Sarajevska gradska željeznica: Vikendom "Ćirom" s Marijin Dvora do Ilidže

Dok je Ilidža danas integralni dio Sarajeva, od gradskog područja odvojena nevidljivom "granicom" na Stupu, nekad je bio mnogo uzbudljiviji put do  mjesta gdje "vino piju age Sarajlije". Mlađim Sarajlijama malo je poznato da je do prije nepunih šest decenija ulogu današnjeg tramvaja "trojke" imao čuveni voz Ćiro.

Sve je počelo 1878. godine, dolaskom na naše prostore Austro-Ugarske monarhije koja ubrzano razvija željezničku mrežu. Godinu-dvije nakon što je Berlinskim kongresom BiH ušla u sastav  Austro-Ugarske, napravljena je Sjeverna pruga Sarajevo – Bosanski Brod i dalje prema Beču.

Potom na red dolazi gradnja Južne pruge (Sarajevo – Mostar – Metković), a početkom prošlog stoljeća i Istočne pruge (Sarajevo – Bistrik – Višegrad). Zajednička tačka sva tri "toka", svojevrsno čvorište, bila je Stara željeznička stanica, smještena u blizini današnjeg Hotela Bristol.

U samom gradu je od 1885. postojala kolska pruga, za tramvaje koje su vukli konji, od današnjeg Ekonomskog fakulteta do Stare željezničke stanice u dužini 3,1 km. Ubrzo je napravljen izdvojeni kolosijek od Stare željezničke stanice do Marijin Dvora, odnosno današnjeg Trga BiH, kojeg su po potrebi koristili i vozovi.

Izdvojeni kolosijek napravljen je za potrebe Stare fabrike duhana na Marijin Dvoru i gradske elektrane, ali je njime mogao saobraćati i voz Ćiro, jer je širina tračnica bila ista (760 mm).

Tramvajskom prugom saobraćala je kompozicija voza kad god je to bilo potrebno, bilo da se radilo o dopremanju građevinskog materijala u tadašnji centar grada ili prijevozu ranjenika sa fronta prema improviziranoj vojnoj bolnici na Obali.

Gradske vlasti Sarajeva odlučuju iskoristiti željezničku infrastrukturu za potrebe pionirskog razvoja turizma u BiH. Ilidža je bila najbolje mjesto za provod, s hotelskim kompleksom (hoteli Austrija, Hungarija i Bosna) i Vrelom Bosne kao stvorenim za izlazak na čist zrak i prirodu.

Zato se početkom 20. stoljeća organiziraju tzv. vikend vozovi koji su Sarajlije prevozili na Ilidžu subotom i nedjeljom. Preduslov za to bila je izgradnja okretnice na Marijin Dvoru.

"Ko je živio u starom dijelu Sarajeva do 9.00 sati ujutro bi došao na Marijin dvor i ulazio u vikend voz koji bi ga direktno prevezao do Ilidže. Postojala je i alternativa, da se dođe tramvajem do Stare željezničke stanice a onda presjedne u redovni voz za Mostar i izađe na Ilidži. Taj dio od Marijin dvora do Stare željezničke stanice bio je poseban po činjenici da su istu prugu dijelili tramvaji i vozovi", govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i hroničar historije glavnog grada BiH.

"Prvo stajanje kada se putovalo vozom iz grada je bila glavna stanica, zatim Čengić Vila, Alipašin Most, Stup, Ilidža (prvi naziv Butmir) i krajnja stanica Ilidža Banja. Putnici su i lijevo i desno, trasom preko Sarajevskog polja, imali pogled na nepregledne livade i brdske obronke u kojima su bili ljetnikovci najčešće muslimanske vlastele, omanje seljačke kuće i kuće sagrađene na 'europski' način. Tada najpoznatija građevina bio je dvor (vila ili ljetnikovac) sa haremom Derviš-paše Dedage Čengića po kome se naselje i danas zove Čengić Vila", stoji u knjizi Sarajevo u vrijeme autrougarske uprave 1878-1918.

Nezaobilazan dio priče je Stara željeznička stanica na Ilidži, izgrađena 1892. godine. Danas ruševni objekt, o kojem niko ne vodi računa, nekad je bio žila kucavica saobraćaja na Ilidži, a postojao je i odvojak dužine 1,3 kilometra za Banju Ilidža.

"Ilidža je od pamtivjeka bila izletište Sarajlija, mjesto za teferiče zanatskih udruženja – esnafa i razne proslave imućnijih građana. Na Ilidži i Vrelu Bosne okretali su se janjci, a austro-ugarske vlasti izgradile su i hipodrom u Butmiru, promovirajući time konjički, ali i biciklistički sport, koji je u to vrijeme bio u začetku. Iako je to malo poznato, postojao je i pružni odvojak od Ilidže do Kasindola (tada se zvao Kobilj-Dol), i tamošnjeg lječilišta, koje se u medicinske svrhe, kao bolnica, koristi i danas", objašnjava Velid Jerlagić iz Historijskog arhiva Sarajeva.

"Visoko industrijalizirana Austro-Ugarska imperija je već imala razvijen turizam, a bosanskohercegovačke brendove prepoznala je u potpunosti. Gdje god je bilo izvjesno da su uslovi izvanredni – čist zrak i netaknuta priroda - osnivana su lječilišta i zračne banje, te povezivana cestama ili prugom, kao što je slučaj sa Ilidžom, Palama, Stambolčićem...", dodaje Jerlagić.

Kontradiktorne su informacije kada su počeli saobraćati vikend  vozovi za Ilidžu, ali se najčešće barata terminom "početak 20. stoljeća".

Priča o vikend vozovima okončana je 1960. godine uklanjanjem uskotračnog kolosijeka i pruge, kada je cijela tramvajska pruga od Baščaršije do Ilidže promijenjena u tzv. "normalni" kolosijek (1435 mm). Umjesto vozom, od februara 1961. godine Sarajlije su prema Ilidži krenuli tramvajima...