Prekovremeni neplaćeni sati gazdama donose milione

Radiosarajevo.ba
Prekovremeni neplaćeni sati gazdama donose milione


Piše: Adnana Kutlovac

Poslodavci širom Bosne i Hercegovine nezakonito zarađuju milione maraka tako što svojim uposlenicima ne plaćaju prekovremene radne sate. Uz to ih tjeraju da rade bez odmora i po 15 dana. No, svom teškom stanju doprinose i sami radnici: strah ih je da se bore za svoja prava, jer misle da na taj način neće ništa postići. Mogu samo da izgube posao.

O zakonski propisanom sedmičnom odmoru radnici nekih trgovačkih poslovnica u Kantonu Sarajevo mogu samo sanjati. Koliko je situacija loša govori podatak da radnici u tim istim poslovnicama rade u kontinuitetu i po devet, deset, čak i po trideset dana. Sindikat trgovine BiH u ovakvim situacijama slabo pomaže radnicima, a iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove poručuju da takvih prekršaja nema ili se bar još nisu susreli sa njima. Veliki problem predstavlja strah radnika od poslodavca kao i relativno male kazne za one koji prekrše ovaj Zakon.

„Ne želim se sjećati tog perioda života. Šefovi su se užasno ponašali prema nama. Sa poslom smo završavali onda kada su nam oni dozvolili da idemo kući. Sami sebe su nazivali Tito,“ žali se radnica koja je napustila jednu od poslovnica sarajevskog „Drvoprometa“.

Imaju li radnici izbora

Teška ekonomska situacija u kojoj se nalazi većina naših građana, primorava radnike da trpe različite vidove kršenja njihovih zakonskih prava. Posebno je izraženo kršenje Zakona o radu, i to onog dijela koji se odnosi na obavezni sedmični odmor.

„U ugovoru stoji da nam je radno vrijeme 40 sati u sedmici, s tim da piše da ne radimo ni subotu ni nedjelju. Kod nas nije ni blizu toga. Radno vrijeme nam je kada završimo. Kada je sve u redu, slobodan dan nam je svaki 10 ili 11 dan. No, ako neka radnica ode na porodiljsko bolovanje ili se desi neka nepredviđena situacija, onda radimo i po 15 pa i 30 dana. Najgore od svega je što nam taj prekovremeni rad nije plaćen“, tvrdi zaposlena radnica „Drvoprometa“ koja također ne želi da bude imenovana.

Fehim Baždarević, direktor Društva „Drvopromet“, kaže da odlukom Uprave Društva propisano radno vrijeme iznosi 40 sati sedmično i da se kao takvo i odrađuje. Napominje da se u pojedinim okolnostima, u zavisnosti od potrebe Društva ili ako se registruje nova poslovna jedinica, može desiti da uposlenik ostane pola sata do sat vremena duže ali da se kasnije vrši preraspodjela tog radnog vremena u saglasnosti sa neposrednim rukovodiocem ili se izvrši isplata tog prekovremenog rada.
Situacija nije bolja ni u drugim preduzećima. Radnik u skladištu sarajevske firme ''Penny Plus'', koji je želio ostati anoniman, kaže – „Zbog svog radnog vremena koje iznosi 8 do 10 sati, 9 dana uzastopno, bez slobodnog dana, ja nemam privatni život. Privatni život mi je to što jedem i spavam. Zaboravio sam spomenuti i prevoz od kuće do posla i nazad - i to mi je privatni život.“ I kada dočeka taj slobodni dan, provodi ga u krevetu oporavljajući se, jer je tih 9 radnih dana fizičkog rada maksimum koji njegov organizam može podnijeti. Takođe naglašava da radi uglavnom vani, na otvorenom – bilo da je kiša, snijeg ili sunce.
Almedin Kadrić, direktor "Penny plusa"
Direktor „Penny plusa“, Almedin Kadrić, kaže da je tačno da radnici rade više u ljetnoj sezoni nego zimi, te da se tada koriste maksimalne zakonske mogućnosti. „Tačno je da se radi dosta u toku dana, međutim radnici imaju raspored kraćih smjena ujutro i navečer. Pokušavamo te sate da uklopimo, a što se tiče slobodnog dana, nažalost još uvijek moramo raditi. Ne samo radnici nego i mi iz Uprave, u sezoni moramo raditi punom parom.“

Za ovakvu situaciju Kadrić krivi i državu, jer im država, kaže, ne stoji iza leđa. Smatra da su ostavljeni sami sebi, i da moraju da se bore. Što se tiče nezadovoljnih radnika, Kadrić smatra da uvijek postoje oni koji ganjaju prava do maksimuma, i napominje da je „Penny Plus“ firma koja izuzetno poštuje radnička prava, ali u isto vrijeme traži i ispunjenje obaveza.

