Spomenici žrtvama rata podijelili Bosnu

U specijalnom izvještaju Rachel Irwin i Velme Šarić, pod naslovom „Pokušaji da se obilježe mjesta stradanja podijelili Bosnu“, IWPR istražuje zbog čega pitanje spomenika izaziva tolike podjele, da li ga treba regulisati zakonom, i koja je zapravo svrha spomenika, kako za preživjele, tako i za širu zajednicu.

Pišu: Rachel Irwin i Velma Šarić, IWPR

Širom Bosne i Hercegovine, mjesta zločina često nemaju nikakva formalna obilježja u znak sjećanja na ono što se tu zbilo. Posmatrači kažu da je ovakva situacija rezultat činjenice da sve tri etničke grupe u BiH odbijaju da priznaju da su pojedinci iz njihovih redova počinili zločine.

Stručnjaci za tranzicionu pravdu upozoravaju da to ne samo da otežava preživjelima da se suoče sa prošlošću, već i obezvređuje napore koji se čine u cilju unapređenja budućeg suživota. A postojeći spomenici, na mjestima gdje su ipak postavljeni, često su lišeni bilo kakvih edukativnih komponenti, ili predstavljaju pristrasnu interpretaciju istorije koja samo produbljuje postojeće podjele.

Organizacije žrtava kažu kako žele da podignu spomenike na mjestima gdje su počinjeni zločini – uključujući i nekadašnje zatvoreničke logore u Republici Srpskoj, poput Omarske, Keraterma i Trnopolja – ali im to ne dozvoljavaju zvaničnici koji tvrde da ne postoji zakon koji reguliše pitanje spomenika.

Neki eksperti kažu da nepostojanje zakona služi naprosto kao izgovor političarima kojima više odgovara da poriču prošlost, dok ostali smatraju da bi pravna regulacija zapravo mogla spriječiti zloupotrebu spomenika u cilju pojačavanja postojećih predrasuda i iskrivljivanja činjenica o nedavnoj prošlosti.

Eksperti kažu i da je pitanje spomenika usko povezano sa „politikom poricanja“, koja je još uvijek vrlo prisutna u Bosni i Hercegovini. Političari koji odbijaju da prihvate činjenicu da su ratne zločine počinili pripadnici njihove etničke grupe skloni su da se protive spomenicima koji bi i javno potvrdili da je tih zločina bilo.

Posmatrači kažu da taj problem treba da rešava međunarodna zajednica, pošto trenutno prevladava mišljenje da će pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji rešiti sve probleme u zemlji. Stručnjaci upozoravaju da to definitivno nije tako i da EU treba jasno da kaže kako će javno negiranje činjenica koje je utvrdilo pravosuđe sprečiti pridruživanje BiH Evropskoj uniji.

I mada su većina preživjelih saglasni oko toga da spomenike treba podizati na mjestima masovnih zločina, ne postoji jedinstveno mišljenje o tome čemu oni zapravo treba da služe. Da li spomenici treba da odaju počast žrtvama, ili treba da budu korišteni za edukaciju posjetilaca i poticanje pomirenja među zajednicama?

Nekoliko preživjelih sa kojima je IWPR razgovarao u pripremi ovog izvještaja rekli su da bi željeli da vide kako su nekadašnji zatvorenički logori pretvoreni u neku vrstu muzeja, te da nije dovoljno na tim mjestima postaviti samo spomenike sa ispisanim imenima.

Naglašavaju i da spomenici ne bi trebalo da govore o krivici, već o temeljnim poukama za budućnost. Osim toga, još uvijek ne postoji saglasnost o tome da li spomenici mogu da budu nametnuti na područjima gdje prema njima postoji veliki otpor, ili ih treba postaviti tek nakon otvorenih razgovora i rasprava unutar šire zajednice.

Ovo su pitanja na koja nema lakih odgovora ili rešenja. Nadamo se da će ovaj izvkeštaj podstaći razgovor – kako u Bosni i Hercegovini, tako i u međunarodnoj zajednici – o složenom problemu odnosa prema prošlosti.

Izvještaj u cjelosti možete naći na web stranici IWPR–a