Dan djece oboljele od malignih bolesti: Optimizam i podrška olakšavaju borbu

Na Svjetski dan djece oboljele od malignih bolesti, 15. februar, u Roditeljskoj kući u Banjoj Luci smješteno je šest porodica. Šest malih boraca, zajedno s roditeljima, bori se u najvažnijoj bitci u kojoj osim medicinske pomoći veliku ulogu igraju optimizam i podrška.

Jedan od njih je petogodišnji Andrej Mitrović iz Bratunca, koji je kao pravi domaćin dočekao ekipu Anadolu Agency (AA) na vratima Roditeljske kuće.

Igraonica omiljeni kutak

Tople smeđe oči i širok osmijeh kriju da je danas i njegov dan, da se vratio s terapije iz Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske (UKC RS) i da je zbog toga umoran. Ekipu AA odmah je poveo u igraonicu, svoju omiljenu prostoriju u Roditeljskoj kući. Tu se igra, trenutno s drugaricama, a najčešće slaže slagalice. Objasnio je da nije baš srećan kada ide "gore", u UKC RS.

Na pitanje kako izgleda njegov dan odgovorio je s jednostavnim "super".

"Malo loš kad sam gore i malo dobar kad sam dole", rekao je Andrej i objasnio da "gore" ne voli da stalno leži i prima terapije.  

Pitali smo ga i da li su doktori i doktorice, te medicinske sestre dobri prema njemu, a prvo je rekao malo, te dodao da jesu. Na pitanje da li ponekad i nisu odgovorio je potvrdno i objasnio da je to u situacijama kada ga "bockaju".

Najviše bi želio da se nalazi na zemlji lego kockica, jer se njima najradije igra. S obzirom na to da će 9. marta proslaviti šesti rođendan nada se da će tada dobiti avion ili automobil i da će moći uživati u igri s omiljenim igračkama.

Dom daleko od kuće

Katica Kerkez, upravnica Roditeljske kuće i član Udruženja roditelja djece oboljele od malignih bolesti Iskra, istaknula je da ova kuća mnogo znači onima koji nisu iz Banjaluke, jer porodicama djece koja su na liječenju pruža besplatan smještaj.

"Iako se u prvi plan uglavnom ističe finasijski momenat kroz nešto više od godinu dana koliko postoji pokazalo se da je ona na neki način postala ono što smo zaista željeli od početka, a to je dom daleko od kuće. Trudimo se da djeci priuštimo topli ambijent koji bi njima najviše nalikovao na kuću, gdje mogu da se opuste i bar na trenutak da zaborave na nevolje koje su ih snašle u djetinjstvu", kazala je Katica Kerkez.

Upravo zbog toga se nada da će ove godine biti riješeno pitanje načina finansiranja Roditeljske kuće obzirom da je do sada opstajala zahvaljujući donacijama. U ovoj kući postoji šest apartmana, a trenutno je gotovo popunjena obzirom da se u njoj nalazi šest porodica koje se bore za život svoje djece.

"Podrška je nešto što svakom roditelju treba u tom najtežem trenutku kada se nađe suočen s dijagnozom, malignom bolešću svoga djeteta i strahom koji ga prevlada. Podrška društva, podrška roditelja koji su prošli to iskustvo. Ova roditeljska kuća je mjesto gdje im pružamo toplu ruku podrške gdje uvijek mogu doći da pričaju s nekim ko je prošao isto iskustvo. Pokušavamo da spojimo djecu koja su završila liječenje s djecom koja se sada liječe. Da i djeca između sebe prenesu to iskustvo, a i roditelj kada vidi dijete koje je izliječeno od malignih bolesti koje sada dođe i koje ide normalo u školu, koje izgleda kao i svako drugo zdravo dijete dobije sliku svoj djeteta u budućnosti kad sve ovo prođe, a mora proći", kaže Katica Kerkez.

Starija djeca se teže nose s bolešću

Na pitanje kako djeca prihvataju sve šta im se dešava nakon što se suoče s teškom dijagnozom, objasnila je da sve zavisi u kojem je uzrastu dijete.

"Imamo djevojčicu koja ima dvije godine. Ona na sve reaguje plačom. Andrej vidjeli ste, on dođe u roditeljsku kuću i njemu je lijepo, on se igra, ode na odjeljenje i istrpi to što treba", ispričala je ona.

Dodala je da se starija djeca mnogo teže nose sa tim jer su već veliki, a s 15, 16, 17 godina mogu i da pročitaju svašta na internetu. Zbog toga je u Roditeljskoj kući zaposlen i psiholog, s kojim djeca uvijek mogu da razgovaraju.

