Proglas akademika Muhameda Filipovića koji nikada nije objavljen: Bosna je naša sudbina

"Bosna je naša sudbina. Mi Bošnjaci smatramo Bosnu svojim identitetom i nikada nikakav drugi identitet ne zamjenjujemo za bosanski. Pod bosanskim identitetom smatramo demokratsku Bosnu u kojoj žive svi ljudi i narodi, slobodni u saradnji i povezanosti. Dakle, bez separiranja bilo koje vrste, bez postavljanja posebnih nacionalnih ciljeva izvan ciljeva demokratske Bosne..." 

Ovo je poruka rahmetli akademika Muhameda Filipovića (1929-2020) koja je trebala biti osnovna poruka trećeg Bošnjačkog sabora koju bi "slobodno i nezavisno" usvojili predstavnici bošnjačke intelektualne elite iz zemlje i svijeta. 

Na inicijativu upravo akademika Filipovića planirano je da tokom 2009. odnosno proljeća 2010. godine Bošnjački sabor sazove Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), kao što je sazvao i dva prethodna. Izrađen je proglas o sazivanju Sabora, njegovim ciljevima i razlozima neophodnosti održavanja, ali i drugi dokumenti. 

Bilo je planirano da na Saboru sudjeluje oko 300 delegata iz cijele Bosne i Hercegovine i dijaspore, uključujući i zemlje regiona. Riječ je bila, kako je govorio Filipović, o uglednim intelektualcima, "ljudima koji imaju moral i integritet". 

Oni su "osvjedočeni prijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka". Također je bilo predviđeno da na Saboru sudjeluju i vodeći bošnjački političari. Oni bi se mogli obratiti skupu, ali nije bilo planirano da donose odluke. 

Minirani skup 

"Da je Sabor apsolutno potreban, govori više činjenica. Prije svega, pod međunarodnim pritiskom moramo ući u fazu ustavnih promjena. Za ulazak u tu fazu potrebno je formiranje odgovarajućeg stava koji će reprezentirati interese Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Također, potrebna je izgradnja bošnjačkog i bosanskog političkog jedinstva, te postavljanje kriterija koje moraju poštovati predstavnici Bošnjaka koji će sudjelovati u procesu ustavnih promjena. Sabor to može donijeti", naveo je. 

Međutim, skup nije održan. Zapravo, "miniran je". Akademik Filipović, koji je jasno vidio teška vremena koja dolaze za Bosnu, želio je organizirati jedan prije svega nadstranački skup koji bi jasnije definirao bosansku politiku i njezine "crvene linije" i pravce kretanja, a koju bi potom provodila "operativna politika" koja je dobila povjerenje na izborima. 

Možda je razlog neodržavanja Sabora bio u činjenici da nije bilo planirano da "političke elite" s početka teksta donose odluke na tom saboru. A mišljenje intelektualaca i naroda ih ionako nije zanimalo. Umjesto podrške u intelektualnom naporu, profesor Filipović je u javnosti ispraćen gotovo s uvredama. Možda u ovome treba tražiti kasnije - a posebno danas izraženo - pasivno držanje brojnih bosanskohercegovačkih intelektualaca u drami države Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog društva kojoj do svjedočimo.... 

Legalizirano nasilje 

Ljubaznošću porodice akademika Muhameda Filipovića ovih dana smo dobili nikad objavljeni "Prijedlog teksta Proglasa o sazivanju trećeg Sabora Bošnjaka", kojeg je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih intelektualaca priredio. 

