Napravili smo grešku, Njemačka je trebala zadržati izbjeglice iz BiH

Vozovi prepuni izbjeglica iz BiH koji su se zaustavljali na berlinskoj željezničkoj stanici Zoo. Mnogi od izbjeglih  nisu ni u najgorim košmarima sanjali da će na ovakav način upoznati željezničku stanicu  o kojoj su čitali  u čuvenoj  knjizi Mi djeca sa kolodvora Zoo. Umorni od puta su izlazili iz vozova, dočekivani od predstavnika humanitarnih organizacija koje su im nudili vodu i hranu i nakon toga ih smještali u improvizovane izbjegličke domove. Berlin, jednako kao i tokom  masovnog dolaska izbjeglica iz Sirije prošle godine, nije bio pripremljen za prihvat tako velikog broja prognanih, njih oko 40.000 koji su  tokom aprila i idućih mjeseci došli u njemački glavni grad, piše Deutsche Welle.

Tadašnja  opunomoćenica berlinskog senata  za pitanja stranaca Barbara John je znala da njen ured stoji u posebnoj odgovornosti u pružanju pomoći izbjeglicama. Bila je,kaže, kao i mnogi drugi Berlinčani, šokirana  izbijanjem ratova na području tadašnje Jugoslavije, koja je i za nju dugi niz godina bila zemlja mira i stabilnosti. Prvi „gastarbeiteri " su u Njemačku pa i u tada Zapadni Berlin došli  nakon  1968. godine, poslije sklapanja sporazuma  o razmjeni radne snage  između tadašnje Savezne Republike Njemačke i  Titove Jugoslavije, sa njima je Johnova imala dobra iskustva.

Oni su  mahom  bili organizovani u jugoslovenske klubove, koje je berlinski senat preko njenog ureda finansijski podržavao. A onda ratne  devedesete i podjela  jugoslovenskih klubova na nacionalne:  hrvatske, srpske pa i prvi bosanski klub  „Behar", koji se  aktivno angažovao u prihvatu izbjeglih.

U ratu osnovani brojni novi bh. klubovi

Dolaskom izbjeglica u Berlin su osnivani i brojni drugi klubovi, koji su se brinuli za prihvat izbjeglica i njihovo bolje snalaženje u milionskom gradu. Barbara John navodi da je bilo problema naročito oko smještaja tolikog broja prognanih, kao i prilikom regulisanja njihovog statusa. Većina njih je dobila tzv. Duldung, dozvolu boravka koja im je omogućavala samo privremeni ostanak u Njemačkoj, za vrijeme trajanja rata u BiH, bez prava na rad. Starija djeca su također teško dobijala mjesta za daljnje školovanje.

Ova političarka, iako članica  konzervativne hrišćansko-demokratske unije (CDU), koja naročito u to vrijeme nije posebno podržavala liberalniju politiku prema strancima, je bila drugačijeg mišljenja. Smatrala je da se izbjeglicama treba značajnije pomoći i pokazati  im da su dobrodošle.  Njen ured je već 1992. godine pokrenuo časopis „Navigator“ koji je nudio sve relevantne informacije o boljem snalaženju novodošlih u milionskom gradu.

Johnova se sjeća i da je veliki dio Berlinčana u to vrijeme  bio spreman da pomogne. Kroz smijeh navodi kako je često dobijala „politički nekorektne“ telefonske pozive tipa: „G-đo John mi bismo rado prihvatili jednu malu bosansku djevojčicu plave kose i očiju“. Radovalo bi je više, dodaje, da je bilo više onih koji su željeli prihvatiti romske familije, koje su u nekim izbjegličkim domovima bile diskriminirane od strane drugih izbjeglica iz BiH.

Kraj rata i programi za povratak

Završetkom rata 1995. godine, sjeća se dalje Barbara John, se smanjivala i spremnost tadašnje njemačke vlade i berlinskog senata da se izbjeglicama dozvoli  daljnje pravo ostanka. Na konferenciji ministara unutrašnjih poslova njemačkih saveznih zemalja u aprilu 1996. je donesena odluka da se  izbjeglice moraju  početi vraćati u BiH. Barbara John dolazi na ideju da preko svog ureda pokrene programe finansijske pomoći izbjeglicama u njihovom povratku.

