Savez kolumnista | Prof. dr. Salih Fočo: Bolesno društvo kao izvor nasilja

U društvenim naukama je poznata činjenica da ne postoji samo bolestan pojedinac, već da postoje i bolesna, anomijska, društva. Za bosanskohercegovačko društvo mogli bi s pravom reći da je bolesno društvo i to nije potrebno posebno dokazivati.

Piše: Prof. dr. Salih Fočo, za Radiosarajevo.ba *

Ako bi iole upućenog građanina pitali u kakvom društvu živi odgovor bi bio - bolesnom. Ta bolest nije kratkotrajna već traje desetljećima od rasturanja zajedničke države, stanja rata i stanja ni rata ni mira pa sve do danas.

Oboljelo je od nacionalizma svakojake vrste, od kolektivizma i njegove nadmoći nad pojedincem i njegovim potrebama, od privatizacijskih reformi koje su bile samo drugi izraz za pljačku radničke i narodne imovine i prirodnih dobara, od obećanja političkih stranaka i njihovog grabljenja onog što je od socijalizma ostalo i što su mogli prigrabiti i prisvojiti pod okriljem političke ideje u ime nacije i naroda. Od razrušene porodice koja je ratom rasturena i devastirana i u vrijednosnom smislu i u smislu svrhe i njenog cilja u novim društvenim uvjetima, od reformi bez cilja i kraja, od obećanja pred izbore i nadanja koja nikako da se materijaliziraju, od međunarodnog posredovanja i mešetarenja sudbinom i države i naroda, od evropskog uslovljavanja i postavljanja novih zahtjeva do neutralizacije moći i uloge samih građana.

Srušeni sistem vrijednosti

Radi boljeg razumjevanja bolesnih društava, posebno čitaoci koji izvore traže i koriste samo preko Google-a i njegovih informacija, podsjećam samo na dva naučna izvora koja su obilježila dvadeseto stoljeće u analizi i dijagnozi bolesnih društava, a to je djelo Ericha Froma "Zdravo društvo" i "Anatomija ljudske destruktivnosti". Zatim, djelo Gustava Lebona "Psihologija gomile", koja su ukazala na sve uzroke i posljedice bolesnih društava i čija analiza može biti i danas primjenjena na
bosanskohercegovačko društvo i nejaku državu. Srušen je jedan model i sistem vlasti, srušen je vrijednosni sistem na kome je on bio izgrađen i na osnovu koga je funkcionirao.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Novi društveni sistem nazvan demokracijom nije još uvijek izgrađen i ne nazire mu se ni kraj ni cilj ni konačni ishod. Umjesto promjena politički akteri zadržavaju stanje na nivou zamrznutog konflikta i bavljenja prošlošću bez osmišljavanja i nuđenja izlaza iz stanja apatije i beznađa koje je dominatno u društvenom, političkom i javnom prostoru.

Glavni društveni akteri svoje djelovanje usmjeravaju u pravcu popravljanja prošlosti iz vizure sadašnjosti i time zapravo vješto manipuliraju masama. Ta manipulacija se ogleda u tobožnjoj brizi za nacionalne i narodne interese, za njihovu homogenizaciju i tradiciju za njihove ciljeve koji vode u prošlost nasuprot suočavanja sa sadašnjosti i otvaranja perspektive za budućnost i opstanak ljudi na svom prostori i svojoj zemlji. Društveni akteri ovladali su ne samo političkim, već općim društvenim prostorom. Podredili su sve interese i potrebe građana, političkim ciljevima koji se ogledaju u floskulama o opstanku bh. entiteta Republike srpske i "srpskog naroda", opstanku Hrvata i njihove jednakopravnost, pa i na (često lažnoj) borbi za opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, itd.

Apstraktni ciljevi podrazumjevaju i nebulozne ideje koje postaju dominatne političke teme dugi niz godina i na kojima se vrši homogenizacija masa s ciljem zaustavljanja promjena koje su nužne i potrebne ne samo radi opstanka države već i radi zadovoljavanja drugih, izuzev političkih, potreba građana i naroda.

Nužnost velikih promjena

Isti ti sljedbenici nacionalnih i nadnaravnih ideja i ciljeva odlaskom u druge zemlje mijenjaju sav svoj identitet za državljanstvo zemlje koja mu daje bolje uslove rada i života.

