Kako je Sarajevska Hagada preživjela opsadu: Filmska priča koja je obišla svijet

U drugom dijelu svjedočanstva profesor emeritus Enver Imamović govori o pravnoj i institucionalnoj borbi za zaštitu Sarajevske Hagade tokom agresije i opsade glavnog grada, ali i o međunarodnoj pažnji koju je njeno spašavanje izazvalo.

Kroz lično iskustvo otkriva kako su se donosile odluke u uslovima bez pravnog poretka, te kako je Hagada, uprkos opsadi, postala simbol odgovornosti prema univerzalnom kulturnom naslijeđu.

Piše: Profesor emeritus Enver Imamović, za portal Radiosarajevo.ba

Nakon svega onoga što se desilo, šta sam mogao učiniti, prije svega kao direktor ustanove s čijim se eksponatom to uradilo?

Dakako, nisam se povukao s direktorskog mjesta, niti sam to uopće namjeravao, kako sam to ogorčeno najavio u novinama. Kao direktor, ali i iz profesionalnih razloga, bio sam dužan i dalje čuvati Hagadu, štititi je i djelovati u njenom interesu. Zato sam učinio ono što bi vjerovatno učinio svaki odgovorni muzealac s malo više odlučnosti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Odlučio sam, u ime Zemaljskog muzeja, tužiti one koji su sve ovo organizirali i izveli.

Nije tužena Vlada Republike Bosne i Hercegovine, niti njeno Ministarstvo za kulturu, koje je sve to organiziralo i izvelo, nego Narodna banka, u koju sam svojevremeno pohranio Hagadu. Banka je ta koja je dozvolila neovlaštenim osobama da provale u sef zakupljen od Zemaljskog muzeja i iz njega, između brojnih drugih pohranjenih dragocjenosti, uzmu Hagadu, potrgaju pečate i iznesu je izvan Banke.

Zato neka njen direktor objašnjava sudu zašto je to dozvolio i ko mu je to naredio.

Nije prošlo dugo i Muzej je dobio obavijest od suda da je zakazano ročište. Na ročištu sam se pojavio ja i moja tadašnja pomoćnica, diplomirana pravnica.

Sjećam se da sam tokom rasprave, na primjedbu advokata tužene strane da su Muzej, kao i Hagada, vlasništvo države, uzvratio da se problem ne može tako sagledavati. Jest da su Muzej, kao i sve kulturne i naučne institucije, državne, kao i muzejska blaga, među kojima je i Hagada, ali zar to znači da neovlaštene osobe u ime države s tim institucijama i blagom mogu raditi šta im padne na pamet? Gdje je pravni poredak!

A onda sam im rekao:

"Važne odluke koje se tiču kulturnih spomenika proglašenih nultom kategorijom ne može donositi ni ministar za kulturu, ni predsjednik vlade, pa ni predsjednik države, ni u izvanrednim okolnostima kao što je rat."

Na to je advokat tužene strane uskočio s pitanjem:

"A ko može?"

Odgovorio sam:

"Samo Narodna skupština, a nje nema u ratu!"

Ustvari, navodio sam dio sadržaja UNESCO-ove konvencije o zaštiti spomenika kulture, o nadležnostima nad njima itd.

Kako se to već dešava, sudski proces se odužio. Došao je kraj 1995. godine, a s njim i završetak rata.

Tužba Muzeja i dalje je bila aktuelna. Bilo je puno nagovaranja, pa i pritisaka od strane najviših državnih institucija da Muzej odustane od tužbe. Na to nisam pristao dokle god sam bio na čelu Muzeja, a ostao sam do juna mjeseca 1996. godine. Nakon mog odlaska s položaja direktora Muzeja, sudski spor je riješen sporazumno, uz zanemarljivo obeštećenje.

Molba Amerikanaca

Prije nego što sam se povukao s direktorskog položaja, desio se još jedan zanimljiv događaj u vezi s Hagadom. Zanimljiv i važan, jer pokazuje da je onaj slučaj s tužbom za Hagadu imao itekako poučan efekat.

Jednog dana u Muzej je došao jedan Amerikanac i zatražio razgovor sa mnom. Kako je takvih posjetilaca bilo svakodnevno, nisam tome pridavao poseban značaj. Pomislio sam: opet jedna te ista pitanja – šta je s Muzejom, šta je s Hagadom, a onda i pitanje koje su skoro redovno postavljali strani novinari, koje me uvijek najviše iritiralo, a to je: kako to da sam išao spašavati Hagadu, jevrejsku vjersku knjigu, a musliman sam?

Zanimljivo je da me to nikada nije pitao nijedan bosanskohercegovački novinar, a strani jesu, i to najviše francuski. Šta sam im mogao reći nego da je to krajnje čudno pitanje, barem za nas Bosance. Ušutkavao sam ih protupitanjem:

"Zar bi za vas bilo normalno, ljudski i etički, da liječnik katolik, na primjer, prođe mimo unesrećenika na ulici ili ma gdje, a ne pomogne mu zato što je dotični Jevrej, musliman, pravoslavac ili obrnuto? Da li bi bilo razumno da to isto učini liječnik musliman prema unesrećeniku druge vjere?"

