Opasni narativi hrvatskog lobiste: Kuda vodi Primorčeva dehumanizacija Bošnjaka?

Max Primorac, analitičar i diplomat, poznat i kao sin Miška Primorca, aktivnog člana ustaške emigracije u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), nastavlja sa svojim islamofobnim aktivnostima u američkoj javnosti protiv države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Ovaj lobista koji radi za interese Vlade u Zagrebu i lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića  (zanimljivo je da je iz porodice Primorac i Čovićev zet) i otvoreno se kod Trumpove administracije zalaže za politike trećeg entiteta u najnovijem tekstu piše o "Islamskoj državi na granici NATO-a" u kontekstu Bosne i Hercegovine. Cijeli tekst u desničarskim medijima u Hrvatskoj praćen je fotografijama vjernika pred Begovom džamijom, džamije na Stupu, žena muslimanki itd.

"Politička situacija u susjedstvu ponovno je dosegnula kritičnu točku, a geopolitičke napetosti u Bosni i Hercegovini predstavljaju izravnu i ozbiljnu prijetnju južnom krilu NATO saveza", dramatično podvaljuje Max Primorac američkoj javnosti.

Opasni narativi

Otvorenim lažima i opasnim manipulacijama Primorac svjesno kreira dehumanizirajuće narative koji, po svemu sudeći, trebaju biti oslonac politici Zagreba i HDZ-a BiH u odnosu na unutrašnja pitanja naše zemlje. Ali i, potencijalno, promijeniti kurs američke administracije prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, što bi potom trebalo ojačati politike razbijanja države Bosne i Hercegovine. 

Primjetno je da Primorac svoj narativ usklađuje s Miloradom Dodikom. Navedena aktivnost korespondira s nedavnim sastankom Čovića i Dodika u Mostaru, onog istog Čovića koji je oko Bajrama "relaksirao odnose s Bošnjacima"! Kao i, jasno, s usvajanjem rezolucije o osnaživanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, a koja priziva politike tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, čije je vojno i političko vodstvo osuđeno na ukupno 111 godina zatvora za "udruženi zločinački poduhvat". Vodstvo Republike Hrvatske s dr. Franjom Tuđmanom na čelu bilo je akter međunarodnog oružanog sukoba, prema pravosnažno potvrđenoj presudi.

"Sasvim je prirodno da Hrvatska stane uz svoj hrišćanski, katolički hrvatski narod", rekao bi Dodik ove sedmice.

Kako bismo izbjegli zamku citiranja cijelog teksta i njegovog daljnjeg širenja, na ovom mjestu analizirat ćemo njegove ključne, u najmanju ruku problematične navode.

Primorac u svom tekstu dosljedno izbjegava termin "Bošnjaci", koristeći izraz "muslimani" kao političku kategoriju, na sličan način i, očito, iz istih razloga kao Milorad Dodik, čelnik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Takva zamjena nacionalnog identiteta religijskim sugerira da je sama islamska pripadnost politički problem. Na opasnosti ovog narativa ukazivali smo još 2021. godine.

Islam kao opasnost

Primorac islam vidi kao sigurnosni rizik. Gotovo svaki segment teksta povezuje islam ili muslimane s nekom vrstom prijetnje: Iranom, Muslimanskim bratstvom, radikalizmom, antisemitizmom, terorizmom, demografskom dominacijom ili prijetnjom NATO-u. Ovakvo nizanje bez konteksta proizvodi narativ u kojem islamski identitet postaje primarni indikator političke nepouzdanosti ili, direktno, opasnosti.

Navodi o ženama s maramama, nikabima i džamijama finansiranim iz Zaljeva nemaju neposrednu vezu s ustavnom krizom u BiH, ali služe stvaranju dojma "kulturne okupacije Sarajeva". To ima veze s vizualnom demonizacijom jedne religije, u ovom slučaju islama.

Pokrivanje žena ili izgradnja džamija predstavljaju se kao dokaz radikalizacije, što implicira da su vidljivi islamski simboli sami po sebi prijetnja.

