Nova otkrića dr. Klike: Kako je HVO pomagao Mladićevu vojsku u napadima na Armiju RBiH

Nova istraživanja dr. Amira Klike, poznatog bh. historičara i višeg naučnog saradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, ukazuju na nedovoljno istraženu i publiciranu istinu o primjerima otvorene saradnje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i organa tzv. Herceg-Bosne (uz podršku zvaničnog Zagreba) sa snagama tzv. Vojske RS Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Ova veoma dokumentirana istraživanja bacaju novo svjetlo na narativ koji zvanični Zagreb i krugovi oko Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH odavno grade kako bi legitimirali svoju aktuelnu politiku u Bosni i Hercegovini, uz značajna uplitanja u unutrašnja pitanja naše zemlje. Posebno je u tom smislu indikativan primjer bivšeg poznatog nogometaša, danas trenera, Igora Štimca, koji je ovih dana ustvrdio da bi "bez Hrvatske vojske i HVO-a Bošnjaci nestali s ovih prostora".

Na koncu, ovi uvidi su bitni kako bi se mogla razumjeti dugogodišnja vrlo tijesna saradnja zvaničnog Zagreba i Središnjice HDZ-a BiH u Mostaru s Miloradom Dodikom, čije je ciljeve lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sažeo u intervjuu za RTV Herceg-Bosne u ocjeni da će se Bosna i Hercegovina jednom urušiti jer Hrvati i Srbi neće raditi u njoj.

Iz Gruda s ljubavlju

Radiosarajevo.ba: Dr. Kliko, šta su pokazala vaša najnovija istraživanja u pogledu logističke saradnje HVO-a i VRS-a?

Dr. Kliko: Saradnja HVO-a i VRS-a nije uvijek bila samo logistička, iako je takva bila najčešća. U nekim primjerima te dvije vojske ostvarivale su i sadejstvo u zajedničkim borbenim djelovanjima protiv ARBiH, uglavnom u srednjoj Bosni. Što se tiče logističke saradnje, najčešće je ostvarivana u nabavci pogonskih goriva i drugih naftnih derivata za motorna vozila. Zbog međunarodnog embarga SR Jugoslaviji, RS je tokom cijelog rata oskudijevala gorivom koje joj je bilo potrebno u velikim količinama za vođenje rata protiv Republike Bosne i Hercegovine.

Nestašica se naročito počela osjećati krajem prve ratne godine. Goriva je nedostajalo i SR Jugoslaviji. Republika Srpska i njena vojska – kao i Srbija i Crna Gora – velikim dijelom su ga nabavljale u zapadnoj Hercegovini posredovanjem HVO-a. Nabavka je bila dogovorena na najvišem političkom nivou RS-a i tzv. HZ HB. To je period od januara 1993. do marta 1994. godine, kada je hrvatska strana vršila agresiju na slobodnu teritoriju bosanskohercegovačke države, zbog čega je bila prinuđena i voljna ostvarivati – osim političke – i privrednu i vojnu saradnju sa srpskim agresorom na Bosnu i Hercegovinu.

Radiosarajevo.ba: Na koji način su se vodile ove aktivnosti?

Dr. Kliko: Gorivo je iz dalmatinskih luka prebacivano u najbliže zapadnohercegovačke gradove, iz kojih je potom distribuirano na teritoriju pod kontrolom VRS-a, a preko nje čak i na teritoriju pod srpskom vojnom i političkom kontrolom u Republici Hrvatskoj. U Grude, u kojima se nalazila glavna logistička baza HVO-a, i Ljubuški dolazile su, naročito od početka 1993. godine, gotovo svakodnevno cisterne po gorivo iz Crne Gore, istočne Hercegovine i Bosanske krajine. Srpska strana ga je plaćala devizama ili protuuslugama.

Osim nabavke goriva za svoje potrebe, VRS je prodavala i municiju te druga materijalno-tehnička sredstva HVO-u u njegovim enklavama u srednjoj Bosni s kojima je imala teritorijalnu vezu, a koja su HVO-u bila potrebna za vođenje rata protiv ARBiH, naprimjer u Kiseljaku i Žepču, ali i u Varešu do početka novembra 1993. godine.