Umjesto snažnih promjena koje bi rezultirale korjenitim promjenama jednog starog sistema drugim demokratskim, politički akteri mase drže pokornim i neutralnim u promjenama stanja i odnosa koji su natureni kao dominantni i vladajući na društvenoj sceni. Svako opiranje sadašnjem stanju etiketira se kao izdaja narodnih i nacionalnih interesa, odstupanje od dominatne politike i interesa koji su iznad pojedinačnih u cilju opstanka kolektiviteta i neutralizaciji ideje promjena. U burnom tranzicijskom kodu nužne su značajne i velike promjene čiji intenzitet treba da prati i normativni sistem te teritorijalno uređenje i struktura vlasti i njene ovlasti. Pokušaj svake reforme u sadašnjim prilikama osuđen je na neuspjeh jer se već skoro trideset godina poziva na Dejtonski sporazum koji je sam po sebi u vremenu i prostoru postao prevaziđen.

Pozivanje i vraćanje na dejtonske postavke je u stvarnosti blokada promjena i zadržavanje sadašnjeg stanja u kome jedino profitiraju vladajuće političke elite, a narodi i građani postaju gubitnici i zatočenici politika podjela i nazatka, politika konflikta i straha, politka nepodnošenja i politika regresije umjesto progresije i demokratije. Tom stanju obilato doprinosi međunarodno i evropsko posredovanje koje je u suštini usmjereno na podržavanje snaga i aktera koji koče, a ne koji hoće i žele promjenu i približavanje BiH evropskom prostoru.

Laž kao vrlina, krađa kao "sposobnost"

Novi vrijednosni sistem nije izgrađen i svakim danom svjedočimo mngobrojnim društvenim devijacijama i deformacijama od ponašanja djece i mladih, do različitih oblika kriminaliteta, pa i zločina koji se dešavaju u društvu.

Reakcije na takva događanja su najčešće histerična sa enormnom količinom empatije, ali bez efekata koji bi značili promjenu stanja koje dovodi do takvih pojava. Nekadašnje dominatne društvene vrijednosti kao što je istina, humanost, briga za potomstvo i odgoj danas su na vjetrometini društvene stvarnosti. Laž, naročito politička, prikazuje se kao vrlina, pljačka i krađa kao sposobnost elita, obrazovanje kao komercijalizacija, a odgoj kao privilegija.

U takvom anomijskom društvu teško je biti zdrav pojedinac. Poštenje i humanost tretira se kao nesposobnost za snalaženje, humanizam se proglašava korupcijom a odgoj kao privatna sfera gdje dominira formula brzog uspjeha i još bržeg bogaćenja. U tu uljuljkanu formulu upali su, ili su samo odbranili takve vrijednosti i religijski autoriteti, koji umjesto dobra promiču nerijetko političke i kolektivističke ideje naslonjene na prošlost i vladajuće političke ciljeve. Porodične vrijednosti su razrušene ponajviše ratom, ali i nedostakom vizije za novo vrijeme i nove porodične i društvene potrebe. Porodični konzervativizam susreo se s novim porodičnim obrascima i novim vrijednostima.

Ti novi obrasci i vrijednosti su deklarativno, ali i ne i stvarno prihvaćeni i porodica se danas nalazi u vrtlogu vremena i potreba koja nema izlaza iz zamagljene stvarnosti. Raskid sa tradicijom, društveno je još uvijek neprihvatljiv, a sistemski neuređeni odnosi u porodici i društvu su na vjetrometini i prostoru različitog uticaja. U takvom okruženju pojedinac se teško snalazi i nerijetko traži izlaz iz nametnutog stanja koje deprimira. Pojedinca traži izlaz iz stanja sadašnjosti radi iskoraka u budućnost. Taj iskorak nerijetko bude i kroz razne devijantne forme i kroz radikalne obrasce koji se nakon odvijenog procesa radikalno osuđuju, ali uslovi koji dio takvog stanja dovode društveno ne otklanjaju. Prevelika društvena i porodična materijalizacija postaje glavna društvena vrijednost.

Zar se kao uobičajeni stereotip danas djeca ne vrednuju i ne mjere po markiranoj odjeći, po telefonu koji imaju i po tipu vozila njihovih roditelja, po mjestu i lokaciji stanovanja itd. Humanizam je u praktičnosti izostao na djelu, solidarnost najčešće izostaje, empatija postaje oblanda za bijeg od stvarnosti. Taj stereotip materijalizacije i nije samo dječije mjerilo već dominatno i porodično, ali i društveno. Skromnost, radinost, humanost, društvena odgovornost, skoro da su isčezli iz vokabulara, ali i razumjevanja kao vrline i individualne i društvene potrebe života ljudi u zajednici.

