Stanković se oprostio od Milke Babović, koju je voljelo i olimpijsko Sarajevo

Povodom odlaska doajenke sportskog novinarstva Milke Babović, urednik i voditelj emisije "Nedjeljom u 2" Aleksandar Stanković na Facebooku je objavio post koji je posvetio ženi koja je zadužila generacije novinara i ljubitelja sporta, i koja je u vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine bila zamjenica MNeđunarodnog press cenrtra ZOI 84. 

"Svega što se sjećam da je iz djetinjstva, uvijek se sjećam samo Sarajeva", kazala je jedne prilike Milka Babović.

Ona je ispričala da su postojale i fotografije iz Sarajeva, ali su propale.

"Moj otac je bio pješadinac, oficir, kapetan koji se stalno selio iz garnizona u garnizon. Prve dane djetinjstva provela sam u Nevesinju, onda smo 1934. premješteni u Sarajevo, gdje smo živjeli do 1941. kada su Nijemci mog oca odveli u zarobljeništvo, pa smo s majkom morali otići u Crnu Goru", kazala je Babović.

O ljubavi prema Sarajevu je kazala:

"Uvijek sam sjećanjima bila vezana jako za Sarajevo. I poslije sam često dolazila. Kao atletičarka jer smo imali odličnu suradnju, a nakon toga i kao novinar, prenosila sam Balkanijadu iz Sarajeva, klizanje, tako da sam bila često tamo, pogotovo u vrijeme priprema i održavanja zimske Olimpijade. Zajedno sa još jednim inženjerom, bila sam prekomandovana u Sarajevo, gdje sam boravila i radila šest mjeseci. Organizirali smo Međunarodni press centar, šef je bila Vesna Lony a ja sam bila njena zamjenica. Mnogo toga sam tada radila i upoznala veliki broj ljudi, a najveća pomoć bila mi je Zdenka Pregelj".

Urednik i voditelj emisije "Nedjeljom u 2" Aleksandar Stanković na Facebooku je napisao sljedeće:

"Milka Babović 1928.-2020.

STAROST JE GROZNA

Dopisujemo se mailom. Ona najčešće pošalje neku Generalićevu naivu za uljepšavanje dana, a ja joj pišem o djetetu, kako raste i kako joj je svijet svakim danom sve veći.

Milku Babović upoznao sam 2006., nećkala se hoće li mi doći u emisiju. Poslije smo postali prijatelji, povjerila mi se kako ju je emisija izvukla iz depresije, nekoliko puta pili smo kavu u Mercator centru i tu sam o Milki doznao svašta.

Kao mlada cura, gotovo dijete, bila je bolničarka u Rumi, u rukama držala limenu zdjelu u koju su padali gnjili partizanski prsti, koje su doktori borcima sjekli kada bi se vraćali s fronta. Doznao sam i da se zaljubila u nekog Bugarina, pobjegla s njim u Bugarsku, postala mu ženom i vratila se u Jugoslaviju kada je shvatila da su snovi negdje drugdje; ispostavilo se u atletici i sportskom novinarstvu.

Nakon toga o Milki se više-manje sve zna, a ne zna se možda još samo da je nakon umirovljenja odbila ponudu moćne telekomunikacijske kompanije da za pedesetak tisuća kuna snima reklame, uz obrazloženje: 'Znate, ja jesam u mirovini, ali na neki način još uvijek sam obavezna svojoj matičnoj kući HRT-u, koji ne dopušta djelatnicima da snimaju reklame pa ću vas morati odbiti, jer kakav bih ja to primjer bila mlađim kolegama“. Naravno da Milku HRT više ničime ne obvezuje, ali to je takav soj ljudi, nema ih puno, pravilno su raspoređeni, kao martiri na nemirnom moru, što pokazuju gdje su luke i utočišta.

A što se tiče same emisije, dosita se napričasmo Milka i ja, ali mi je posebno legla brutalna iskrenost u odgovoru na pitanje kakva je starost. 'Dragi gospodine Stankoviću, starost je grozna i po dupetu bi trebalo nalupati svakoga tko maloj djeci tvrdi drugačije'.

I, eto, dok je starost grozna, Milku smo i dalje gledali u Plesu sa zvijezdama, kako svake godine u mirovini dobiva novinarske nagrade, prenosi iskustva na mlade novinare. U Plesu mi nisu bile drage marame s cvjetnim uzorkom, smijao sam joj se kad je kamera zatekne nespremnu dok pokazuje ocjenu plesačima, i volio sam je. U stvari lažem. Volim je. Ne znam trebam li sada nešto dodatno objašnjavati. Jednostavno je volim", napisao je Stanković.