Potresna ispovijest medicinara koji je preživio put smrti: "Marš mira mora trajati do Sudnjeg dana"

Medicinar iz Srebrenice, Suljo Čakanović, koji je tog kobnog jula 1995. godine prošao "put smrti" zajedno sa hiljadama Bošnjaka pokušavajući doći do slobodne teritorije nakon pada Srebrenice i počinjenog genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, govori za portal Radiosarajevo.ba o ovogodišnjem Maršu mira, povratku u Srebrenicu, porodici, ali i nemarnom odnosu vlasti prema preživjelima.

Ističe da su emocije prisutne tokom cijele godine, ali da ih Marš mira svake godine još više intenzivira.

"Da vam kažem, u emotivnom smislu, moja emocija i emocije svih koji smo prošli taj put se samo malo povećavaju u ovim danima, a mi smo pod emocijama non-stop. Znači nam da prolazimo stalno tu trasu Marša mira i najviše me raduje činjenica da mladi ljudi slušaju naše historijske časove, da mi govorimo o onome kroz šta smo mi prošli jula 95-te godine kako bi im približili Srebrenicu u tom periodu", ističe Čakanović koji je i predsjednik pododbora za organizaciju Marša mira.

'Marš mira do sudnjeg dana'

Posebno mu znači što, kako kaže, još uvijek može da daje doprinos u organizaciji i uspješnoj realizaciji.

"Nadam se da će mladi preuzeti ovo što smo mi započeli. Cilj Marša mira jeste da to ostane do Sudnjega dana", naglašava Čakanović u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Prisjeća se i svog povratka u Srebrenicu već 2000-te godine sa prvim povratnicima. Priča nam i kako se odlučio na povratak te šta ga je najviše motivisalo.

Povratnici ručno čistili ruševine

"Prvobitno je bilo zamišljeno da ja vodim sanitetsko obezbjeđenje šatorskih naselja jer su se povratnici tada vraćali u šatorska naselja, manje u gradu, više u selima. Ljudi kad dođu u ta mjesta gube pravo na zdravstvenu zaštitu u Federaciji, a ne mogu da ostvare pravo u entitetu RS. Ja sam bio taj nekakav prelazni period da pomognem tim ljudima", priča Čakanović.

Prisjeća se kako su ljudi tada čistili svoje ruševine ručno.

"Nije bilo mašina, čistili su ručno pa je bilo povređivanja. Bilo je i ljudi poodmakle starosne dobi koji su bili stalno pod nekom terapijom tako da sam ja dao svoj doprinos u tom dijelu povratka", priča nam Čakanović.

"Nisam ni pomišljao da se vratim u Federaciju"

S teškom knedlom u grlu se prisjeća trenutka kada je kao povratnik otišao do svoje kuće kao i šta je tamo zatekao.

"Kad sam otišao do svoje kuće i kad sam vidio u kakvom je stanju i ko koristi moje imanje, onda mi se nešto u stomaku prevrnulo. Tada sam rekao da ću ostati ovdje i da ne idem nikuda. Tako da od 2000. godine nisam ni pomišljao da se vratim u Federaciju", kaže Čakanović.

Medicinar Čakanović danas živi u Srebrenici, sa suprugom, a u genocidu je, kaže, izgubio brata, rođake, ali i svih 8372 žrtava.

"Često me pitaju koga sam izgubio, ja kažem da sam izgubio 8372 osobe, među kojima je moj brat, mnogobrojna rodbina i prijatelji. Trenutno živim u blizini Memorijalnog centra, budim se svako jutro sa Memorijalnim centrom i živim sa suprugom, dok su moja djeca na području Tuzlanskog kantona. Oni su tamo zaposleni, rade i nije realno ni očekivati da dođu ovamo da budu neki socijalni slučajevi, a tamo imaju zaposlenje", govori Suljo Čakanović za portal Radiosarajevo.ba.

Zdravstveni izazovi povratnika

Na pitanje koji su najveći zdravstveni izazovi s kojima se preživjeli povratnici i dan danas suočavaju, odgovora:

"Ovdje imamo standardna oboljenja koja prate cijeli naš region. To su ljudi sa bolestima srca i krvnih sudova, reumatska oboljenja, bubrežna oboljenja. Imamo dosta oboljenja štitne žlijezde jer ova naša voda koju mi koristimo u Srebrenici nema dovoljno joda u sebi i mi često obolijevamo od bolesti štitne žljezde.

Ali ima i psiho oboljenja kojima je teško ući u srž, posebno sa majkama i razgovarati i liječiti ih od takvih stvari", ističe Čakanović.

Bol i tuga jedina veza sa najmilijima

Poručuje kako je on svoje tegobe "riješio" radnookupacionom terapijom što preporučuje i ostalima.

"Imam hobi pčelarstva, proizvodim jagodasto voće i to nekako zaokružujem radnookupacionom terapijom i to preporučujem i ostalima. Međutim, teško je sa majkama postići neki dogovor kad hoćeš da ih oslobodiš boli i tuge. Nailazim na neki otpor od njih jer oni meni kažu da je njihova bol i tuga jedina veza sa njihovim najmilijima i da se ne trudim uzalud. One žele da ostave tu vezu sa svojim najmilijima, i ja to moram da poštujem", govori Čakanović za portal Radiosarajevo.ba.

Pored radnookupacione terapije, do danas ga je sačuvala i želja za ostankom na prostorima gdje je rođen, odrastao, obrazovan...

"Sačuvalo me sve ono što jesam. Ja sam imao 26 godina kad je počeo rat, u nekim mladim godinama neko mi je to prekinuo i nikad se više nije vratilo ono stanje prije rata. Došli su novi izazovi, nove političke prilike, uvijek smo nešto našpanovani, hoće se otcijepiti, neće se otcijepiti; hoće/neće zapucati; skidaj zastave... uvijek smo tu pod nekim političkim pritiskom koji naravno utječe i na naše psihičko stanje", ističe on.

Ukazao je i na nezainteresovanost naših vlada u Federaciji BiH kojima je Srebrenica, kako kaže, interesantna samo u mjesecu julu kada se obilježava godišnjica genocida.

"12. jula Srebrenica već bude prekrižena. U drugoj polovina juna i prvoj polovina jula mi smo u žiži, tada nam sve obećaju pa onda kasnije shvatimo da ustvari i ta obećanja nisu realizovana", govori Čakanović.

Na kraju je poručio mladim ljudima da se više zanimaju za Srebrenicu i da znaju da ako se ovo zaboravi da će se ponoviti.

"Dakle, mladi ljudi moraju voditi računa da prate ono što se nama događalo i da preventivno djeluju da se njima to ne dogodi i ne ponovi. To je nešto što bi spasilo taj mladi svijet u budućnosti i poruka je da se što više što više i bolje obrazuju jer obrazovani ljudi će sigurno donijeti boljitak ovoj Bosni i Hercegovini", zaključio je Suljo Čakanović u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.