Je li bosanstvo novo jugoslavenstvo?

Koliko jugoslavenstvo kao kolektivni identitet bilo stvarno? Ako je jugoslavenstvo bilo uspješan projekat, zašto se onda Jugoslavija raspala tako krvavo? Ko i kako je nacionalne/etničke identitete koristio kao pogonsko gorivo ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu?

Na takva, već dvije decenije aktuelna pitanja, odgovore su pokušali dati učesnici panel-diskusije Identiteti, u okviru konferencije Srbija i Bosna i Hercegovina – jučer, danas, sutra, koja je održana danas u Beogradu u okviru festivala Dani Sarajeva.

Na konferenciji su učestvovali Nihad Kreševljaković, historičar i producent na Festivalu MESS, Zoran Ćatić, urednik Studentskog radija eFM, pisac Igor Štiks, novinarka Tamara Kaliterna, te historičar Srđan Milošević, dok je moderatorica konferencija bila novinarka televizije B92 Danica Vučinić.

Identitet zasnovan na vrijednostima

Kako se jugoslavenstvo transformiralo u etničke identitete – pitanje je na koje su učesnici i odgovarali, ali ga i osporavili.

Kreševljaković je na početku konferencije kazao da jugoslavenstvo i nije nikada bilo naročito izraženo, te da je „etnička napetost“ uvijek bila prisutna u socijalističkoj Jugoslaviji.

„Nije se nikada posebno radilo na tom identitetu, ali on je bio najprisutniji u Bosni i Hercegovini, tako da je, po meni, bosanstvo neko novo jugoslavenstvo“, kazao je on.

Dugogodišnja novinarka koja je decenijama radila za mnoge printane medije u zemljama Jugoslavije, Tamara Kaliterna nije se složila sa Kreševljakovićevom tvrdnjom. Ona smatra da je jugoslavenstvo bilo prisutno i promicano kroz koncept jugoslavenskog socijalističkog patriotizma, koji se više zasnivao na vrijednosnom sistemu nego li na esencijalizmu etničkog porijekla.

„Nije taj identitet postao neodrživ, nego su političke elite devedesetih, sa Slobodanom Miloševićem na čelu, proizvodile novo stanje koje je odgovaralo njihovim ciljevima“, kazala je Kaliterna.

Političnost identiteta

Sarajevsko-hrvatski pisac Igor Štiks podsjetio je da jugoslavenstvo nije socijalistički projekat, nego svoje korijene vuče iz 19. vijeka, te da su jugoslavenski komunisti jugoslavenstvo preveli iz unitarnog u federativni oblik.

Međutim, Štiks je svojim materijalističkim (neomarksističkim) pristupom u cijelu debatu unio važan aspekt političnost i konstrukcije identiteta.

„Valja naglasiti i politizaciju etničkih identiteta, koja je tokom socijalizma uvijek bila prisutna, ali su političke elite 90-tih tu politizaciju dovele do radikalnih razmjera“, kazao je Štiks.

Igor Štiks

Istoričar Srđan Milošević primijetio je kako i sama ova debata pokazuje na koji način su Jugoslavija i jugoslavenstvo bili i mogući i napeti istovremeno. On dodaje da je jako bitan i historijski kontekst formiranja svakog pojedinog etničkog identiteta.

„Do raspada države, a time i nekog vida zajedničko identiteta, došlo je jer drugima nije bio prihvatljiv Miloševićev model redefiniranja Jugoslavije. Ali to nije samo Slobodan Milošević. Postojao je i širi konsenzus među elitama koje su stvari postavljale ovako: ili će Jugoslavija opstati onako kako nama odgovara ili će se raspasti onako kako nama odgovara“, kazao je Srđan Milošević.

Kad su građani pobjegli

Zoran Ćatić je kazao da on lično nema problema ni s jednim nacionalnim identitetom, ali da svi ti etnički identiteti imaju problema sa pojedincima poput njega, koji ne pristaju na čvrste, zatvorene identitete.

Ćatić je podsjetio na proteste građana pred Skupštinom RBiH u aprilu 1992. godine, kada je rat već uveliko počinjao. Kazao je da su građani i Jugoslaveni postojali dok nije ispaljen prvi snajperski hitac na masu.

„Kada je masa spustila glave i čučnula, prestali smo biti građani i većinom smo pobjeglisvojima. Ali, bilo je mnogo onih koji nisu imali gdje pobjeći“, kazao je on.

Bosanstvo ovisno od susjeda

U nastavku diskusije postavljena je dilema bosanstva: Da li ono uopće postoji? Gdje postoji? Koga osporava?

Kreševljaković tvrdi da je bosanstvo moguće jedino ako Srbija i Hrvatska počnu drukčije gledati na Bosnu i Hercegovinu, odnosno ako napuste sadašnju politiku tretiranja Srba i Hrvata u BiH kao nečeg što je strano njoj.

Štiks je ustvrdio da Bosna i Hercegovina, premda kao društvo potpuno podijeljena, ipak svjedoči da nacionalna država nije jedini model, te pokazuje kako su nacionalne države nastajale.

„Evo, naprimjer, Poljska je sređena. Ali kako? Tako što su protjerani svi Nijemci i Jevreji. Treba možda Bosnu gledati kao mjesto normalnosti“, kazao je Štiks.

Ofanzivno ka novim identitetima

Milošević je također imao zanimljivu opasku o tome da se jugoslavenstvo uvijek javljalo kao odgovor na banalnu dilemu teritorijalne podjele između Hrvatske i Srbije.

„Tako je bilo i u 19. veku, tako je bilo i posle Prvog svetskog rata, pa i posle Drugog. Jugoslavenstvo je uvijek bilo odgovor na pitanje čija je Bosna“, dodaje Milošević.

Ipak, valja reći da su i koncepti jugoslavenstva i bosanstva strukturno istovjetni konceptima etničkih identiteta jer operiraju kulturnim pripadnostima, da li u varijanti sukoba ili u varijanti udruživanja.

Štiks tako s pravom tvrdi da se mora prijeći iz defanzive u ofanzivu, raditi na zasnivanju klasnog, rodnog, regionalnog, generacijskog identiteta, kao novog tipa kolektivnog identiteta, te uporno razmatrati ekonomski i socijalni sistem kao pozadinu i izvorište konstruiranja i korištenja nacionalnih identiteta.