"Uvijek kažemo, optimizam je nešto što zaista može da pomogne u izlječenju i trudimo se da im pokažemo da je optimizam nešto što će im pomoći, da se moraju držati toga ma koliko bilo teško, postoji izlječenje na kraju ovog puta ma koliko dugo trajalo", dodala je Katica Kerkez.

U Roditeljskoj kući nalazi se i Dijana Putnik iz Doboja. Majka je jedanaestogodišnje Maše koja se za vrijeme posjete ekipe AA nalazila na zatvorenom odjeljenju dječije hematoonkologije, primajući četvrti ciklus terapija u borbi protiv "Non-Hočkinovog limfoma".

Maša je krajem oktobra operisala treći krajnik, a nakon operacije uzorak je poslan na patohistološki pregled. Poslije operacije se oporavila, nastavila ići u školu i vratila se redovnim aktivnostima, a za nekoliko dana stigao je nalaz  kojim joj je dijagnostifikovana ova bolest. Njena majka Dijana ispričala je da se sve desilo u kratkom vremenskom periodu i to nakon jedne od najbezazlenijih operacija, bez ikakvih prethodnih simptoma, promjena u ponašanju ili izgledu.

"Iskreno u meni nije bio ni jedan trag sumnje da to nešto neće biti u redu", ispričala je Dijana Putnik.

Kaže da bi se moglo reći i da su imali sreće jer nisu imali puno vremena da razmišljaju o svemu što ih je snašlo i u roku od nekoliko dana našli su se na odjeljenju dječije hematoonkologije i počeli s terapijama.

"Možda je to neka srećna okolnost da nije bilo lutanja u traženju dijagnoze", kaže ona.

Prisjetila se nevjerice koju su osjećali, ali i činjenice da nisu imali sliku o toj dijagnozi kakvu sada imaju.

"Sada smo svjesni toga i upoznati s tim da je to dijagnoza koja se liječi, naročito ako se otkrije na vrijeme i samim tim uz ta saznanja koja smo dobijali bilo nam je lakše. Samo se sjećam da mi je najveća želja bila da što prije dođemo tu i da što prije krenu terapije, jer sam znala da kada krenu terapije da je to korak po korak ka konačnom cilju - ka izlječenju", rekla je ona.

Teški trenuci

Na pitanje kako Maša prihvata sve što ju je snašlo njena majka je odogvorila da je ona razumna, zrela i vedra djevojčica.

"Sve te neke poteškoće, sve što je normalno, očekivano da se dešava tokom liječenja ona je prihvatala, nije lako, ali ustvari sve te prepreke nekako smo brzo savladavali. S svim je upoznata od samog početka, ništa nije skrivano pred njom i uz sve ljudi ovdje, prije svega na odjeljenju, našeg pedijatra i porodičnog ljekara shvatila je da joj govorimo samo istinu. Na sva pitanja davali smo joj odgovore, nekako je brzo to sve savladavala i prihvatala. Bilo je i teških trenutaka naravno, sad živimo tako da to guramo kraju. Kao majka sam svjesna toga da je meni kroz ovo sve puno lakše prolaziti zato što je ona takva", ispričala je Dijana Putnik.

Kao posebno važnu u proteklim mjesecima istakla je podršku porodice i prijatelja, odnosno spoznaju da ima na koga da se osloni. Jednako važnim smatra i optimizam. 

"Kao i u svakodnevnom životu prosto mislim da ako vjerujemo u to nešto na čemu radimo, a ovdje radimo većim snagama, naravno da je važno", kaže ona i dodaje da je presudno  povjerenje u medicinsko osoblje i osjećaj sigurnosti jer od svega toga zavisi optimizam.

Kada je saznala dijagnozu svoje kćerke na internetu je pročitala da postoji više vrsta "Non-Hočkinovih limfoma".

"Mislim da ne trebamo se porediti sa težim slučajevima. Trebamo gledati, kao što ovdje stalno imamo priliku da vidimo tu djecu koja su se izliječila", smatra ona.

Nekom je put do ozdravljenja duži, nekom kraći, nekom teži, nekom lakši ali svako od te djece je individua i svako reaguje različito i na te terapije i sa istom dijagnozm ne mora biti isti put.

"Roditelji ne treba puno da se tim opterećuju, nema smisla porediti ni jedno to dijete, a pogotovo ne opterećivati se nekim negativnijim situacijama", istakla je Dijana Putnik.