Porodici Prohić priznanje 'Pravednici': Sačuvali jevrejsku djevojčicu od holokausta

One vežu ljude za vijeke vijekova, rastavljene sastavljaju, brišu razlike, spajaju srca. Srca što još uvijek kucaju, kucaju za ona koja to više ne mogu. Duše se spajaju bez obzira na daljinu, ponekad se i ne poznaju.

Jedna od teških sudbina iz koje, bez obzira na sve, isplivava veličina dobrog djela u najtežim prilikama u Gračanici tokom Drugog svjetskog rata, jeste sudbina jednogodišnje djevojčice Nade Kolman. Doktor Avdo Prohić, njegov brat Sabrija, njihova majka Esme-hanuma i Sabrijina supruga Safeta učinili su sve da, pod nevjerovatnim okolnostima spase život Nade Kolman, djevojčice iz jevrejske porodice Viktora i Helene Kolmana kojima je rat životom presudio.

Srca Avde, Sabrije, Esme-hanume i Safete ne kucaju, ali kucaju srca njihovih potomaka koji nisu odustali od potrage za Nadom ni šezdeset  godina kasnije. Okupljeni u dobru, Prohići, Nada Kolman, koja sada nosi ime Aviva Fox i njen posvojeni brat Egon imali su mnogo toga za reći jedni drugima, prilikom nedavno održane posthumne dodjele odlikovanja „Pravednici među narodima“ u Sarajevu.

Najviše izraelsko državno priznanje, koje se dodjeljuje pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Jevreje tokom holokausta riskirajući vlastite živote, dodjeljeno je posthumno 29. maja Avdi Prohiću, Esmi Prohić, Sabriji Prohiću i SafetiProhić, a preuzeo ga je Rejhan Prohić, amidžić Avde Prohića i čovjek koji je dvanaest godina istraživao i zapisao sudbinu Nade Kolman.

Na nesretnu djevojčicu u svojim pričama, govori Rejhan Prohić za Radiosarajevo.ba,  s vremena na vrijeme podsjećala je njegova nana Mujesira, a zatim je jednog dana naišao na ratna pisma doktora Avde i Sabrije. U svom istraživanju Rejhan Prohić je zapisao:

„Nada Kolman, dijete jevrejskih roditelja Viktora i Helene Kolman, rođena je u Gračanici 27. aprila 1942. godine, u vihoru Drugog svjetskog rata.

Nadin otac, Viktor Kolman rođen je u Koprivnici i po zanimanju je bio apotekar, magistar farmacije... Njena majka Helena Kolman rođena je  u Prozoru. Viktor i Helena vjenčali su se 1933. godine i nedugo nakon toga preselili u Gračanicu gdje je Viktor započeo apotekarsku djelatnost. Ostvarili su brojna poznanstva, a među njima je bila i porodica Prohić, u prvom redu doktor Avdo Prohić, sreski liječnik, te njegov brat Sabrija, veletrgovac, sa suprugom Safetom.

Sve je to trajalo do početka Drugog svjetskog rata i uspostave Nezavisne države Hrvatske (NDH), kada su započeli progoni jevreja... Kolmanovi su izbjegli prvi val hapšenja i deportacija u logore, jer su se zbog katastrofalno loše zdravstvene situacije i istovremenog nedostatka zdravstvenih radnika, vlasti NDH morale osloniti i na ljekare. 

Iz pisma Helenine sestre Erne, koja je tada sa živjela u gradu Bellano na sjeveru Italije, upućenog 22. augusta 1942. vidi se da su punu nadu i povjerenje polagali u Sabriju Prohića i njegove veze i poznanstva...

Početkom 1943. godine, Ustaška nadzorna služba iz Tuzle prosljeđuje nalog vlastima u Gračanici za deportaciju preostalih jevrejskih porodica iz ovoga grada... U rano februarsko jutro 1943. godine Viktor i Helena sa kćerkicom Nadom  napuštaju Gračanicu i odlaze u podozrensko selo Boljanić... Nedugo zatim, Viktor je uhvaćen i označen kao vođa intelektualni, te je na mjestu strijeljan...

Zabilježeno je da se Helena tokom prvih dana njemačke operacije, sa kćerkicom Nadom, koju je nosila u rancu na leđima, krila po ozrenskim šumama i vrletima, gazeći nabujale potoke, zbog čega se teško razboljela...

...Nakon povlačenja njemačkih jedinica organizirano je prebacivanje teške bolesne Helene i Nade u Gračanicu, u njihov dom, nadajući se da će tu biti sigurnije. Franc Kaučič je u tajnosti Helenu i Nadu izveo iz Boljanića i predao ih doktoru Avdi, te su, prerušeni u feredže, tradicionalnu muslimansku nošnju koja je prekrivala lice, neopaženo došli u Gračanicu.

...Helena je izgubila život u augustu 1943. godine, a brigu o Nadi  je preuzela Avdina majka, Esme-hanuma, sa svojim kćerkama.

Nada Kolman je u kući Prohića ostala sve do početka jeseni 1943. godine. Iako je skrivana, vlasti su ipak znale za njen boravak...Odlučeno je da se Nada pošalje u Zagreb, Sabriji Prohiću, koji je sa suprugom odlučio da primi Nadu. Sabrija je poslao u Gračanicu automobil i vozača. Malu Nadu su u Zagreb odveli Rukib, najmlađi Sabrijin i Avdin brat, zajedno sa svojom zaručnicom Mujesirom. Oni su, u slučaju kontrole, trebali odglumiti mladi bračni par koji putuje sa djetetom u Zagreb. Brigu o Nadi je preuzela Safeta Prohić, Sabrijina supruga, dok su njihova djeca imala obavezu da Nadu predstavljaju kao mlađu sestru.

