Nova knjiga dr. Klike otkriva: HVO i HRHB nudili Mladiću da zajedno "brane" Kupres od Armije RBiH!

U povodu obilježavanja 21. godišnjice oslobođenja Kupresa, početkom ovog mjeseca, u medijima i na društvenim mrežama vodile su se rasprave u kojima se s hrvatske strane Armiji Republike Bosne i Hercegovine ozbiljno osporavala uloga u oslobađanju jednog od vojno-strateški najznačajnijih mjesta u našoj zemlji.

No, dokumenti koje otkriva dr. Amir Kliko u knjizi Jajačka 305/705. Slavna brdska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, a koja upravo izlazi iz štampe, ne samo da se detaljno dokumentuju kontinuirana nastojanja Armije RBiH da ovlada strateški važnim mjestom u BiH, nego donose i neke senzacionalne, krajnje indikativne historijske činjenice koje će nesumnjivo izazvati reakcije javnosti. One svakako bacaju potpuno drugačije svjetlo na događaje iz jeseni 1994. godine.

Sporazum Tuđman-Milošević i na Kupresu

Dr. Kliko najprije podsjeća da je nakon sloma hrvatske odbrane Kupreške visoravni na tom dijelu bosanskohercegovačkog ratišta 1992. zavladalo zatišje. Štaviše, ubrzo su se stvorile okolnosti koje su išle u pravcu otvorene saradnje tzv. vojske RS-a i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u duhu dogovora Tuđman–Milošević i kasnije Boban–Karadžić, a čije se refleksije osjećaju do danas. To potvrđuju i nalazi dr. Klike.

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

"Od druge polovine augusta 1992. godine HVO i VRS počeli su uspostavljati parcijalna primirja i prekide vatre na nekim dijelovima ratišta, uključujući i kupreško bojište. Glavni štab VRS naredio je 24. augusta TG-5, 30. pd i 22. lpbr da ne otvaraju vatru na snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u rejonu Jajca, Tešnja, Teslića i Kupresa", navodi autor.

Početkom oktobra 1992. tzv. HZ HB uspostavila je aktivnu političku i vojnu saradnju s RS-om, i to na najvišem nivou.

"Ubrzo nakon toga, iz Splita je preko Kupresa počelo redovno snabdijevanje VRS u Bosanskoj krajini, a njenim posredstvom i snabdijevanje srpske vojske u Hrvatskoj (nafta, benzin i druge robe). To je potrajalo do kraja oktobra 1994. godine", ističe Kliko.

Mnogo prije završnih operacija u jesen 1994., samo dva dana prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma (18. marta 1994. godine), donjovakufska 370. brdska brigada Armije RBiH izvela je uspješne napade na bugojansko-kupreškom pravcu. Ovladala je Bilanovića košem, dijelom Osmanagine kose, Malom Šuljagom (tt 1253), Šipinim mostom, Kazanovcem, Paljevinama i Samarićem.

Ponuda iz Splita i Livna

To je - s obzirom na dotadašnju gotovo dvogodišnju otvorenu saradnju - potaknulo strukture hrvatskih snaga u BiH i Hrvatskoj da ponude pomoć snagama ratnog zločinca Ratka Mladića!

"U vezi s tim, GŠ VRS obavijestio je 31. marta 1994. potčinjene jedinice da je ARBiH počela napad prema Kupresu pravcem Bugojno – Kupreška vrata i da su Hrvati ponudili Srbima pomoć u odbrani Kupresa, predlažući da propuste njihove snage iz Splita i Livna koje bi im pomogle da zajednički odbrane Kupres od 'muslimana'", ističe Kliko.

Čini se da je samo sumnjičavost ratnog zločinca Ratka Mladića u dobre namjere Hrvata zaustavila ovu "operaciju". Međutim, saradnja vlade u Grudama i vrha na Palama nije prestala ni nakon Washingtonskog sporazuma. Pokazat će to događaji uoči samog oslobađanja Kupresa.

Naime, u skladu s direktivom ŠVK "Jesen-94", komanda 7. korpusa planirala je ofanzivna djelovanja. Komandant korpusa, general Mehmed Alagić, naredio je 14. oktobra 1994. napade na dva pravca: vrbasko-komarskom i kupreškom. (Portal Radiosarajevo.ba je ranije pisao o toku same operacije, a o tome možete čitati OVDJE).

U svakom slučaju, pod silovitim artiljerijsko-pješadijskim napadima ARBiH, srpske linije odbrane pucale su na svim pravcima - od Velike Plazenice do Vrane. Mladićeva vojska RS s mukom je zauzimala nove položaje na posljednjim topografskim objektima koji su priječili ulazak na Kupreško polje.

Nadomak Kupšreških vrata

Pješadijske jedinice ARBiH imale su kvalitetnu artiljerijsku podršku. Logistička i sanitetska služba funkcionisale su odlično, uprkos teškim vremenskim uslovima. Sve službe i prištapske jedinice 7. korpusa i brigada uključenih u "kuprešku operaciju" radile su besprijekorno.

"Armija RBiH bila je nadomak Kupreških vrata (tunela), posljednjeg značajnog objekta za ulazak na Kupreško polje i oslobađanje Kupresa. Komanda 7. korpusa željela je uključiti HVO u završnicu borbi protiv VRS, iako su jedinice ARBiH - što je situacija na terenu pokazivala - mogle i same osloboditi Kupres", bilježi Kliko.

To potvrđuje i naslov kultnog Ferala iz tog perioda: "Gospodo, možete ući u Kupres", uz veliku fotografiju generala Alagića, kojeg će hrvatski mediji - oni bliski HDZ-u - kasnije na razne načine satanizirati.

