Od jedne kahve do 100 volontera: Kako sarajevska "Kuća radosti" već 8 godina mijenja živote djece

Neke priče u našem društvu traju tiho, daleko od reflektora i očiju javnosti, i tako već osam godina. Upravo toliko naše gošće posvećuju svoje vrijeme, energiju i srce onima koji su često prepušteni sami sebi. To su djeca bez roditeljskog staranja i djeca koja odrastaju u teškim socijalnim uvjetima. Nažalost, svjesni smo da takvih slučajeva i danas ima jako mnogo. Kroz rad na terenu osiguravale su im ono najvažnije: obrazovanje, kurseve, stipendije te šansu za bolju budućnost. 

Od augusta njihov entuzijazam dobio je i zvanični pravni okvir. Zvanično je registrovano Udruženje "Kuća radosti" na adresi u Ulici Marka Marulića. Tim povodom razgovarali smo s njegovim osnivačicama o tome kako je izgledao put od ideje do institucije i zašto je obrazovanje i danas najvažnije i najsnažnije oružje protiv siromaštva, a znanje nešto što nam niko ne može oduzeti.

Naše gošće su: 

• Emina Dedović-Kunić, predsjednica Udruženja (magistrica prava)
• Emina Mravović, predsjednica Skupštine (magistrica mašinstva)

Radio Sarajevo: Šta je bio onaj presudni trenutak prije osam godina kada ste odlučile da svoje vrijeme posvetite djeci bez roditeljskog staranja i djeci iz socijalno ugroženih porodica?

Emina Mravović: Presudan trenutak desio se prije osam godina. Emina i ja se zaista dugo družimo i nekako smo tada doživjele vrhunac u karijeri: posložile su se poslovne obaveze i sve ono materijalno što smo mogle zamisliti – brak, rođenje djeteta, kupovina stana itd. U suštini, razmišljale smo šta možemo učiniti za nekoga drugog, kako pružiti ruku podrške. Lično to posmatram i s vjerske strane: nije važno samo materijalno i ovodunjalučko, niti se trebamo brinuti isključivo o sebi, nego trebamo učiniti nešto za one kojima je to potrebno, kako bismo u svojoj duši osjetili istinsko zadovoljstvo. Spontano se rodila ideja: "Šta misliš da nas pet prijateljica pronađemo jednu djevojčicu i stipendiramo je?" Tada je to bilo simboličnih 20 KM. Eto, tako je sve počelo, uz jednu kahvu.

Emina Dedović-Kunić: Uvijek spominjemo tu kahvu koja je bila sasvim obična – izašle smo da se ispričamo. U jednom trenutku zaista smo osjetile potrebu da učinimo nešto više za zajednicu, da nešto vratimo društvu. Nismo željele da nam se cijeli život vrti samo oko toga da sebi nešto osiguravamo, a da nemamo osjećaja za druge. I onda je krenulo: "Imaš li koga od raje koga bismo mogle pozvati?" Odmah smo prelistale imenik, podijelile kontakte i počele sa skupljanjem po pet konvertibilnih maraka mjesečno. Već u prvoj komunikaciji skupile smo više od 100 KM, što je značilo da imamo sredstva i za drugog stipendistu.

Radio Sarajevo: Kako u suštini izgleda vaš rad? Sve je krenulo uz kahvu, a djelovale ste neformalno. Emina Dedović-Kunić je pravnica, Emina Mravović je magistrica mašinstva. Koliko je bilo teško organizovati se uz redovne poslove? Ili ste jednostavno znale da vam je to stalni mjesečni zadatak i obaveza? Koliko ste vremena morale izdvojiti da sve uskladite?