Slaba fajda od sindikata

Svom teškom stanju doprinose i sami radnici. Ali, njih niko ne može kriviti: ljudi se boje, strah ih je da se bore za svoja prava, misle da na taj način neće ništa postići. Mogu samo da izgube posao. Većina ovih radnika su ratne izbjeglice. Došli su iz ruralnih sredina i doselili su se u Sarajevo, gdje prave kuće za koje su digli velike kredite. „Pomirili smo se s tim da moramo raditi, šutiti i trpiti,“ ističe jedan od obespravljenih radnika.

Sindikati u BiH malo šta mogu da učine kako bi pomogli radnicima. Sindikat nema novca da zaštiti radnika. Što se tiče prekovremenog rada, ako nisu u pitanju neke radikalne stvari, Sindikat radnicima savjetuje strpljenje. Ukoliko je riječ o svakodnevnom prekovremenom radu (od 1-2 sata), Sindikat upućuje na inspekciju. Međutim, ni inspekcija nije od velike pomoći. ''Kada dođu na ta mjesta, ništa ne nađu. Problem je u strahu. Kada ih inspekcija pita kakva je situacija, radnici kažu da tamo teče med i mlijeko,“ kaže Fikret Plivčić, sekretar za organizovanje i regionalni povjerenik Sindikata trgovine BiH.

Plivčić takođe navodi da je donedavna predsjednica Sindikata trgovine, Azra Šehbajraktarević, izvršila istraživanje, koje pokazuje da neisplaćivanjem prekovremenih sati poslodavci ostvaruju veliku dobit. „To su milioni sati u pitanju. Skontajte, neka je jedan sat marka, koliko onda radnik pokloni novca poslodavcu. Kada bi se kazne povećale vjerovatno bi se nešto i promijenilo. Siguran sam da bi tada sami poslodavci tjerali radnike da poslije redovnog radnog vremena idu kući,“ ističe Plivčić.

Iako se trude da poboljšaju stanje, Plivčić navodi da postoje firme koje ne dozvoljavaju organizovanje Sindikata. „Ako ste vi korektan poslodavac, ne vidim zašto vam smeta sindikat“, pita se Plivčić.
Fikret Plivčić iz Sindikata trgovine BiH
Činjenica da u FBiH ima oko 358.487 nezaposlenih, omogućava poslodavcima ovakvu vrstu ponašanja, jer na Zavodu za zapošljavanje lako pronalaze novog radnika. „Problem je i u tome što na jedno mjesto konkuriše najmanje 5 ljudi i to poslodavci vrlo dobro znaju i oni to koriste“, zaključuje Plivčić.

Rad na crno – najveći problem


Prema riječima Edine Uštović, glavne inspektorice rada na teritoriji Kantona Sarajevo, u toku vršenja redovnog nadzora, inspektori – njih sedam, koliko ih ukupno ima u Inspektoratu rada - često nailaze na kršenja zakona. ''Najviše se susreću sa nezakonitim radom na crno, sa neisplaćenim plaćama uposlenicima u rokovima koji su utvrđeni zakonom, sa neuplaćenim doprinosima,'' objašnjava ona.

Kada je riječ o obaveznom sedmičnom odmoru, inspektorica Uštović navodi da od 1.08.2009. godine nije bilo nijedne prijave po ovom osnovu. Dodaje da inspekcija rada nije evidentirala nikakve mjere protiv firmi „Drvopromet“ i „Penny plus“. „Ako postoje neke nezakonitosti i nepravilnosti nama se mogu obratiti sva pravna i fizička lica. Stranke se primaju tokom cijelog radnog vremena,“ poručuje inspektorica Uštović.

Put u Evropsku uniju podrazumijeva standarde koji se moraju poštovati – prava radnika su neka od njih. Stoga vlasti, ali i sami poslodavci i radnici moraju početi da se ponašaju u skladu sa tim standardima.


* Tekst je nastao u okviru programa Istraživačko novinarstvo: Izvještavanje o korupciji u javnim institucijama, u organizaciji sarajevskog Mediacentra i Evropskog novinarskog centra (European Journalism Center).

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak