Intervju | Dušan Janjić: "Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju!" (I)

Kakvu poruku šalje vojna parada u Beogradu – pitanje je koje ovih dana postavljaju međunarodni mediji, poput britanskog BBC-ja.

Njemački Deutsche Welle (DW), na primjer, ističe da prizori nepreglednih kolona tenkova, aviona i helikoptera koji od ranih jutarnjih sati nadlijeću stambene zgrade, mnogim Beograđanima posljednjih dana više liče na ratne snimke nego na pripreme za vojnu paradu.

Parada, koja je održana u trenutku vrhunca unutrašnjih napetosti u našem istočnom susjedstvu, svakako se mora posmatrati i u širem regionalnom kontekstu – tim prije što je dio obilježavanja "dana srpskog jedinstva", u koje je aktivno uključen i vrh bh. entiteta Republika Srpska, sa svojom infrastrukturom.

O ovim porukama, kao i o drugim aktuelnim temama u regionu koje se značajno odražavaju i na Bosnu i Hercegovinu, za portal Radiosarajevo.ba govori predsjednik Upravnog odbora Foruma za etničke odnose i ugledni politički analitičar dr Dušan Janjić. Intervju donosimo u dva nastavka*.

Šešeljeva "velika Srbija"

Radiosarajevo.ba: Gospodine Janjiću, kako tumačite zajedničku proslavu "dana srpskog jedinstva" između bh. entiteta RS i Republike Srbije, posebno u kontekstu operacionalizacije prošlogodišnje deklaracije sa "svesrpskog sabora"? Da li takve proslave i dokumenti zaista jačaju međusobne veze ili, naprotiv, produbljuju nepovjerenje i stvaraju dodatne tenzije u regionu?

Janjić: "Srpski svet" je, od 9. aprila 2021. godine, "zvanična politika" Srbije, a kasnije je postala i politika koju slijede Republika Srpska i "tribuni srpstva" u Crnoj Gori. Tog aprila je Vulin obavijestio javnost da postoji podrška Kremlja i da "Vučić treba da stvara srpski svijet. Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsjednik Srbije je predsjednik svih Srba."

Ideje "srpskog sveta" su "egzistencijalno pitanje opstanka Republike Srbije". Zaštita srpskog naroda koji živi van granica Srbije i očuvanje Republike Srpske ugrađeni su u Strategiju nacionalne bezbjednosti Republike Srbije, decembra 2019. godine.

U cilju svesrpskog okupljanja osnovane su i institucije "civilnog društva": Svesrpski sabor, skupština, Nacionalni savjet i Politički forum. Pošto su to alati okupljanja oko Vučićeve vlasti, oni se i finansiraju kroz budžet, preko pojedinih javnih preduzeća i iz "ostalih izvora".

Prvi Svesrpski sabor je održan u Beogradu, 8. juna 2024, pod nazivom "Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska". Tada su okupljeni građani i javnost obaviješteni da je usvojena Deklaracija o osnivanju Svesrpskog sabora. Inače, ona je naknadno "legalizovana", i to: 2. jula u Skupštini Srpske i 31. jula 2024. u Skupštini Srbije.

Deklaracija je po svojoj prirodi politički akt koji poziva na institucionalizaciju etnonacionalističkog okupljanja i djelovanja Srba i Srpkinja. U temelju ovog okupljanja ugrađena je viktimizacija srpske nacije. Ovom Deklaracijom proglašeno je obilježavanje dana proboja solunskog fronta – 15. septembra 1918. za Dan srpskog jedinstva.

"Srpski svet" je skrojen po modelu Putinovog "Ruskog sveta". Ali, "srpski svet" je ostao na nivou ideološko-političkog i propagandnog manevrisanja. Iza njega ne stoji strategija razvoja niti osmišljena geopolitika.

To je još jedna varijacija na temu: "svi Srbi u jednu državu i pod vlast jednog vođe!" Za Vučića to je svojevrsni povratak u mladost i u mjesto političkog rođenja (Srpska radikalna stranka). To je i jedna od varijacija Šešeljeva tumačenja ideje "velike Srbije". U suštini, ova varijacija je istog roda kao i ideje "Prirodna Albanija" i "66 županija" – Orbanovog sna o obnovi "Pretrijanonske Mađarske".

Ovakva vrsta politike se dostavlja masama preko medijske i propagandne mašinerije i etnonacionalističkog populizma i mobilizacije. To može na mase da djeluje kao snažan opijat. Podrška masa olakšava osvajanje vlasti. Međutim, novija istorija je pokazala da ova vrsta politike nije održiva na duži rok. Najprije, jer se država ne zasniva na etnicitetu već na državljanstvu.

Zatim, prije ili kasnije dolazi do unutrašnjih podjela i sukoba, a time i pojačanog nasilja. U multietničkim sredinama podstiču se i oružani sukobi, etnocid i genocid. Drastični primjeri u 20. i 21. vijeku su Holokaust, "uništavanje" Jermena i Kurda. Ili najnovije "čišćenje" Izraela i Gaze od Palestinaca.

"Volim i ja vas"

Radiosarajevo.ba: O čemu se tu, zapravo, radi?

Janjić: U slučaju "srpskog svijeta" radi se o pokušaju da se "napiše nova istorija" i da se tako, naknadno, porazi prikažu kao pobjede, da se izbjegne odgovornost za stradanja ljudi i zločine itd. A sve to tako što će se voditi ista politika kakvu su vodili Milošević, Otac nacije – Dobrica Ćosić, i širok spektar stranaka, intelektualaca i drugih "podržavalaca" začetih u retorti "duboke države", koja uključuje i službe državne i vojne bezbjednosti.

Vučićev obrt od zagovornika evropskih integracija, regionalne saradnje poput "Otvorenog Balkana", normalizacije odnosa Prištine i Beograda, najavljen je 2017. godine. Tada je započeto i lutanje u traganju za formulom razgraničenja po etničkoj liniji na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji. Nužno, i u Srbiji.

Utjeha za neuspjeh u pridobijanju podrške za takvu politiku nađena je u "otkrivanju" bogatstva arapskog svijeta i u čeličnom prijateljstvu sa Kinom. Iza toga su na ler stavljene reforme i normalizacija stanja u Srbiji, kao i odnosa sa Kosovom i regionom. Počelo je udaljavanje od evropskih integracija. Sam Vučić je, u mnogo navrata, tačno definisao svoju politiku kao "politiku vrdanja", "kupovinu vremena" i "odlaganje strateškog opredjeljivanja".

Drugo lice svesrpskog okupljanja je Pokret za zaštitu države. To je, dan-danas, političko-organizacioni, propagandni i medijski projekat za produžavanje opstanka na vlasti. To bi trebalo da bude jedan od Vučićevih alata za ostvarivanje njegove vizije o svojoj misiji, ulozi u novoj fazi politike i istorije Srbije. Tu fazu Vučić je odredio kao suprotstavljanje "avanturizaciji" i spoljnim i unutrašnjim pritiscima, tako što će se uspostaviti jedinstvo, odnosno puna kontrola političkog i društvenog života u Srbiji.

Pokret je i isukana sablja vlasti usmjerena prema onima koji ne dijele Vučićevu viziju i misiju. Ova sablja je prvi put isukana 26. maja 2024. u Beogradu. A od 15. marta 2025. godine, "lojalisti" i drugi "branitelji" Vučićeve vlasti ne prestaju da mašu ovom sabljom.

Istovremeno, policija, žandarmerija i parapolicijske jedinice podižu obim i stepen nasilja protiv političkih protivnika, sve do torture i upotrebe "zvučnih uređaja" ili "zvučnog topa" i suzavca u obliku biber spreja i bojevog gasa; nastavlja se "selektivno" hapšenje i pritvaranje stotina protestanata, opozicionih, građanskih i studentskih aktivista.

Sve je to dopunjeno aboliranjem od svake vrste odgovornosti "lojalista" i branitelja vlasti. Sve to je začinjeno odmeravanjem brojnosti i snage onih koji podržavaju vlast i pobunjenih građana i studenata. Vlast je pribjegla kopiji njoj poznatog i bliskog "kontramitinga", koji su SPS, JUL i tadašnji njihovi saveznici – SRS, organizovali protiv demokratske opozicije i studenata, 24. decembra 1996. godine.

Mašinerija za propagandno i medijsko satanizovanje, dehumanizaciju i targetiranje neistomišljenika uključuje brojne elektronske i pisane medije, a prednjače televizije koje su razvijene uz finansijsku pomoć budžeta i javnog preduzeća MTS. Po ugledu na odbranu Slobodana Miloševića na kontramitingima i na medijima koji "brane" Vučića, odjekuje klicanje: "Aco Srbine" i "Aco, mi te volimo!" Za razliku od Slobe, Aca ne uzvraća sa: "Volim i ja vas!"

S obzirom na to da je ova politika rođena kao Vučićev alat, živjeće dok traje i njegova vlast. Koliko će ona živjeti u RS-u poslije prestanka predsjedničke funkcije Milorada Dodika, zavisi od opozicije u Srpskoj, ali i od Vučića. U međuvremenu, sprovođenje ove politike ima štetne posljedice na stanje u Srbiji i Srpskoj. Prije svega, time što podstiče produžavanje političkih sukoba unutar Srbije, RS i srpske nacije. To, kao rezultat, ima i bezbjednosnu destabilizaciju same Srbije, Republike Srpske, a time i Bosne i Hercegovine.