"Rent a tanks"

Radiosarajevo.ba: Je li bilo primjera direktne vojne saradnje na terenu u izvođenju vojnih djelovanja protiv legalnih struktura Armije Republike BiH?

Dr. Kliko: Srpska vojska je čak u Kiseljaku iznajmljivala HVO-u svoje tenkove s posadama. U jednoj prilici umanjila je cijenu iznajmljivanja tenka s posadom za dane kada je bio neispravan za upotrebu. Kako se sama logistički snabdijevala gorivom iz zapadne Hercegovine, tako je za novac ili gorivo snabdijevala i HVO u njegovim enklavama u srednjoj Bosni s kojima je imala teritorijalnu vezu.

Što se tiče sadejstva u borbenim djelovanjima protiv ARBiH, HVO ih je ostvarivao s VRS-om na većem dijelu srednje Bosne. Neka su bila neuspješna, poput Travnika i Bugojna, zbog kvalitetnog suprotstavljanja ARBiH, a neka veoma uspješna, poput Kiseljaka s Kreševom i Žepča. Poseban primjer uspješnosti vojne saradnje HVO-a i VRS-a je Žepče.

Krajem juna 1993. godine HVO je napao ARBiH na području općine Žepče. Bez direktnog uključivanja VRS-a pretrpio bi vojnički poraz kao u Bugojnu, Travniku, Kaknju i Varešu. Međutim, na svom spoju s VRS-om u rejonu Hatkine njive kod Novog Šehera uključio je VRS, koja je s nekoliko tenkova i borbenih oklopnih vozila te par stotina vojnika došla u Žepče. Dalja odbrana ARBiH u tom gradu tada je bila nemoguća.

Preko teritorije pod kontrolom HVO-a u rejonu Žepča, VRS se spojila sa svojim snagama u širem rejonu Ozrena, čime su Maglaj i Tešanj došli u višemjesečnu teritorijalnu blokadu, koja je izazvala veliku humanitarnu krizu za nekoliko desetina hiljada stanovnika tih gradova. Do Vašingtonskog sporazuma iz marta 1994. godine HVO i VRS su se zajednički borili protiv ARBiH u rejonima Žepča, Maglaja i Zavidovića.

Zločin u Stupnom Dolu

Radiosarajevo.ba: Postoje li još neki primjeri takve saradnje?

Dr. Kliko: Da, primjerice, zarobljene pripadnike ARBiH i Bošnjake iz Žepča HVO je preko srpske teritorije prebacivao u svoje logore u zapadnoj Hercegovini. Mnogi Žepčaci su ubijeni u njima ili na putu do njih. U Žepču se HVO logistički snabdijevao preko Doboja, kao što se u Kiseljaku i Kreševu snabdijevao preko Ilidže. Ranjenici HVO-a iz Žepča liječeni su u srpskim bolnicama u Doboju i Banjoj Luci.

Pripadnici jedinica za posebne namjene HVO-a iz Kiseljaka su preko teritorije pod kontrolom VRS-a (Ilidža – Sokolac) krajem oktobra 1993. godine došli u Vareš i počinili zločine nad tamošnjim bošnjačkim stanovništvom, od kojih je najpoznatiji masakr u Stupnom Dolu. Naravno, nijedan vid srpske pomoći HVO-u nije bio besplatan. Srpska vojska svoju pomoć je naplaćivala u devizama ili robama kojih je oskudijevala, a najpotrebnije joj je bilo pogonsko gorivo za motorna vozila.

Najčešći putevi snabdijevanja VRS-a bili su: Split – Livno – Kupres i dalje; Ploče – Ljubuški – Trebinje – Nikšić te Ljubuški – Trebinje – Romanija. U svojim srednjobosanskim enklavama koje su imale teritorijalnu vezu s VRS-om, HVO se gorivom i ratnim sredstvima snabdijevao preko Ilidže (Kiseljak), Doboja (Žepče) i Sokoca (Vareš).

Radiosarajevo.ba: Kako na to gledati u kontekstu navodne nezahvalnosti ARBiH, a posebno Bošnjaka, prema hrvatskoj strani, što se danas često stavlja u kontekst dnevnopolitičkih potreba?