Zbog njegove izuzetne aktuelnosti i poslije 17 godina, te izostanka jasne političke i intelektualne artikulacije aktuelnog trenutka, podsjećamo na ovaj historijski dokument i jedno vrijeme: 

"Svim Bošnjakinjama i Bošnjacima u svijetu 

...Jedinstveni smo  u ocjeni  i mišljenje je svih  da je situacija u Bosni i Hercegovini veoma teška i da je svakim danom sve teža i bezizlaznija. Takav razvoj stvari u Bosni i Hercegovini je konstanta i direktna posljedica stanja koje je stvoreno rješenjima nametnutim Daytonskim sporazumom koji je zemlju podijelio po nacionalnom ključu i stvorio stanje koje nije prolazni nesporazum nego i duboko nepravedno i nelogično rješenje rata koji je počeo agresijom, a završio genocidom nad muslimanima, što čini  da je mir utemeljen na poštovanju sile, a ne prava bilo koje vrste. 

Upravo zbog toga što su tim sporazumom i njegovim efektima legalizirani zločin i nasilje kao metafora rješavanja političkih pitanja, stanje u zemlji, je svakim danom postajalo još gore. Onaj koji je nasiljem ostvario svoje političke planove nije više imao razloga da ih se odriče. 

Nasilje se nastavilo samo u drugim vidovima. Nijedan dio sporazuma koji se odnosio na povratak protjeranog i stanovništva i rehabilitaciju njihovih prava, uključujući i plaćanje odštete za izgubljenu imovinu i živote, kao i posebne odštete za žrtve masovnih ratnih zločina i genocida nije bio sporazumu osiguran, niti ispunjen. 

Naprotiv, stanje koje je nastalo slalo je neprestanu poruku preostalim Bošnjacima da su suvišni i neravnopravni na svojoj zemlji. Promjena etničkog sastava zemlje je i dalje tekla, a manjak Srba je popunjavan useljavanjem prognanika iz Hrvatske. 

Progon Bošnjaka proširen je na cjelokupnu njihovu duhovnu i kulturnu, kao i materijalnu baštinu, na toponomastiku koja napominje bosansko ime i na imena gradova, sela i krajeva kako bi se istrijebio i sam spomen na postojanje Bošnjaka i bilo čega bosanskog sa teritorija na kojima su oni živjeli stotinama godina.  

Etničko čišćenje i produbljavanje neravnopravnosti svih oblika se konstantno vrši na teritorijama koje su postale svojevrsni ratni plijen srpskog i hrvatskog nacionalizma. Sve se to zbiva bez ikakve mogućnosti intervencije državnih organa u zaštiti njihovih prava i interesa, jer država kao cjelina nema nikakvih realnih ingerencija u oblasti zaštite ljudi, njihovih prava i sloboda. 

Nasuprot prava i sloboda Bošnjacima se nudi samo mogućnost pune integracije u srpsko-pravoslavni, s jedne i hrvatsko-katolički, s druge strane, model i strukturu života i procesi tog karaktera se u punom toku, krštenje zemlje i svođenje Bošnjaka na groblja i džamije je u punom toku, i to ne zanima ni međunarodnu zajednicu ni političku javnost ni organe zaštite ljudskih prava o kojima se toliko govori u svim slučajevima a samo ne u onima kada su ugrožena ljudska prava Bošnjaka. 

Zatvoreni u enklavu 

Segregacija u obrazovanju i proviđenje obrazovanja kršćanskim ili hrišćanskim simbolima je praksa koju niko ne osuđuje, neravnopravnost u zapošljavanju i svim drugim oblicima ostvarenja prava na rad, imovinu i druge pogodnosti za život je već ustaljena praksa i normalno stanje stvari. 

Ljudi žive na sopstveni rizik i bez ikakve zaštite vlasti, koje bi trebale biti i njihove. Ono što krizno stanje koje traje već četrnaest godina (Proglas je nastao 2009., op.a.) i iscrpljuje naš narod dodatno pogoršava jeste sadašnja kriza koju najteže pogađa Bošnjake, jer su konfinirani na malom teritoriju, zatvoreni u svojevrsnu enklavu bez mogućnosti da ide igdje osim u nekoliko zemalja koje još omogućavaju Bošnjacima da putuju bez diskriminirajućih procedura u dobivanju viza. 

