Nisam znala, niko mi nije rekao!

Piše: Berina Pekmezović, za Radiosarajevo.ba

Australijska umjetnica Kym Vercore za Višegrad je prvi put čula kada je na preporuku prijateljice pročitala knjigu Na Drini ćuprija Ive Andrića. U mjesecu julu 2008. godine, tri godine nakon prvog susreta sa knjigom, još uvijek pod utiscima, odlučila je posjetiti ovaj grad i upoznati se sa glavnim likom – Mostom.

Uzbuđenje je bilo veliko. Željela je sve vidjeti, dotaknuti, osjetiti... Činilo joj se kao da upoznaje lika iz mašte. Izašla je iz autobusa tačno ispred mosta. Prije tog susreta nije željela da zna kako izgleda, već da usporedi sliku koju je imala u glavi zamišljajući ga sa onim što će vidjeti u Višegradu.

Bio je to kamp za silovanje

U hotelu Vilina Vlas je odsjela jer nije imala druge opcije. Bilo je vrijeme festivala i grad je bio pretrpan posjetiteljima. To joj se tada učinilo uredu. Prvo što je uočila kada je stigla tamo je komunistički izgled zgrade. Sobe su veoma skučene, a unutra je kao u bolnici.

Povratak kući izazvao je veliki šok. Za nju tada bezazlena turistička posjeta gradiću u na Drini pretvorila se u noćnu moru. Još uvijek pod utiscima, počela je pretraživati informacije na internetu o mjestima koje je posjetila. Kada je pročitala šta se desilo u Vilinoj Vlasi (koja je tokom rata bila mjesto silovanja Bošnjakinja) dobila je napad panike. Kaže da nikad u životu nije bila tako histerična. Nije mogla disati, osjećala se kao da je neko guši.

„Bila sam u šoku, počela sam se tresti! U tom trenutku prijateljica me nazvala na telefon i ja sam samo počela plakati. Rekla sam joj da sam upravo pročitala da je hotel u kojem sam odsjela u BiH bio kamp za silovanje“, još uvijek se Kym sa nelagodom prisjeća tog trenutka.

Moram učiniti nešto!

Nekoliko sedmica nakon toga, razgovarala je sa prijateljicom koja radi kao savjetnik sa zlostavljanim ženama. Ona je zaključila da se sav taj šok dešava jer nije imala izbora, nije mogla birati i nije bila informisana.

U početku je imala mnogo ideja. Razmišljala je da napravi online peticiju da se na tom mjestu izgradi spomenik žrtvama ili da se hotel zatvori. Međutim, bila je svjesna da to neće imati dovoljno efekta. U to vrijeme teatar Version One Point Zero je radio predstavu o nasilju nad ženama. Iznijela je svoju ideju o Višegradu i patnjama silovanih žena u Vilinoj Vlasi. Njeni saradnici su je promatrali sa oprezom, jer je to prilično osjetljivo područje. Šest mjeseci nakon toga odlučila je da ipak ostvari svoje zamisli, te se ponovo vrati u Višegrad.

Ljudi su mi zahvaljivali jer niko ne priča o tome!

Predstava je u Australiji imala jako dobar prijem kod publike. Među njima je bio veliki broj izbjeglica iz Bosne. I Bosanci i Australci su podjednako bili dirnuti njenom interpretacijom onoga za šta vjeruje da se desilo. Kaže da joj je mnogo ljudi reklo da još uvijek razmišlja o predstavi, čak je nekoliko njih priznalo da je Andrićevu Na Drini ćuprija pročitalo nakon izvedbe predstave.

Predstava je u Sarajevu prvi put izvedena 20. aprila na sarajevskoj ASU u sklopu festivala Modul Memorije. Kaže da je imala tremu jer je znala da u publici ima ljudi koji su porijeklom iz Višegrada. Bilo je strah kako će oni prihvatiti dio na početku predstave u kojem pokazuje koliko je uživala biti u Višegradu, a s druge strane bojala se njihove reakcije jer je, kako kaže, neko ko je došao sa strane i pokušava prikazati njihove patnje.

Nenadani povratak u Višegrad

Iako je odlučila da se nikad više ne vrati u Višegrad, nedavno joj se ukazala prilika za to. U subotu 23. aprila, grupa entuzijasta organizovala je volontersku akciju čišćenja mezarja Stražište u Višegradu. Uoči premijere u Sarajevu upoznala je grupu mladih ljudi koji su je pozvali da im se pridruži u akciji.

Taj dan, ona i njen kolega Sean Bacon, autor video-rješenja predstave, vrijedno su radili na mezarju. Za vrijeme pauze posjetili su kuću u Pionirskoj ulici, u kojoj je 14. juna 1992. godine živo zapaljeno oko 70 žena, djece i staraca. Momak iz grupe sa mezarja ispričao im je tok događaja te kobne noći. Ali onog trenutka kada su se našli ispred kuće, nastupio je šok. Kym se počela tresti i žurno rukom prekrila lice. Bolan jecaj ispunio je prostor. Tišina. Suze. Bol. Sve to je lelujalo u zraku. Za posmatrača izgledalo je kao suočavanje sa ogromnom patnjom i tugom. Obišli su unutarnju prostoriju u kojoj su ljudi zapaljeni, okućnicu koja je pretvorena u deponiju, sve vrijeme promuklim glasom ponavljajući: kakav monstrum je ovo mogao učiniti?

Vidimo se sljedeće godine!

Na kraju iscrpljujućeg dana, zaključila je da je, ipak, jako sretna. Suočila se sa Višegradom onakvim kakav zaista jeste, bez uljepšavanja turističkih vodiča i sa znanjem o historiji krvoprolića.

Najveća mi je želja na 20. godišnjicu stradanja održati predstavu Višegrađanima! Vidimo se sljedeće godine u Višegradu“, poručila je Kym.