Emina Dedović-Kunić: Sve što radimo – i sada u formalnom udruženju, kao i ranije dok smo djelovale neformalno – shvatamo kao ozbiljnu obavezu. Kod nas ne postoji opcija: "Uradit ću ako stignem". Znamo da neko od nas to mora stići i uraditi jer radimo s izuzetno osjetljivom kategorijom. To su djeca; nije riječ samo o tome hoćemo li im danas odnijeti čokoladu da ih obradujemo, već hoće li sutra imati odjeću, obuću, sveske i knjige za školu. Zato sebi ne dopuštamo luksuz da kažemo da ne stižemo. Bilo je vrlo dinamičnih perioda, naprimjer tokom akcija prikupljanja školskog pribora, kada se radilo do kasno u noć. Ipak, satisfakcija i osjećaj tokom i nakon završenog posla nemjerljivi su. Taj umor i ne doživljavamo kao teret, već kao veliko zadovoljstvo.

Emina Mravović: Zaista je bilo zahtjevnih situacija, od prikupljanja pribora do paketića za Bajram, Božić ili druge praznike kada ih posjećujemo. Ponekad smo znale do dva-tri sata ujutro pakovati pribor i razvoziti ga punim gepekom, a ja bih u sedam ujutro ustajala na posao odmorna kao da sam spavala petnaest sati. To je ono pravilo: kada pružiš nekome ruku, snaga, pomoć i olakšanje vrate ti se višestruko.

Radio Sarajevo: Radite s izuzetno osjetljivom kategorijom djece. Koliko je teško nositi se s emotivnim teretom i teškim sudbinama, u trenucima kada uvidite da im je potrebno mnogo više od materijalnog?

Emina Dedović-Kunić: Jako je teško. Ponekad je toj djeci, uz materijalnu pomoć, mnogo važnija podrška u vidu saznanja da imaju nekoga ko je tu za njih, ko će ih saslušati i s kim mogu podijeliti svoje breme. Na početku, dok smo stipendirale dvoje-troje djece iz teških porodičnih okolnosti, emotivno sam sve to preteško podnosila. Trebalo mi je vremena da naučim procesuirati te informacije, da ih ne primam previše k srcu, jer me je to ponekad kočilo da djelujem racionalno. Nije jednostavno u jednom danu čuti tri potresne priče; bez obzira na to ko ste, na djecu ste posebno osjetljivi. Međutim, te su priče uvijek donosile i zahvalnost i sreću. Mi smo za njih bile tračak svjetlosti. Srećom, u našem timu imamo i psihologe koji su nam pomagali stručnim savjetima.

Emina Mravović: Važno je istaći da su svi proteklih osam godina radili volonterski. Imali smo psihologe, dvije djevojke odlične iz matematike koje su besplatno držale instrukcije djeci... Napravili smo Viber grupu u koju smo uključili sve koji su željeli pomoći i svi su se odazivali: neko da objasni gradivo, neko da dijete odveze na trening ili plati članarinu. Koliko god bilo teško sjesti s djetetom koje prolazi kroz patnju, na drugoj strani vage stoji saznanje da ste mu olakšali život. Uvijek se sjetim naše stipendistice koju je odgajala samohrana majka: prošla je kroz traume, uspješno završila srednju školu, zaposlila se i sada sama učestvuje u stipendiranju druge djece. Krug se zatvorio. I same smo poslijeratna generacija; roditelji su se snalazili, barem jedan nije radio, i stipendije koje smo primale tokom osnovne i srednje škole mnogo su nam značile. Željele smo taj osjećaj sigurnosti pružiti nekome drugom.

"Krug solidarnosti koji se ne prekida"

Radio Sarajevo: U augustu ste i zvanično registrovali Udruženje. Spomenule ste da se od jedne kahve došlo do stotinu aktivnih članova, a i dalje djelujete samozatajno. Koliko će vam registracija pomoći, zašto ste čekale osam godina i šta je bio okidač za formalizaciju rada?