Radiosarajevo.ba: Kako u tom kontekstu gledate na vojnu paradu održanu 20. septembra u Beogradu? Predstavlja li ona regionalno "zveckanje oružjem" i pokušaj izvoza političke krize iz Srbije ka Bosni i Hercegovini, posebno u svjetlu sve većih izazova s kojima se suočava predsjednik Aleksandar Vučić?

Janjić: Vojna parada je, po definiciji, svečana smotra na kojoj se javnosti predstavlja dostignuće Vojske. Smotra Vojske Srbije održana 20. septembra 2025. u Beogradu bila je pokazivanje opremljenosti oružjem i oruđima, kao i transportnim sredstvima. Od spremnosti i obučenosti prikazane su vještine letenja i sportskog padobranstva. Prikazana je i sposobnost jedinice Vojne policije "Kobre". Ova jedinica je u javnosti Srbije poznata kao jedinica koja štiti predsjednika (od Tadića, preko Nikolića do Vučića).

Takođe, i kao jedinica na koju se Vučić često poziva kada prijeti pobunjenim studentima i građanima da će ih "razbacati za par minuta". U međuvremenu, ova jedinica učestvuje i u zaštiti vođstva i prostorija vladajuće stranke – Srpske napredne stranke (SNS) – u Novom Sadu. Na smotri je napravljen igrokaz poput stvarnog događaja u septembru, u Novom Sadu.

Ovoga puta su "Kobre" savladale NN lice u žutom prsluku (koje je valjda trebalo da asocira na redare na protestima pobunjenih građana i studenata u Novom Sadu i širom Srbije). U ovom igrokazu su "Kobre" "razbacale", odnosno pobijedile – za razliku od neslavnog ponašanja njihovih pripadnika u stvarnom incidentu u Novom Sadu.

Sveukupna manifestacija vještine i obučenosti učinila je smotru dinamičnom i zanimljivom, te i toplo pozdravljenom od neposrednih posmatrača. Riječ je o publici "probranoj" po kriterijima državnog protokola, bezbjednosti na smotri, kao i lojalnosti vlasti. U javnost je, po ko zna koji put, poslata poruka da jedinstvo podrazumijeva "pacifikovanje" pobunjenih građana i studenata. Očigledno je da je to prevashodno poruka za domaću javnost i biračko tijelo koje podržava Vučića i sadašnje vladajuće stranke.

Ovakav cilj je očekivan, posebno zbog toga što je vlast jedan od aktera duboke političke i bezbjednosne krize. Međutim, ni ovaj cilj nije u potpunosti ispunjen. To se pokazalo prilikom povratka defilea oklopnih vozila u kasarne. Građani i studenti, koje su žandarmerija i specijalna jedinica policije satima sprječavali da priđu mjestu glavnog događaja i "probranoj publici", ostvarili su "bliski kontakt" sa pripadnicima vojske.

Tom prilikom, građani i studenti su uzvikivali: "Vojska uz studente!" i "Pumpaj!"

Vojnici su otpozdravljali sa "tri prsta" i trubljenjem tenkova i drugih vozila. Bio je to momenat koji je neodoljivo podsjećao na poruku iz perioda prije krvavog raspada Jugoslavije: "Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju!" Brzo će se pokazati da li tu poruku žele i mogu da prihvate Vučić, Dodik i ini.

I poslije smotre ostaje otvoreno pitanje značenja "jedinstva" u nazivu "Snaga jedinstva". Najčešće, ljudi govore o onome čega nema i što priželjkuju.

Na primjer, ljubav, novac, čak i poštenje. Ukoliko je organizator smotre zaista želio da pozove na jedinstvo, to mu nije uspjelo. Ne zbog smotre, već zbog toga što je izgubio povjerenje i legitimitet u očima većine građana. Naravno, i zbog toga što je vlast aktivni stvaralac krize, u šta je uključila policijske snage, ali i vojno-policijsku jedinicu "Kobre".

Poslije održavanja smotre valja podsjetiti da je ova organizovana povodom "Dana srpskog jedinstva, slobode i državne zastave", odnosno spomena na dan proboja Solunskog fronta. Smotra nije pokazala kontinuitet Vojske Srbije sa vojskom pobjednicom i njenim tadašnjim saveznicima (Francuzima).

Srbija "u zgarljaju" NATO-a

Radiosarajevo.ba: Kako gledati na paradu u kontekstu odnosa u regiji?

Janjić: Vučić, predstavnici Vojske Srbije, brojni novinari i analitičari su isticali da smotra ima za cilj odvraćanje "spoljnih neprijatelja". Savezništvo nije isticano. Valjda zbog toga što vlast insistira na ugroženosti spolja, a nešto manje na "vojnoj neutralnosti". Kao jedina kopča za savezništvo bila su dva "Rafala". Oni su nadlijetali Beograd na kraju jata vazduhoplova. Moglo bi se zaključiti da ovo nije dovoljno za ispunjenje spoljnopolitičkog cilja.