Budući da su Bošnjaci bili žrtve ne samo ratnih zločina i genocida, nego i pljački i sistematske deprivacije njihovih imovinskih, radnih, kulturnih i uopće nacionalnih prava i najveće pljačke njihovih imanja, oni su danas najsiromašniji dio bosanskohercegovačkog stanovništva, što dodatno otežava našu ionako očajnu situaciju. 

Politički establišment je nesposoban 

Tome treba dodati, kao još jednu otežavajuću okolnost i činjenicu da je naš politički establišment - stranke za koje u većini glasaju Bošnjaci - nesposoban da odgovori na pitanja koja vrijeme postavlja pred nas i našu zemlju, da je podijeljen i politički i u pogledu ličnih odnosa vođa tih stranaka, da je izoliran od naroda i posebno od najproduktivnijih njegovih dijelova, onih koji stvaraju realne vrijednosti u oblasti privrede, nauke, kulture i duha i da je sklon beskrajnim kompromisima bez obzira na sve cijene koje smo već platili da bi u svojoj zemlji živjeli u miru. 

Već stotinu i 131 godinu (do 2009.) naš bošnjački narod plaća životima i imovinom samo da bi nekako preživio. 

Oduzimanje imovine i progoni bili su metoda i način kako nas je Austrija kaznila za našu ljubav prema svojoj zemlji, to je nastavljeno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koja nam je otela 1,250.000 dunuma najbolje zemlje da bi je podijelila srpskim seljacima. 

Otimačina i ubijanje nastavljeni su u vrijeme rata 1941.1945 godine, a nakon tog rata bili smo opet izloženi oduzimanju zemlje i imovine kroz nacionalizacije, da bi nas zadnja agresija dovela u pitanje u cjelini i kao postojeći narod i kao jedinstvenu zemlju i državu. 

Sve što je rađeno rađeno je nezakonito, zločinački i očigledno antibošnjački i antimuslimanski, ali mi smo u svakom od tih slučajeva prelazili preko svega i nastojali da nastavimo život na preostalim bogatim tradicijama sloge i tolerancije koja je vjekovima krasila našu zemlju i odnose u njoj. 

"Mi ne možemo više davati" 

Mi više nemamo šta davati i kome izlaziti u susret osim pravdi i istini i to je sve što se, u pogledu kompromisa, može reći. Od establišmenta koji smatra da smo mi još uvijek dužni da pravimo ustupke mitologijama i monstruoznim željama izgradnje modernih carstava u XXI vijeku nemoguće je očekivati rješenja koja su za nas prihvatljiva.

Stoga mi tražimo u pogledu naših prava jasne i beskompromisne stavove o svim pitanjima od interesa za naš naroda i naše zemlje. Pojedini od današnjih političara pregovaraju u naše ime mada nemaju za to ni naš pristanak, nemaju ni saglasnost ostalih stranaka i njihovih predvodnika, niti javnost zna sa kojim konceptima i stavovima o najbitnijim pitanjima oni ulaze u te pregovore i u kompromise i u tom smislu se ponašaju kao da se ne radi o sudbini nas svih i naše zemlje, nego i nekoj vrsti političke igre i ispunjavanja postavljenog im zadatka, kojeg im je postavio neko drugi a ne naš narod.  

Onaj koji jedini ima pravo da im postavlja zadatak je naš narod i oni moraju da se povinuju njegovim zahtjevima a ne bilo čijim drugim mišljenjima, stavovima i zahtjevima. Ako ne rade tako oni će dovoditi, kao što su to već činili, u opasnost naš opstanak i slobodu u našoj i zemlji naših predaka koju su nam oni ostavili cijelu, nepodijeljenu i sa punim pravom svih njenih stanovnika da žive po svom izboru na svakom njenom dijelu i sa punim pravima i odgovornostima za sudbinu cijele zemlje. 

