Mediji su banalni koliko je banalna država

U obnovljenom i plavo osvijetljenom ambijentu cafea sarajevskog Mediacentra sinoć se razgovaralo o banalizaciji medija u državi. Nakon odgledanog filma  'Videocracy' (2009.) Erica Gandinija u kojem pratimo razvoj 'berluskonizacije' medija u Italiji i sveopćeg 'celebrity' kulta, na scenu je stupio Ahmed Burić, koji je kroz svojevrsni 'live act' predstavio svoje viđenje problema.

Kako je i sam rekao, njegov nastup mogao se shvatiti i kao adaptacija nenapisanog romana koji se temelji na simbiozi medija, popularne muzike i politike u bivšoj Jugoslaviji.

Burić tvrdi da su se tragovi 'berlusconizacije' medija tj. strateškog korištenja industrije zabave u svrhu kontrole moći, mogli pronaći davno u socijalističkoj Jugoslaviji koja je, de facto, imala dva lica: staljinjstičko i rigidno, te lice koje je bilo proto-kapitalističko. 

Kroz duhovitu analogiju sa narodnom pjesmom 'Od izvora dva putića' Burić nam objašnjava Titove pragmatične manevre u ekonomskom oživljavanju zemlje kroz trgovanje sa zapadom i istokom koje je u velikoj mjeri bilo sakriveno od očiju javnosti.

Dva temeljna arhetipa

I sam video za pomenutu pjesmu temelji se na krajnostima, a njegova projekcija izazvala je salve smijeha među publikom sinoćnjeg događaja:

Loading...

Medijska se scena kontekstualizirala uz razvoj popularne muzike. Nastanak novokomponovane narodne muzike potaknut je industrijalizacijom i masovnim migracijama seoskog stanovništva u gradove. Stvarala se industrija zabave, temeljena na zapadnim principima, uz korištenje obilježja lokalne prepoznatljivosti. Dva najistaknutija su bila arhetip simpatičnog zbunjenog seljaka gurnutog u veliki svijet (Čkalja), te arhetip kafanske pjevačice koji veliča senzualnost i fatalnost žene (Silvana Armenulić i Lepa Lukić).

Valjalo je stvoriti cirkus i to po pravilima show biznisa koji su važili drugdje u svijetu. Zapravo je to bio jedan "tematski park sa Golim otokom", slikovito se izrazio Burić. 

Koncept zabavne televizije kroz kultnog reditelja Antona Martija, zaživio je u Jugoslaviji čak i prije Italije, koja je, saznali smo od Slaviše Mašića koji je predavanje pratio iz publike, televizijski program u koloru dobila tri-četiri godine nakon Jugoslavije. Nedjeljna popodneva oko kojih se okupljala cijela porodica, kroz zabavni su program diktirala poželjne obrasce razmišljanja i ponašanja. 

Čak je i služba Državne bezbijednosti imala svoj odjel za zabavnu muziku, čiji je pročelnik bio Živan Vojisavljević. Njegov je zadatak bio da prikuplja sva izdanja iz domena popularne muzike, kataloški ih zavodi, procjenjuje da li su u skladu sa tadašnjim ideološkim smijernicama, te, po potrebi, angažira pojedine zvijezde za posebne projekte. 

Kroz industriju zabave podastirali su se i mitovi, od kojih je najzastupljeniji bio mit o bratstvu i jedinstvu: 

Loading...

'Mediji su banalni onoliko koliko je banalna stvarnost' zaključio je Ahmed Burić svoje izlaganje, nakon čega je uslijedila živahna diskusija sa publikom. 

Razgovor se uglavnom vodio oko promašene uloge javnih servisa u našoj zemlji, koji, umjesto da budu servis građanima, slijede politike svojih osnivača.

Urednik programa Mediacentra i moderator večeri Damir Imamović najavio je još dva slična druženja do kraja godine.