S druge strane, prikazana vojna sredstva koja su proizvedena ili unaprijeđena, odnosno dorađena u Srbiji, mogla bi se ocijeniti i kao prilagođena za upotrebu u NATO. Ali, ako se ukaže prilika, i u drugim vojnim savezima. Iza ove "prilagodljivosti" stoji namjenska industrija Srbije koja još uvijek odolijeva. U Srbiji je ostvaren snažan zagrljaj između politike i profita. Ta bliskost često ne stavlja na potrebno mjesto razvoj namjenske industrije i potrebe odbrane Srbije. Prednost dobija kupovina podrške za opstanak na vlasti.

Smotra je vojnim stručnjacima i analitičarima iz "antisrpskog saveza" – koji su, po tvrdnjama Vučića, napravile Hrvatska, Slovenija, Albanija, Kosovo i naravno Bugarska – pružila priliku da dobro prouče snagu i opremljenost Vojske Srbije. Organizator smotre im je sve pokazao i kao "dobar domaćin" pohvalio se pred svojim najbližim, reklo bi se "omiljenim neprijateljima", svime što ima. U profesionalno vođenim, dobro organizovanim i snažnim vojskama to se ne radi. Čak je i strogo zabranjeno.

Na pitanja o savezništvima kao i o "vojnoj neutralnosti" Vučić, najčešće, odgovara variranjem izreke Nikole Pašića – Oca Srpske radikalne stranke: "Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači." S obzirom na to, moguće je postaviti i pitanje: nisu li "Rafali" usmjerili vazduhoplovno jato Vojske Srbije ka NATO-u?

Jedno je jasno: "vojna neutralnost", u stvarnosti, je politička mimikrija iza koje stoji lutanje na sve četiri strane. Ali i blokiranje ulaska Srbije i Bosne i Hercegovine – preko Dodika i RS – u NATO.

Mada smotra nije ispunila uslove da se tumači kao "zveckanje oružjem", "branitelji" mantre "Vučić je Srbija", "Nema Srbije bez Vučića", iz samo njima znanih interesa, nastavljaju, poslije smotre, da prebiraju po unutrašnjim i spoljnim neprijateljima. To pothranjuje strepnje, ružna sjećanja i nepovjerenje izvan Srbije i RS-a.

Faza izvoza političke krize iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu je oslabila, ali nije prestala. Od proljeća 2025. godine vidljiv je povratni udar iz RS-a. Riječ je o uključenosti političara, oligarha i parapolicijskih snaga iz RS-a, predvođenih Dodikom, na strani vlasti, a protiv pobunjenih građana Srbije.

Strah od destabilizacije regije

Radiosarajevo.ba: Koliko je realna opasnost od destabilizacije u regionu, posebno u Bosni i Hercegovini?

Janjić: U sadašnjim okolnostima Bosna i Hercegovina bi trebalo da bude usmjerena na traženje odgovora na sopstvenu dugogodišnju ekonomsku i društvenu krizu. Takođe, i na prevenciju obnove bezbjednosnih rizika koji prijete od parapolicijskih jedinica i od organizovanog kriminala, naročito od balkanskih narko-klanova.

Rizik secesije RS-a sveden je na nizak nivo. Ali, potrebno je vrijeme za normalizaciju političkih prilika i institucija u tom dijelu BiH. Kada je u pitanju deblokiranje Bosne i Hercegovine, zabrinjavajuće je to što 30. godišnjica Dejtonskog sporazuma protiče u atmosferi preokupiranosti odlazećim Dodikom, svađa i nagodbi političara koji ne uvažavaju narastanje nezadovoljstva građana suočenih sa endemskom korupcijom, u koju su uključeni i nosioci javnih funkcija, porastom cijena hrane i energenata, odnosno strahovanjima mnogih pripadnika srednjeg socijalnog sloja da bi se mogli naći u zoni siromaštva.

Alarmantno je i odsustvo inicijativa građana Bosne i Hercegovine za izvlačenje društva iz stanja "duboke zamrznutosti".

To uključuje i odsustvo javne kampanje zagovaranja neophodne ustavne reforme kao momenta unapređenja reformi i razvoja Bosne i Hercegovine. Sve u svemu, kriza je došla i u Srbiju. Promjena vlasti i vladajuće politike u Beogradu biće veliki dan za Srbiju – i olakšanje za region.

A na građanima Bosne i Hercegovine, i naravno RS-a, je da se pobrinu za sebe…

*Sutra: O poziciji Milorada Dodika, sankcijama Slovenije i Austrije, o posjeti Željke Cvijanović Washingtonu, o legitimitetu Milorada Dodika i podršci koju uživa kod građana, te odnosima na relaciji Aleksandar Vučić – Milorad Dodik.