Tehnonacizam u doba informacija: Karl Popper i epstemiološka odbrana od novih totalitarnih spoznaja

U 21. stoljeću savremeni ideološki projekti sve češće koriste maske naučne objektivnosti kako bi legitimizirali autoritarne poteze. Analizirajući fenomen tehnonacizma – simbioze tehnokratske vladavine i ideološkog fanatizma – ponovno se nameće pitanje koje je decenijama unazad postavio Karl Popper: gdje je granica između naučne istine i dogmatskog proglašavanja "završnim rješenjima"?

Autor: Azra Zornić

U epohi u kojoj algoritmi i digitalne platforme upravljaju tokovima informacija, susrećemo se s novim oblikom političkog mišljenja koji analitičari označavaju kao "tehnonacizam". Radi se o fenomenu u kojem se vlast spaja s ideologijom, pri čemu se politički zaključci prezentiraju kao neminovni prirodni zakoni, slično onima u fizici. Ovaj pristup podsjeća na mračne periode 20. stoljeća koje je filozof Karl Popper temeljito analizirao u svojim djelima o otvorenom društvu i njegovim neprijateljima.

Primjenom Popperove logičke i matematičke analize na društvene procese, možemo uočiti alarmantnu sličnost između historijskih totalitarnih režima i suvremenih tendencija na Silicijskoj dolini. Popper je u nacističkoj Njemačkoj i sovjetskom bloku prepoznao uzorak koji se danas ponavlja u kancelarijama velikih tehnoloških korporacija. On je primijetio da ljudi koji posjeduju moć – bilo političku ili digitalnu – imaju patološku potrebu da njihovi subjektivni zaključci zvuče kao egzaktna fizika. Cilj ovog manevra je dvostruk: s jedne strane, žele da svako neslaganje izgleda kao neznanje, a s druge, da kritičari budu etiketirani kao neprijatelji samog razuma.

Silicijska dolina kao nova kula od bjelokosti

Danas možemo vidjeti ovaj fenomen kod osnivača i lidera najvećih svjetskih društvenih mreža. Primjerice, Mark Zuckerberg (Facebook/Meta) ili Jack Dorsey (bivši izvršni direktor Twittera) često pozivaju na "društvenu solidarnost" i "zaštitu demokratskog prostora", dok istovremeno njihove platforme, kontrolisane crnim kutijama algoritama, odlučuju šta je istina, a šta je "fake news".

Slično tome, figure poput Billa Gatesa, koji iz pozicije tehnološkog i filantropskog moćnika daje recepte za globalna rješenja u oblastima poput klime ili zdravstva, često prezentiraju svoje teze kao apsolutne naučne činjenice. Kada se ovi "tehnokrati" susretnu sa neslaganjem, ono se ne tretira kao validna naučna debata, već kao nedostatak obrazovanja ili, u ekstremnim slučajevima, kao prijetnja javnom zdravlju i sigurnosti. Ovo je klasičan primjer zamjene otvorene diskusije monologom autoriteta.

Falsifikabilnost kao kriterij demarkacije

Ključni instrument koji Popper nudi za razotkrivanje ovog obmanjujućeg manevra je princip falsifikabilnosti. U filozofiji nauke, ovo je kriterij demarkacije koji razdvaja naučne teorije od pseudonauke i mitova. Teorija je naučna samo ako je podložna opovrgavanju – ako postoji hipotetički dokaz koji bi je pokazao pogrešnom.

Ako se teorija ne može pobiti, ako je koncipirana tako da apsorbira svaki mogući protudokaz, onda se ne radi o nauci. U kontekstu tehnonacizma, ovo se vidi kod modela predviđanja klimatskih promjena ili epidemioloških modela (npr. za vrijeme pandemije COVID-19). Kada se projekte koje predviđaju katastrofu tretiraju kao neupitna svetinja, a svi podaci koji ne ulaze u modelu se zanemaruju ili cenzurišu, mi napuštamo teren nauke. Branitelji takvih "neoborivih" dogmi ne brane naučnu metodu, već brane sami sebe i svoj sociopolitički status. Apel "Vjerujte nauci", kada se koristi za prekidanje debate, pretvara se u parolu. Istinski naučnik ne zahtijeva vjeru u zaključak, već povjerenje u rigoroznu metodu.

Metodološki skepticizam vs ideološko pokoravanje

Razlika između naučnog i dogmatskog pristupa tehnonacizmu leži u odnosu prema dokazima. Naučna metoda traži da se precizno definiše koji bi dokaz promijenio mišljenje. To je temelj kritičkog racionalizma. S druge strane, ideološki pristup, koji zagovaraju mnogi tehnološki progresisti, traži od pojedinca da prestane da postavlja pitanja.

Dok nauka ljude uči jasnom, kritičkom razmišljanju i skepticizmu, dogma ih uči pokoravanju algoritmu autoriteta. Kada javni zvaničnici, medijski magnati poput Ruperta Murdocha ili novinskiki portali proglašavaju da je "nauka završena stvar" (kao što se često moglo čuti tokom pandemije ili u debati o klimi) i sistematski odbijaju prihvatiti empirijske dokaze koji njihovim tvrdnjama proturiječe, oni ne samo da krše naučnu metodu, već traže slijepu poslušnost. Takvo ponašanje karakteristično je za zatvorena društva u kojima se konsenzus nameće odozgo, a ne rađa kroz slobodnu razmjenu ideja.

Povratak Popperovom pitanju

Karl Popper je živio u vremenu kada je svijet svjedočio kako se univerziteti pretvaraju u propagandne mašinerije, kako intelektualne kolege nestaju u čišćenjima, a kako čitave nacije pristaju da očigledne laži nazivaju "historijskom istinom" samo zato što iza njih stoje ljudi s odgovarajućim titulama. Njegov odgovor na ovu "tiraniju autoriteta" bio je jednostavno, ali moćno pitanje. To pitanje danas, u doba digitalne cenzure i "deplatformizacije", ima možda i veću težinu.

Kada bilo koji ekspert, tehnološki gigant kao što je Google ili društveni pokret tvrdi da govori u ime nauke, jedini odgovor koji može razotkriti njihovu istinitu prirodu je: "Koji bi dokaz promijenio vaše mišljenje?"

Ako govorite o istinskom naučnom pristupu, stručnjak će bez oklijevanja ponuditi kriterije koji bi mogli opovrgnuti njegovu tezu. Međutim, ako imate posla sa dogmatičarom, protagonistom tehnonacizma ili birokratom koji se krije iza "znanstvenog konsenzusa", odgovor će biti napad na samo pitanje. Takva osoba će vas optužiti za "širenje dezinformacija", nedostatak obrazovanja ili moralne mane samo zato što ste tražili validaciju kroz falsifikaciju.

Popperova nasljedna pouka je jasna: društvo koje prestaje da postavlja pitanje "Koji dokaz bi me uvjerio da sam u pravu?" – društvo je koje je izgubilo sposobnost razmišljanja i time postalo plodno tlo za novi oblik totalitarizma koji ne dolazi tenkovima, već preko ekrana.