Time sam ih dovodio u situaciju da se postide što su postavili takvo pitanje, a oni, tobože, iz civilizirane Evrope.

"Gospodine Serotta, imate sreću"

Taj koji me je tražio bio je novinar prestižne američke TV kuće ABC. Došao je da napravi reportažu o Hagadi i njenom spašavanju, a to se ne može učiniti bez njenog snimanja. Saslušao sam ga i rekao mu da mi je žao, ali da je to nemoguće. Ispričat ću sve kako se odvijalo spašavanje, ali je nemoguće snimiti Hagadu, iz tog i tog razloga.

Vjerovatno sam mu izgledao toliko odlučan da je napravio tužno lice, kao da su mu potonule sve lađe. Onda je iz torbe izvadio neke papire, po njima prebirao i, pružajući mi jedan od njih, objašnjavao:

"Ovo je pisana preporuka američkog senatora Libermana, velikog prijatelja BiH, upućena lično predsjedniku države Aliji Izetbegoviću, u kojoj moli da se dozvoli novinaru TV kuće ABC, gospodinu Eduardu Serotti – a to sam ja – da snimi Hagadu!"

Uzeo sam preporuku, pročitao je i, zaista, sve je stajalo onako kako je rekao. A onda sam mu uzvratio da to za Muzej ništa ne znači, jer ima puno razloga zbog kojih je nemoguće izaći ususret toj molbi.

To ga je potpuno dotuklo. Gledajući ga onako tužnog, nakon kraće stanke, s osmijehom sam nastavio:

"Gospodine Serotta, imate sreću! Stručna ekipa Muzeja nakon određenog vremena ide tamo gdje se nalazi Hagada da provjeri stanje u kojem se nalazi. Mjeri se temperatura, prisutnost vlage, pregledava se da li su prisutne gljivice, odnosno da li su se pojavila neka oštećenja. Već je ranije bilo planirano da se to sutra obavi. Hoćete li poći s nama?"

Kakvu je radost pokazivalo njegovo lice u tom trenutku! Kada se malo opustio, priznao mi je sljedeće: po dolasku u Sarajevo prvo je otišao kod predsjednika države Izetbegovića. Objasnio mu je s kakvim je zadatkom došao, ispred koga, i pokazao mu preporuku senatora, kao i još nekoliko preporuka poznatih političkih ličnosti iz Amerike, koji su također dokazani prijatelji Bosne i Hercegovine.

Nakon što ga je predsjednik saslušao i pročitao senatorovo pismo, uzvratio mu je da mu je žao, ali da u ovom slučaju ne može pomoći. Na kraju mu je rekao da o knjizi koju želi vidjeti i snimiti ne odlučuje on, nego da u Muzeju postoji neki profesor, direktor, koji o tome odlučuje – i niko drugi.

Novinar je mislio da se predsjednik šali, ali je ubrzo shvatio da nije riječ o šali. Potom ga je upitao šta da radi, a predsjednik ga je uputio u Muzej. I evo ga tu, razgovara sa mnom.

Snimanje uz prisustvo automata

Sutradan je sa stručnom ekipom Muzeja u trezor Narodne banke pošla i ekipa američke televizije. S obzirom na ovu i ovoliku posjetu, u kojoj učestvuju i stranci, s odgovornim službama dogovorene su posebne mjere osiguranja. Ne samo u zgradi Banke, nego i svuda okolo u kvartu bilo je puno do zuba naoružanih policajaca.

Kada smo stigli u Banku, iz trezora je donijeta Hagada u gornje prostorije banke, uz pratnju dvojice policajaca naoružanih automatima, s prstima na obaračima.

Dao sam se na posao. Sa sterilnim rukavicama i maskom na ustima izvadio sam je iz metalne kutije, pregledavao korice i stranice, mjerio vlažnost, a sve je to pratila kamera američke televizije i nekolicina onih koji su bili određeni da tu budu.

Onda sam otvorio dio s ilustracijama kako bi ih kamere snimile. Bilo je dogovoreno da se snimi svega nekoliko ilustracija. Sve je bilo spektakularno, mnogo više nego što je trebalo.

Namjera je bila da se svjetskoj, ali i našoj javnosti, pokaže kako se postupa i kakav tretman zahtijeva ovaj svjetski unikat.

Nedugo nakon toga američkoj javnosti je prikazana reportaža o Sarajevskoj Hagadi. Gledale su je desetine miliona ljudi. TV kuća ABC, koja ju je snimila, nije zaboravila poslati kasetu Muzeju. Uvrstili smo je u dio arhivske građe koja se odnosi na Hagadu.

Kada je sve završeno, Hagada je ponovo vraćena u bankovni trezor i tu je ostala narednih nekoliko godina, i nakon završetka rata, sve dok se nisu stekli uvjeti da se vrati u Muzej i smjesti na njeno tajno i skrovito mjesto.