 U septembru  1945. godine, po Nadu su došli preživjeli rođaci – Helenina sestra Erna Sonenschein, sa suprugom Albertom. Odvode je sa sobom, pokreću proces usvojenja da bi 1949. godine svi skupa emigrirali u Izrael. Nada je tetku Ernu i njenu porodicu doživljavala kao svoju vlastitu, a rođaka Egona je od tada smatrala bratom.

...Porodica Sonnenschein je odmah pokrenula postupak Nadinog usvojenja, u  teškom poratnim vremenu nailazili su na brojne poteškoće., te su odlučili emigrirati u novoosnovani Izrael. 

Po dolasku, smještaju ih u improvizirane šatore, “privremeni smještaj” u kojem ostaju punih 17 mjeseci. Nadu su odvojili od porodice, poslavši je u kibuc i školu. .. Egon je regrutiran u vojsku, na period od 30 mjeseci. No, on ipak pronalazi način da s vremena na vrijeme, strahujući od vojne policije, ode u kibuc i posjeti svoju sestru Nadu.

...Godine 1956. Egon stiže u East London. Dobio je dobro plaćeno mjesto tekstilnog inžinjera, što mu je omogućilo da u Južnu Afriku pozove i ostatak porodice... Dvanaest godina kasnije osniva vlastitu industriju tekstila, uvozi nove modernije mašine iz Njemačke, pronalazi nove načine proizvodnje i time otvara svojevrsnu revoluciju u oblasti proizvodnje tekstila, postajući najveća štrikarska tvornica zavjesa na južnoj hemisferi.  U vidu zahvalnosti za ono što je urađeno za njegovu sestru Nadu tokom rata, Egon je mnogim muslimanskim doseljenicima u Capetownu pružio pomoć prilikom pokretanja obrta, radnji i poslova. Ipak, politika u Južnoafričkoj Republici, rasna sagregacija i apartheid bili su nešto što je jako teško podnosio, pa 1983. Egon s porodicom seli u Sidney, grad u kojem otvara industriju tekstila, gdje i danas živi...

Nada je u kibucu ostala sve do 1958. godine i tada se skupa s Egonovim roditeljima preseli u Južnoafričku Republiku. Školovanje je završila u Johannesburgu, nakon čega je dobila ponudu za posao, kao profesorica hebrejskog jezika, u Rodeziji, današnjem Zimbabweu. Tu je upoznala i svog budućeg supruga Louisa, sa kojim ima dvoje djece, sina Victora i kćerku Natalie. Kada je u Rodeziji došlo do političkih nemira  Nadi i Louisu ponudio je Egon  da dođu u Južnoafričku Republiku...

Kasnije, kada je Egon odlučio preseliti se u Australiju, za njim su, nakon dvije godine, krenuli i Nada i Louis, zajedno sa djecom Victorom i Natalie. Nada danas živi u Sidneyu i, iako već u poznim godinama, i dalje radi kao profesorica hebrejskog jezika.“

Trud  Rejhana Prohića otisnut u ovom spisu isplatio se i u onom pravcu u kojem piše o Nadinom poslijeratnom životu.

„ To je bio jedan veliki poduhvat, čak i iznad mojih mogućnsoti. Međutim, isplatilo se. Prvi susret s Egonom u Gračanici 2014. godine bio je dosta emotivan, jer oni nisu znali na šta dolaze. Kada su uopće čuli da ih tražim zapitalis su se:  Šta on hoće? Kada je vidio da ne tražimo ništa i  da želimo da saznamo šta se desilo s Nadom, predložio joj je da se upoznamo. Tako smo se i susreli u Ljubljani u januaru 2017. godine i taj susret je bio, također emotivan. Nada mi je tada ispričala jednu priču koja mi se duboko urezala u pamćenje. Naime, Nada je čitav život imala košmare, spavala je ružno, faktički nije ni spavala. Kada je pročitala tu moju priču, kazala mi je, počele su da joj se slažu kockice u glavi i konačno nema košmare. I dalje teško tone u san, ali lijepo spava“, govori zadovoljno Rejhan Prohić, unuk Rukiba i Mujesire Prohić.

 Dodjela odlikovanja, koja je upriličena u Sarajevu, bila je prilika za njenu prvu posjetu rodnoj zemlji nakon davne 1966. godine.

„Nada je bila presretna , jer i oni su tražili modus da se na neki način zahvale, jer da nije bilo doktora Avde, Sabrije, Esme-hanume, Safete i drugih Prohića ona danas ne bi bila tu gdje jeste, ne bi upoznala svog supruga Luisa i rodila dvoje djece. Ona je prezadovoljna. Dodjela priznanja značila nam je dvije zahvalnosti. Prva zato što su je moji preci spasili njen život, a druga  zato što je Nada u poznim godinama našla svoj mir.  Ovo je bila njena prva posjeta Sarajevu, 1966. godine bila je u Gračanici“, ističe Rejhan Prohić dodajući kako će veza ovih porodica ostati trajna. 

Pitali smo ga i da li postoji ideja da se ova velika životna priča ekranizira.

„Razmišljao sam o tome. To je izvrsna ideja i način da se utječe na svijest našeg naroda po pitanju humansti, jer to su situacije koje se na našim prostorima konstantno dešavaju. Trenutno imamo situaciju da nam dolaze izbjeglice iz drugih krajeva, hajmo pokazati gostoljubivost i humanost“, poziva Rejhan u razgovoru za Radiosarajevo.ba.