Sarajevska najpoznatija javna tajna: Caco, Kazani i zločini nad Srbima

Između sjećanja, poricanja i zaborava: Tri studije slučaja o kulturi sjećanja u BiH, 20 godina nakon rata naziv je publikacije u sklopu koje je objavljena studija o Mušanu Topaloviću Caci, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu.

Autor studije, pod naslovom Sarajevska najpoznatija tajna, je Nicolas Mol, a iza nje stoji Friedrich-Ebert-Stiftung (FES). Mol je doktorirao u oblasti Savremena historija u Freiburgu, a od 2007. živi u Sarajevu.

"O zločinima koji su počinjeni u periodu od 1992. – 1995. na području BiH, ne postoji skoro nikakav konsenzus među političkim elitama, a samim tim ni u društvu. Taj konsenzus se ne može postići oko prirode pojedinih zločina, ali ni oko samog broja žrtava. Sjećanja na ove događaje, kao izraz respektiranja žrtava i njihovih porodica, često bivaju također kamenom spoticanja daljem društvenom razvoju. 

FES će objaviti seriju od tri kratke studije slučaja u toku 2015. i one će se ticati odnosa prema zločinima počinjenim prema Srbima u opkoljenom Sarajevu, zločinu prema nesrbima u Prijedoru i zločinima koji su počinjeni tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba u slučaju Grabovica i Dretelj.

Kultura sjećanja koja se razvija u bh. kontekstu, kao značajan nedostatak ima isključivo prikazivanje svojih žrtava, zanemarujući stradanje i tugu drugih. Takva kultura sjećanja dugoročno dovodi do neusklađenih zajedničkih narativa o prošlosti, što za posljedicu ima podijeljena društva sklona zloupotrebi sjećanja i stvaranju potencijala za nove sukobe“, navodi se u uvodu studije.    

Mušan Topalović Caco bio je komandant 10. brdske brigade Prvog  korpusa Armije BiH, koji je pod svojom kontrolom držao jedan dio Starog Grada oko naselja Bistrik, i koji je tu počinio brojne zločine, prije svega nad srpskim civilima. Kazani je ime jame na planini Trebević koja se nalazila pod kontrolom 10. brdske brigade i koju je Caco sa svojom jedinicom koristio kao mjesto za ubijanje i kao masovnu grobnicu za svoje žrtve.

„Odnos javnosti prema Caci, Kazanima i zločinima nad Srbima u opkoljenom Sarajevu, ni 20 godina nakon završetka rata ne predstavlja  zaključen proces, ako se kod pitanja vezanih za sjećanje uopće može govoriti o zaključenim procesima“, navodi autor, koji podsjeća na 26. oktobar 1993, dan kada je organizirana akcija Trebević kada su se bh. vlasti pokušale obračunati sa zločincima u svojim redovima.

Jedan od njih bio je i Caco (osim Ramiza Delalića Ćele), nekad u dobrim odnosima s Alijom Izetbegovićem, čije je hapšenje bilo posebno dramatično: devet mrtvih policajaca i Caco koji je, službeno, „ubijen prilikom bjekstva“.

Tokom sljedećih nekoliko dana državne institucije i sarajevski mediji  izvještavali su o brojnim Cacinim zločinima, pri čemu su informacije o  počinjenim zločinima bile dosta neprecizne. Četrnaest pripadnika 10. brdske brigade godinu nakon toga procesuirano je pred Vojnim sudom u  Sarajevu, prije svega zbog ubistva srpskih civila na Kazanima i osuđeni su  na kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci do šest godina.

 
Mol piše i kako je Caco pokopan 2. novembra 1996 „u okviru spektakularne sahrane (koju su organizirale Zelene beretke i kojoj je prisustvovao Bakir Izetbegović, op. pr.) pokopan na Šehidskom mezarju Kovači, a time mu je oficijelno ukazana čast kao herojskom branitelju opkoljenog Sarajeva, čime je s njega istovremeno uklonjena stigma zločinca“. Prethodni Cacin grob bio je tajna.

Jedini koji je protestirao protiv ove sahrane bio je Jovan Divjak koji je u pismu Aliju Izetbegovića upitao „kako je mogao orgnizirati sahranu ovog kriminalca?“. Izetbegović je odgovorio da je morao „zbog sve većeg političkog pritiska“, ne preciziravši o čemu se radi.

Tek će mediji, preciznije magazin Dani, objavivši zapisnike sa suđenja za zločine pokrenuti i dalje prisutnu debatu: da li je Ceco heroj ili zločinac? Usko povezano s tim pitanjem, ističe autor, jeste i pitanje da li su zločini na Kazanima ubistva ili ratni zločini? Treba podsjetiti i kako su autori tekstova u Danima, Senad Pećanin i Vildana Selimbegović, dobivali stalne prijetnje zbog ovih tekstova, a i bomba je eksplodirala pred redakcijom.