Međutim, kako primjećuje dr. Kliko, dugoročni razlozi za uključivanje hrvatskih snaga bili su mnogo važniji od pukog sadejstva u završnici oslobađanja Kupreške visoravni. Zbog toga se komanda 7. korpusa 25. oktobra obratila komandi ZP Tomislavgrad (HVO) s prijedlogom za sastanak na kojem su namjeravali razgovarati o uključenju hrvatskih snaga u ofanzivna djelovanja.

Tajna sastanka u Donjem Malovanu

Međutim, hrvatska strana imala je drugačije planove. Tih dana odigrala se jedna od najkontroverznijih epizoda, i to samo nekoliko dana prije oslobađanja Kupresa. Naime, hrvatska strana se u međuvremenu tajno sastala sa Srbima. U Donjem Malovanu, nadomak Kupresa, 22. oktobra održan je sastanak delegacija tzv. HR HB (koncem augusta 1993. proglašena je tzv. HR HB, op.a.) i RS, na kojem su razgovarali o srpsko-hrvatskim odnosima!

Vjerovatno i zbog ovakvih događaja, pozitivan odgovor na prijedlog o sadejstvu s Armijom RBiH stigao je tek 28. oktobra. Ali, istovremeno se nastavila i saradnja s VRS, što je gotovo nepoznato javnosti, pa i onoj u susjednoj Republici Hrvatskoj.

"U Stržnju kod Kupresa 28. oktobra - na dan kada je zakazan sastanak komandi 7. korpusa ARBiH i ZP Tomislavgrad u Gornjem Vakufu - sastali su se predstavnici srpske vlasti i vojske iz Kupresa s predstavnicima komisije za razmjenu ratnih zarobljenika HR HB i civilnih vlasti HVO iz Tomislavgrada. Hrvatska strana veoma se interesovala za napredovanje 7. korpusa na kupreškom bojištu. Zanimalo ju je da li je ARBiH zauzela Titove vile i da li se nalazi na Kupreškim vratima. Ponudila je srpskoj strani vojnu pomoć za odbranu Kupresa. Čvrsto je obećala da se neće uključivati u borbena djelovanja na strani ARBiH protiv VRS", navodi autor.

S druge strane, Armija RBiH odlučila je iskoristiti povoljnu situaciju za oslobađanje ovog dijela zemlje. Komanda 7. korpusa shvatila je da bi preko Kupreške visoravni mogla u kasnijoj fazi produžiti napad i spojiti se s 5. korpusom ARBiH.

Švercerski lanci

Slabost tzv. VRS u prvim danima borbi na kupreškom pravcu bila je očita, pa taj korpus u perspektivi nije imao većih šansi - posebno ukoliko bi se hrvatske snage konačno uključile u borbe.

"Za kontrolu nad gradom nisu imali posebnog interesa, ali su se ukazale druge važnije perspektive. Oslobađanjem Kupresa značajno bi se skratili logistički putevi iz Hrvatske u srednju Bosnu. Put od Bugojna do Splita bio bi mnogo kraći i izbjegavale bi se opasnosti zapadne Hercegovine, gdje su se dešavale razne neprijatnosti i pljačkanje materijalno-tehničkih sredstava", ističe Kliko.

Oslobađanjem Kupresa otvorila bi se i odlična prilika za uključivanje hrvatskih snaga u rat protiv VRS, i to je bio strateški cilj Sarajeva, što je itekako bilo ispravno na putu oslobođenja zemlje.

"U komandi 7. korpusa računali su da bi u sadejstvu s njima mogli brže i lakše do Bosanske krajine. Kada je uvidjela tu mogućnost, komanda 7. korpusa odlučila je pozvati HVO da sadejstvuje u oslobađanju Kupresa. Armija RBiH željela je presjeći i švercerski kanal koji su Hrvati imali sa Srbima preko Kupresa", dodaje se.

Armija RBiH i oslobađanje dijelova Hrvatske 

Uključenjem hrvatskih snaga postigli bi se višestruki ciljevi u korist ARBiH.

"Vojska RS i Srpska vojska Krajine (SVK) izgubile bi važne puteve snabdijevanja i morale bi ratovati protiv dva neprijatelja. Slabost 2. KK VRS bila je više nego očita, te on u perspektivi nije imao šansi, posebno ako bi se morao boriti na dva fronta. Kako su rezultati 7. korpusa bili sve jasniji, hrvatske snage odlučile su prihvatiti ponudu 7. korpusa", navodi autor.

Očito je presudna bila pozicija Zagreba, a ne tzv. Herceg-Bosne. Hrvatska vojska znala je važnost zauzimanja Kupreškog polja za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske u Dalmaciji. Tako da je Armija RBiH pomagala i oslobođenje dijelova Republike Hrvatske, što se, također, danas nevoljko priznaje.

"Kasnije uspješne operacije HV i HVO krajem 1994. i tokom 1995 - koje su izvođene s pravca Kupresa, preko zapadnih teritorija Republike Bosne i Hercegovine prema Kninu - omogućile su i operaciju Oluja, završnu operaciju oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske. Mogućnost oslobađanja Kupresa stvorila je dobre šanse Armiji RBiH da ostvari uspješno sadejstvo s HV i HVO i postavi novu ratnu prekretnicu u svoju korist. Ona nije imala nikakve neprijateljske namjere prema HVO, kako je ovaj procjenjivao. Željela je saradnju i sadejstvo u borbi protiv srpskog agresora", zaključuje dr. Kliko.