U tu svrhu pet puta posjećuje BiH, razgovara sa predstavnicima vlade i  različitih opština te nudi pomoć u obnovi kuća povratnika, ali i u obnovi infrastrukture, nudi finansijsku pomoć firmama koje bi povratnicima ponudile posao.  Na početku, priča, nije svugdje nailazila na otvorena vrata, naslušala se reakcija tipa: „neka ostanu tamo gdje su pobjegli,  mi želimo pomoć za one koji su ovdje preživjeli sve strahote rata, njima je daleko gore“.

 Ponosna na uspjeh mladih iz BiH u Berlinu

Pod pritiskom  tadašnje njemačke vlade predvođene CDU-kancelarom Helmutom Kohlom je veliki dio izbjeglica iz BiH morao napustiti Njemačku, dobar dio njih je utočište potražilo u drugim zemljama koje su ih htjele prihvatiti, poput SAD-a, Novog Zelanda ili Australije. U Njemačkoj i Berlinu su mogli ostati samo posebno traumatizirani koji su dobili legalno pravo boravka. Barbara John je, kaže, naročito ponosna na njihovu djecu, koja su završila fakultete i danas rade kao ljekari, advokati, menadžeri.

I danas s nekim od njih ima kontakte, oni su joj  zahvalni , jer se zalagala  da mogu  studirati  u Berlinu, dobiti stipendije. Neki od njih su postali  i političari, dodaje kroz osmijeh, možda neko od njih  jednog dana postane nova opunomoćenica za strance. Johnova  je naime bila prva opunomoćenica za pitanja stranaca  u cijeloj Njemačkoj. Na ovu fukciju ju je 1981. godine imenovao  tadašnji  berlinski gradonačelnik Richard von Weizsäcker, koji je od 1984. do 1994. bio i njemački predsjednik.

2003. godine je danas 79-godišnja političarka otišla formalno u penziju, no i danas- dan aktivno radi, između ostalog,  kao predsjednica  berlinskog humanitarnog saveza  za pomoć starijima i slabima  „Paritätischer Wohlfahrtsverband". Barbara John se zalaže i za bolje razumijevanje religija i kultura, član je predsjedništva  njemačke Muslimanske akademije i nosilac brojnih uglednih nagrada i priznanja. Posebno je omiljena kod berlinskih Turaka koji je od milja zovu „abla" sestra.

Njemačka napravila grešku što je vratila izbjeglice iz BiH

Kćerka poljskih doseljenika, rođena 1938.  u berlinskoj četvrti Kreuzberg nikad  nije zaboravila svoje migrantsko porijeklo, i danas se zalaže za bolji status migranata i izbjeglica. Žao joj je, kaže,  što Njemačka nije zadržala izbjeglice iz BiH, oni bi se, ističe, daleko lakše integrirali u njemačko društvo od izbjeglica koje danas dolaze. U devedesetim godinama prošlog stoljeća Njemačka, ističe Johnova, nije  bila spremna da se proglasi doseljeničkom zemljom i nije uviđala probleme svog  demografskog razvoja, danas je to drugačije.  

Političku situaciju u BiH i dalje intenzivno prati i ona je jako  zabrinjava. Nada se da neće doći do novih ratova i novih izbjeglica. Radovala bi se da  BiH brzo postane članicom Evropske unije. Time bi se, smatra, riješili problemi separatističkih tenzija i dijeljenja zemlje, u okviru EU-a bi unutrašnje granice postale nevažne. Barbara John želi da prije svega  mladi dobiju nove perspektive,  ostanu u BiH i samo u iznimnim slučajevima dolaze u Njemačku u potrazi za poslom i  boljom budućnošću. No, sigurna je, da će,  ukoliko izaberu taj put, biti  vrijedni radnici i respektabilni građani ove zemlje.