Dr. Kliko: Hrvatska strana u proteklom ratu nije učinila ništa korisno za ARBiH i Bošnjake, a da od toga nije imala veću vlastitu korist. Poznata je činjenica da je bosanskohercegovačko državno rukovodstvo imalo dogovor s državnim vrhom Republike Hrvatske u vezi s nabavkom naoružanja i opreme. Prema tom dogovoru, Hrvatska je za propuštanje naoružanja i opreme Republici Bosni i Hercegovini zadržavala njihov određeni dio za sebe. To je bila njena cijena kršenja međunarodnog embarga na uvoz oružja i korištenja jedinog puta preko kojeg se Bosna i Hercegovina mogla snabdijevati.

Na taj način Hrvatska je značajnim dijelom naoružavala, opremala i hranila svoju vojsku, čekajući povoljan trenutak da porazi srpske pobunjenike na svojoj teritoriji.

Za daljnji prevoz naoružanja, opreme, lijekova i drugog ratnog materijala za potrebe ARBiH – ali i hrane za bošnjačko stanovništvo – preko teritorije zapadne Hercegovine i srednje Bosne, HVO je uzimao poseban "ušur", često veći nego što ga je uzimala Republika Hrvatska. Više puta se dešavalo da je čitave konvoje oduzimao, a vozače zatvarao u svoje logore, u kojima su mučeni i ubijani.

Kao primjer može se navesti tuzlanski "Konvoj radosti", koji je u potpunosti opljačkan 10. juna 1993. godine kod Novog Travnika. Oduzeta su sva vozila, kako teretna tako i luksuzna, a osam vozača je ubijeno. U tom konvoju nalazilo se nekoliko stotina putničkih i teretnih vozila.

Količina opljačkane robe bila je ogromna. Radilo se isključivo o humanitarnoj pomoći, odnosno hrani i lijekovima. Dio tuzlanskog konvoja bio je namijenjen vareškim Hrvatima, koji su zbog njegove pljačke protestvovali.

HVO nije branio BiH, već tzv. Herceg-Bosnu

Radiosarajevo.ba: U kojoj mjeri su ove aktivnosti bile usmjerene na odbranu Bosne i Hercegovine, koju je dr. Franjo Tuđman, primjerice, otpisao već sredinom 1991. godine, odnosno u cilju nekih drugih agendi?

Dr. Kliko: Svrha formiranja HZ HB bila je politička destrukcija, a potom i teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine kako bi se u konačnici njen značajan dio priključio Hrvatskoj. Samo zbog toga je formiran HVO, a ne radi odbrane teritorijalne cjelovitosti i državnog suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine.

U prvoj ratnoj godini HVO-u je bilo potrebno sadejstvo i saradnja s ARBiH na određenim teritorijama u zajedničkoj odbrani od VRS-a, te je iz tog razloga omogućavao njeno logističko snabdijevanje preko teritorije pod svojom kontrolom, ali nikada bez uzimanja "svog dijela".

Međutim, treba imati na umu da ni tada HVO nije branio te teritorije za Republiku Bosnu i Hercegovinu, nego za HZ HB, odnosno za teritorijalno proširenje Republike Hrvatske preko Bosne i Hercegovine, kada se ona – prema očekivanjima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – raspadne.

Ratni politički i vojni ciljevi RS-a i HZ HB-a bili su isti. Razlika između njih bila je u tome što HZ HB, zbog diplomatskih interesa Republike Hrvatske i značajnog otpora dijela hrvatskog stanovništva, nije smjela svoje ciljeve javno objaviti, kao što je to učinila RS. Morala ih je prikrivati zbog moguće negativne reakcije međunarodne zajednice prema Republici Hrvatskoj u njenoj namjeri reintegracije vlastite okupirane teritorije od hrvatskih Srba.

Druga ratna godina bila je prekretnica za Republiku Hrvatsku u realizaciji velikodržavne politike njenog predsjednika na štetu Republike Bosne i Hercegovine. Posredstvom HZ HB-a, odnosno HVO-a – ali i direktnom upotrebom Hrvatske vojske – Republika Hrvatska započela je svoju oružanu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ostvarila je političku, a potom i vojnu saradnju sa SR Jugoslavijom i RS-om. Ona je podrazumijevala i uzajamnu logističku saradnju na teritorijama na kojima su obje strane imale svoje interese, a koji nisu bili međusobno suprotstavljeni.