Emina Dedović-Kunić: Dugoročni cilj nam je da se u potpunosti posvetimo radu u Udruženju. Obje imamo stalne poslove, ali bismo voljele doći do faze u kojoj će nam "Kuća radosti" uzimati sve radno vrijeme. Osjećaj da radite nešto vrijedno za zajednicu je neprocjenjiv. Krajem prošle godine napravile smo rekapitulaciju i izračunale da smo kroz stipendije i namirnice podijelile više od 100.000 KM. Shvatile smo da djelovanje mora postati institucionalizovano, s jasnim pravnim okvirom, pa smo odlučile cijelu priču podići na viši nivo.

Radio Sarajevo: Registrovano Udruženje "Kuća radosti" omogućit će vam pristup javnim fondovima, veću transparentnost i institucionalnu saradnju. Koji su vaši prvi koraci u predstojećem periodu?

Emina Mravović: Čim smo dobile rješenje o registraciji, prvi korak bio je da djecu opremimo priborom za početak školske godine. Odmah potom otvorile smo poziv za nove stipendije. Ovim putem pozivam sve porodice koje imaju djecu bez oca ili staratelja, kao i one u stanju socijalne potrebe, da se jave putem naše Facebook stranice Humanitarno udruženje Kuća radosti. Na osnivačkoj skupštini usvojile smo plan rada. Planiramo psihološku podršku, edukacije za tražena zanimanja (poput digitalnih vještina i grafičkog dizajna), instrukcije i mentorski rad. Ta su djeca nerijetko demotivisana; misle da zbog slabijih ocjena ili bez fakulteta ne mogu uspjeti, a mi u svom krugu imamo uspješne preduzetnike sa završenom srednjom školom koji danas stipendiraju druge. Želimo razbiti te predrasude. Također, imam iskustva u pisanju i apliciranju na domaće i međunarodne projekte iz oblasti socijalne inkluzije, što će nam biti fokus u narednom periodu.

Radio Sarajevo: Institucije koje bi trebale preuzeti primarnu brigu često zakažu, posebno kada je riječ o djeci bez jednog ili oba roditelja, koja nerijetko ostaju sistemski nevidljiva. Gdje institucije najviše griješe i kako "Kuća radosti" popunjava tu prazninu?

Emina Dedović-Kunić: Ne bih rekla da institucije zakažu, već da imaju stroge administrativne forme i kriterije prema kojima prepoznaju ugrožene porodice, pa određene kategorije ostanu izvan sistema. Naprimjer, dijete koje ima jednog zaposlenog roditelja ili dijete poginulog roditelja često ne ulazi u specifične kategorije pomoći. Slično je i s djecom razvedenih roditelja gdje jedan roditelj ne plaća alimentaciju: dok traju spori sudski procesi, ta djeca moraju od nečega živjeti. Tu nastupamo mi i popunjavamo te praznine. Ipak, primjećujemo pozitivan trend; razgovarale smo s predstavnicima Federalnog ministarstva i Grada Sarajeva koji su iskazali spremnost da pomognu u okviru svojih nadležnosti.

Radio Sarajevo: Možete li podijeliti neku situaciju koja vas je posebno dirnula, kada ste osjetile da je vaša podrška promijenila nečije djetinjstvo?

Emina Mravović: Izdvojila bih primjer samohrane majke, žrtve teškog porodičnog nasilja, koja je s troje djece pobjegla od nasilnika kod svoje majke, doslovno s jednom kesom u ruci. Saznale smo za njih i posjetile ih. Žena zbog narušenog zdravlja nije mogla raditi; živjeli su isključivo od dječijeg doplatka. Donijele smo im hranu i poklone za djecu. Kada smo joj rekle da ćemo u potpunosti pokriti troškove za djecu i osigurati im stipendije, ona se jednostavno srušila na pod i počela plakati. Zagrlila nas je takvom snagom kakvu nikad prije nisam doživjela. Kao da su u tom trenu iz nje izašle sve potisnute muke. Kasnije smo toj djeci redovno donosile torte i poklone za rođendane, a oni nam i danas pišu da nikada prije toga nisu proslavili rođendan. Imamo i porodicu u kojoj je otac teško bolestan, onkološki pacijent; djeca su izvrsna – kćerka studira, sin je upisao fakultet – ali im je u tom teškom periodu podrška bila prijeko potrebna.