Autor Bosnu i Hercegovinu ne opisuje kao složenu postkonfliktnu državu, nego kao evropsku liniju fronta između kršćanstva i političkog islama, što je pokušaj usklađivanja s konceptom sukoba civilizacija koji se veže uz Trumpovu administraciju, a što na jednak način papagajski plasira i sam Dodik.

Takva interpretacija podsjeća na narative "sukoba civilizacija", gdje se unutrašnji politički sporovi tumače kroz globalnu konfrontaciju Zapada i islama.

Tekst obiluje pojedinačnim primjerima (izjave, sastanci, incidenti) koji se predstavljaju kao dokaz općeg stanja. Izostaje svaki pokušaj da se navedu suprotne činjenice: članstvo BiH u Partnerstvu za mir, euroatlantska orijentacija svih stranaka sa sjedištem u Sarajevu, doprinos Bošnjaka međunarodnim mirovnim misijama ili institucionalna saradnja sa zapadnim partnerima. Primorca činjenice ne zanimaju.

Zanimljivo je da se Stranka demokratske akcije (SDA), Socijaldemokratska partija (SDP), Islamska zajednica i različiti politički akteri prikazuju kao dio jedinstvenog projekta "muslimanske dominacije". U skladu s politikom dehumanizacije, Primorac svjesno briše ideološke razlike između sekularnih, građanskih, konzervativnih i vjerskih aktera unutar bošnjačkog političkog prostora, poručujući: "Svi ste vi isti."

Tvrdnje da su Bošnjaci "promijenili ime iz Muslimana 1993." ili da je priznanje Muslimana kao naroda bilo isključivo rezultat komunističkog političkog projekta zanemaruju složene historijske procese razvoja bošnjačkog nacionalnog identiteta. Takva interpretacija sugerira da je identitet Bošnjaka politički konstrukt bez historijskog kontinuiteta.

Primorac zaključuje da "iako su izborni suparnici, i socijalisti i islamisti teže državi u kojoj bi vladala muslimanska većina".

Šta je sljedeće?

Na koncu, čitav tekst strukturiran je tako da vodi prema jednom zaključku: ukoliko se ne zaustavi "muslimanska dominacija", Bosna i Hercegovina mogla bi postati nova sigurnosna prijetnja NATO-u.

Ne, takva logika ne proizlazi iz sistematske analize sigurnosnih pokazatelja, nego iz niza politički odabranih primjera koji služe potvrđivanju unaprijed postavljene teze.

Tendenciozan pokušaj pripisivanja istih političkih osobina čitavoj zajednici zbog njihove vjerske pripadnosti u akademskom smislu može se analizirati kroz koncept drugosti (othering) i sekuritizacije identiteta.

Umjesto da određene političke odluke ili aktere kritizira pojedinačno, autor cijelu zajednicu predstavlja kao potencijalni sigurnosni problem kojem se mora pristupati kroz prizmu geopolitičke prijetnje.

Ako se uzmu u obzir i raniji javni nastupi Maxa Primorca, u kojima je zastupao vrlo slične stavove o Bosni i Hercegovini, posebno u pogledu položaja Hrvata i kritike bošnjačke politike, može se zaključiti da ovaj tekst predstavlja kontinuitet njegove dugogodišnje interpretacije BiH.

U toj interpretaciji dominantan je narativ prema kojem su Bošnjaci prije svega definirani svojom islamskom pripadnošću, dok se politički zahtjevi hrvatske strane predstavljaju kao legitimna odbrana od navodne većinske dominacije.

Kada sve ovo imamo u vidu, onda je sasvim očekivan ponižavajući tretman naših državljana na granicama Republike Hrvatske. Nije onda iznenađujuće ni što se građanima ove zemlje osporava i pravo na mišljenje ("jer nisu državljani Hrvatske?!)

No, pravo pitanje je šta je sljedeće i gdje završava ova spirala dehumanizacije bosanskohercegovačkog čovjeka?