Ako tome dodamo agoniju odgojnog i obrazovnog sistema, odsustvo autoriteta kao vrline i poštivanja i tradicije i znanja, onda slika bolesti društva postaje jasnija i cjelovitija. Nizom nesistemskih i neosmišljenih mjera u obrazovnom sistemu, obrazovne i odgojne vrijednosti su bitno poremećene. Umjesto sticanja znanja i poštivanja odgojnoobrazovnih normi, obrazovni sistem je izložen političko-roditeljskom pritisku da prosvjetni radnici nisu u mogućnosti na nesmetan način obavljati časno svoju funkciju. Nerijetko su danas prosvjetni radnici u prilici da ocjenjuju znanje pa i trud roditelja umjesto učenika. Pravo djeteta se promatra iz jednodimenzionalne vizure, škola je izgubila odgojne komponetne, ostavljena joj je samo obrazovna forma. Demokratizacija u obrazovnom sistemu je svedena na onemogućavanje osnovnih funkcija koje treba da ima škola.

U bolesnom društvu postoje i bolesni pojedinci neovisno o dobi ili skupini iz koje dolaze. Srušen je jedan vrijednosni sistem, dok drugi nije uspostavljen. Mnogobrojne etičke norme su naturene, improvizirane, nekritički prihvaćene ili uspostavljene. Porodice su od rata pa nadalje bile izložene raznim oblicima trauma, od egzodusa u ratu do socijalnih nedaća u miru.

Porodica prepuštena sama sebi

Odrastanje djece u tim obiteljima nosi sa sobom mnogobrojne frustracije što se reflektira kroz različite oblike devijantnog ponašanja na koje društvo niti traži niti ima odgovor. Porodica je u našem vrijednosnom sistemu prepuštena sama sebi.

Tranzicijske reforme se odvijaju bez sagledavanja posljedica i ishodi su često negativni i frustrirajući. Nasilje je danas postalo obrazac ponašanja. Političko, pravno, ekonomsko socijalno nasilje je prisutno svakodnevno i to postaje model ponašanja. Odgoj, obrazovanje uspjeh pojedinca nisu u fokusu javnosti. Naprotiv, ekcesi, senzacionalizam, drskost su predmet javnosti... U takvom društvenom okruženju pojedinac poseže za modelima ponašanja koji ih fokusiraju u javnosti, čak do opasnih radnji i djela koja su i društveno i etički neprihvatljiva, pa i opasna.

Reagovanja koja su pojavljuju nakon određenih događaja, naročito negativnih su prije svega histerična i bez mjere odgovornosti za stanje stvari, ali i medijskog linča koji traje do trenutnog zaborava. Pjesnički rečeno, od svitanja do zaborava traje društveni događaj i akcije koje društvo poduzima da se stanja mijenja. Parcijalne reforme koje se poduzmu u stvarnosti poluče iznova negativne efekte jer su neosmišljene i pod pritiskom donesene, što ne mijenja stanje na bolje, već stvari i odnose cementira ili vraća u novu represiju koja ne daje željene efekte. Reforme mogu uspjeti samo ako su dugoročne, osmišljene i sa jasnim ciljevima i rokovima i ako ih bude pratile adekvatne i funkcionalne socijalne mjere. Također društvene i vrijednosne reforme moraju biti sveobuhvatne i u svim sferama društva. Samo tako, pozitivni efekti se neće potirati negativnim posljedicama koje reforme sobom nose kao produkt sukoba starog sa novim humanijim, demokratičnijim i naprednijim.

I zato ne čudi da mladi i radno sposobni ljudi masovno napuštaju zemlju i traže normalnije društvene uvjete za svoj život i egzistenciju od one što imaju u vlastitoj sredini. Ne napuštaju BiH samo zbog egzistencijalnih uvjeta već i zbog nesigurnosti, političke napetosti, poremećenih vrijednosti, ne vredovanja rada i znanja. Društveno se ne cijeni individualni rad i uspjeh, porodični odgoj, na djelu je kolektivistička pripadnost i odanost određenoj političkoj grupaciji kao formi za realizaciju egzistencijalnih pitanja.

* Autor je ugledni bosankohercegovački sociolog, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.