Citira se i izjava Alije Izetbegovića koji je 2001. u jednom intervjuu kazao kako je Caco bio i heroj i zločinac. Dodaje se i kako su Cacini zločini redovno korišteni argumenti Srbije i Republike Srpske u pokušaju da se izjednače zločinci i žrtve u proteklom ratu.

„U tom kontekstu rasplamsala se i žestoka rasprava o sveukupnom broju Srba ubijenih u Sarajevu. Do danas  nije utvrđen broj osoba ubijenih na Kazanima“, navodi Mol.

Kazani su od debate postali mjesto na kojem se ubijenim odaje počast. Svetozar Pudarić (SDP) je 2011. otišao na Kazane i položio cvijeće. Pudarić, koji je jedne prilike rekao kako nikad neće otići na Kovače dok tamo "leži" Caco, od tog trenutka se počeo zalagati za postavljanje spomen-ploče žrtvama.

Prema mišljenju Pudarića, sjećanje na Kazane je od centralnog značaja, jer “samo tako može se pokazati da ova zemlja i ovaj grad znaju razlikovati dobro od zla”.

U jednom intervjuu iz 2007. godine, Muhamed Švrakić, predsjednik Zelenih beretki izjavio je: “Caco je u to vrijeme imao najteži dio obrane grada Sarajeva. On je za nas narodni heroj do septembra 1993. godine. Ono što se dešavalo oko Kazana i oko njegovog hapšenja, mi se ograđujemo od toga. Za svaki kriminal, ako je neko počinio, treba da se odgovara. Ono što se svaljuje na njega treba sve procesuirati i dokazati.” Švrakić je u istom intervjuu kazao kako Caco nije ubijen prema službenoj verziji, već je odveden u komandu Korpusa gdje je prvo mučen, a onda ubijen.

„Pronalaženje i identificiranje žrtava na Kazanima razvilo se u jedan spor i dugotrajan proces koji i nakon 20 godina još uvijek nije okončan. Prva ekshumacija na Kazanima dogodila se dvije sedmice nakon akcije Trebević u novembru 1993. godine. Prema navodima sarajevskog Instituta za sudsku medicinu pritom se radilo o leševima, odnosno dijelovima leševa 21 osobe; osim toga su također u novembru 1993. godine i na mjestima Gaj i Grm Maline ekshumirani leševi osam drugih osoba koje se također smatraju Cacinim žrtvama“, piše Mol.

Godina 2000. i 2001. na istom mjestu pronađena su još dva leša. Institut za nestale osobe BiH smatra da se u Kazanima nalazi još osam leševa. Do danas je samo 15 lica, pronađenih u Kazanima, identificirano. Problemi su u nepodudaranju DNK-a, ali i u nedostatku političke volje da se ovo pitanje konačno riješi.

„Najpoznatiji je tokom posljednjih dvadeset godina postao slučaj bračnog  para Marine i Radoslava Komljenca, koji su imali 67, odnosno 72 godine i koje su u junu 1993. godine iz njihove kuće oteli Cacini vojnici i ubili ih na Kazanima. To što je njihova priča postala više poznata od drugih sigurno  ima veze s tim što se ubistvo tog starijeg, u hodu hendikepiranog bračnog para čini još perfidnijim od drugih ubistava, što je njihov slučaj bio dio sudskog procesa iz 1994, tako da je njihova sudbina dobro dokumentirana, a  osim toga i s tim što se njihova kćerka Slobodanka Macković već dugi niz godina zalaže za traženje svojih roditelja, pri čemu redovno istupa u javnosti. 

Potraga za njenim roditeljima ilustrira čitavu dramatiku i problematiku  procesa traženja i identificiranja: “Moj otac nikada nije identificiran, a od majke su pronašli samo jednu kost; i nakon što je uzeta za analizu DNK,  nestala je i ona”, priča Slobodanka Macanović koja, dakle, do danas nije mogla sahraniti svoje roditelje“, piše Mol u studiji o Caci i Kazanima.

Autor podsjeća i kako je u Velikom sarajevskom parku pokopano šest od devet policajaca koje je tog dana ubio Caco, čije ime danas stoji u zlatnoj plaketi, na školi Edhem Mulabdić na Bistriku, uz imena poginulih pripadnika Armije BiH iz ove općine.

Jedno pitanje, nažalost, nikad se ne postavlja: gdje su sahranjena trojica nebošnjaka koji su također ubijeni tog dana?

„Razvoj u odnosu javnosti u Sarajevu prema Caci i Kazanima tokom posljednjih 20 godina može se rezimirati na sljedeći način: s jedne strane, veličanje Cace nije nestalo, ali se smanjilo, s druge strane je priznavanje njegovih zločina i njegovih žrtava postalo prihvatljivije za društvo i izaziva manje otvorenog otpora, ali ostaje nepotpuno i ograničeno te ostavlja otvorenim još mnoga pitanja“, navodi se u zaključku studije koju možete čitati na ovom LINKU.