Zbog takvog stanja i očite nesposobnosti naših ukupnog političkog miljea da proizvede i najmanju dozu neophodnog političkog jedinstva u zastupanju historijskih i političkih interesa i prava našeg naroda i države, bilo je nužno da jedna nepolitička, politički, ideološki i  stranački nepristrana organizacija, zapravo, jedna nesporna intelektualna i moralna snaga učini neophodni iskorak ka nalaženju solucije za obnovu političkog i svakog drugog jedinstva našeg naroda i njegovog političkog predstavništva. 

Ono što je bit ove inicijative je da se akumulira jedna nesumnjivo postojeća intelektualna i moralna snaga našeg naroda koja će moći formulirati stavove o tome šta je za naš narod i zemlju prihvatljivo a šta nije, da ukaže na  kriterije prosuđivanja kojima osnova neće  biti ni unaprijed zadati kompromisi, ni strahovi stranih faktora, čijoj ulozi u našoj novijoj i pogotovo najnovijoj historiji tek treba reći odlučnu istinu, nego interesi naše države i naroda, istina o njima i njihovo pravo  za koje su pale tolike žrtve i da ta istina i pravo i iz njih izvedeni stavovi budu opći kriteriji za svaki politički  subjekt koji  želi i ima priliku da odlučuje o sudbini našeg naroda i zemlje. 

Takvi stavovi, koji će biti izraženi u Rezoluciji Sabora treba da  budu kriteriji i mjerila za ono što se može, smije i što treba da se zastupa i postiže u pregovorima o nama, našoj državi i zemlji. Takvu definiciju našeg historijskog, ustavnopravnog i međunarodnopravnog položaja i definicije naše države i iz njih proizlazećih političkih zahtjeva treba da utvrdi skup ljudi koji imaju dovoljan intelektualni, moralni i svaki drugi autoritet, koji nisu sudjelovali u činjenju ustupaka sili na račun naroda i države i koji su poznati i cijenjeni po svome poštenju i samostalnosti u mišljenju, kao i svom patriotizmu koji im nije plaćen nikakvim privilegijama i bogatstvima koje stiču "služeći narodu"..

Bošnjački Sabor je institucija koja je već odigrala pozitivnu ulogu u nedavnoj našoj historiji, spriječivši, u jednom kritičnom momentu, da naša politika počini velike greške, a i sada ima samo tu ulogu. 

Ono što se ne smije dopustiti... 

Sabor ima ulogu da formulira kriterije i limite onog što se može i smije dopuštati u ime Bošnjaka i na račun bosanske države kakvu su nam ostavili naši preci. 

Sabor nema političkih ambicija druge vrste, nema namjeru da se miješa u praktičnopolitička pitanja vođenja države i politike, ne želi ni na kakav način lišiti prava i odgovornosti političke stranke za funkcioniranje političkog sistema i države, nema želju da ulazi u domene legislativne, izvršne i sudske vlasti. 

Sabor nema namjeru nikome ništa nalagati niti priječiti, ali hoće postaviti jasnu intelektualnu i moralnu granicu između onoga što je u interesu Bosne i Hercegovine kao cjeline, što je u interesu bošnjačkog i svih drugih njenih naroda i ljudi, kao što će jasno reći šta je to što te interese ugrožava - a politika i njene institucije, kao i državne institucije, koje u rukama drže političari - neka čine ono što misle, samo neka znaju šta o tome misli kompetentna bošnjačka javnost. 

Dakle, Sabor je pokušaj da se sa stajališta i iz kompetencije intelektualne i moralne energije i njihovih prava u životu jednog naroda i zemlje, kaže istina o ovom historijskom, socijalnom i političkom trenutku naše zemlje i tkao doprinese njenom napretku. Politika će izabrati šta će činiti i za to će snositi odgovornost... 

Sutra: Nikada ne smijemo dopustiti da drugi dijele našu zemlju...