"Za 15 minuta riješena kirija za tri mjeseca"

Radio Sarajevo: Kako pronalazite porodice kojima je potrebna pomoć s obzirom na to da podaci često nisu javno dostupni?

Emina Mravović: Svih ovih osam godina sarađivale smo s registrovanim udruženjima iz Zenice i Sarajeva koja su imala baze korisnika. Oni bi nam preporučili porodice, a mi nikada nismo odobrile pomoć bez prethodne posjete na terenu. Uvjerimo se u stvarno stanje na licu mjesta i tek tada donosimo odluku o stipendiranju i pomoći.

Emina Dedović-Kunić: Terensku provjeru radimo iz osjećaja duboke odgovornosti prema ljudima koji nam povjeravaju svoj novac. Emina i ja tome ne pristupamo olahko. Dešavalo se da nakon obilaska uvidimo kako situacija nije onakva kakvom je predstavljena, pa smo pomoć usmjerile onima kojima je zaista nužna. Tuđi novac shvatamo kao amanet i strogu obavezu. Sve što radimo zasnovano je na čistom volonterizmu. Naprimjer, kada je jedna majka poklonila očuvanu dječiju sobu, u grupi se odmah javila ekipa: "Ja ću unijeti, ja ću prevesti kamionom, ja ću sastaviti..." Nevjerovatno je koliko u ljudima ima želje za činjenjem dobra, samo im je potreban impuls i povjerenje.

Emina Mravović: Sjećam se samohrane majke koja je kasnila s kirijom tri mjeseca – u grupi smo skupile novac za 15 minuta, a nedugo zatim osigurale joj i stanarinu za narednih godinu dana. Sada nas je u grupi stotinjak; lanac solidarnosti pokrene se u trenu i na kraju su se uključile čitave naše porodice.

Radio Sarajevo: Kako naši čitaoci i slušaoci mogu podržati rad "Kuće radosti"? Koji su načini da se neko priključi?

Emina Dedović-Kunić: Ljude nije teško animirati kada vide transparentnost i s kim radimo. Najjednostavniji način je uplata donacije na žiroračun. Na našoj Facebook stranici objavljeni su računi za domaća i inostrana plaćanja. Pored novca, nama stalno trebaju volonteri. Kada kupimo namirnice, neko ih mora fizički preuzeti i odnijeti porodicama. Ko želi pomoći, može nam se javiti porukom na Facebook stranici da ga uključimo u Viber grupu. Pomoći se može i ličnim znanjem: držanjem instrukcija iz matematike, fizike ili stranih jezika. Svaki doprinos je dobrodošao.

Radio Sarajevo: Važno je istaći da pomoć ne mora biti velika da bi bila značajna. Dvije marke, vrećica voća, knjiga ili bojanka – svaka gesta nekome mijenja svakodnevicu. Zato ne treba oklijevati. Šta građani mogu očekivati na adresi Marka Marulića 19? Mogu li se donacije dostaviti na tu lokaciju?

Emina Dedović-Kunić: Planiramo uzeti veći prostor pod zakup u kojem ćemo moći skladištiti robu. Trenutno na adresi Marka Marulića 19 ne boravimo stalno zbog redovnih poslova, pa je najbolje kontaktirati nas putem Messengera, e-maila ili telefona kako bismo se dogovorili o preuzimanju. Često organizujemo da donacije idu direktno s adrese donatora na adresu porodice, bez posrednog skladištenja.

Radio Sarajevo: Sada je red na zajednicu – kroz fondove, pojedinačne donacije ili volonterski angažman. Hvala vam na ovoj inspirativnoj priči o "Kući radosti", sarajevskom udruženju koje već osam godina mijenja sudbine djece. Čestitamo na zvaničnoj registraciji, a rad udruženja možete pratiti na Facebook stranici Udruženje Kuća radosti. Lijepe priče su svuda oko nas.