Intervju | Đenan Galešić: Bosanska filozofija života naspram mraka gluposti i mržnje (IV)

U posljednjem dijelu intervjua za portal Radiosarajevo.ba, mr. Đenan Galešić, autor već zapažene knjige Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine (sinteza 20. vijeka) – Bakamlučki eseji o ratu i miru, iznosi oštar i prodoran pogled na društveno-političke procese u Bosni i Hercegovini i regionu, s posebnim osvrtom na dehumanizaciju, mitomaniju i moralnu krizu koja već decenijama potresa bosanskohercegovačko društvo.

Kroz kritiku provincijalnih i retrogradnih narativa, on analizira kako konstrukcija lažnih historijskih mitova, političke manipulacije i dominacija primitivizma urušavaju "bosansku filozofiju života" – koncept koji podrazumijeva mudrost, mir, suživot i intelektualnu otpornost.

U tom kontekstu, Galešić ne štedi ni domaće ni regionalne političke lidere, posebno apostrofirajući destruktivne uloge aktuelnog rukovodstva u Republici Srbiji i entitetu Republika Srpska. Kroz slikovit, ali argumentovan govor, on poziva na otpor gluposti, laži i nemoralu, te ističe važnost moralne hrabrosti, intelekta i stvaranja uslova za njihovu materijalizaciju u društvu. Na kraju, osvrće se i na Mostar – kao simbol slobode, ljepote i otpora, čiji duh, kako kaže, treba preživjeti usprkos vremenu i zaboravu.

Radiosarajevo.ba: Kako danas stvari stoje u tom smislu, to jeste kako se društvena i politička stvarnost u Bosni i Hercegovini i njenom susjedstvu u posljednjih 30-tak godina reflektuje na "bosansku filozofiju života"?

Galešić: Protiv naše zemlje urotila se ogromna masa gluposti i mržnje i taj proces traje, sa svim svojim pogubnim konsekvencama, prvenstveno i najprije i najopakije – kroz proces dehumaniziranja bosanskohercegovačkih ljudi, što je uvijek predstavljalo svojevrsnu pripremu za zločine najgore vrste. 

Ti uski, provincijalni, nakaradni horizonti koji prevladavaju na političkoj sceni stvorili su krive pretpostavke, pa prema tome i metode njihovog djelovanja prema našoj zemlji i njenim ljudima, prema "bosanskoj filozofiji života", bile su i ostale krive. To je bila i ostala kratkovidna i neinteligentna politička i moralna glupost, provincijalna zatucanost, te nekakva nesreća da se ne može oteti primitivizmu, barjacima, pucnjavi, rakiji, gunju i kožuhu. To su devetnaestovjekovni vulgarni stavovi i ponašanja, koji po logici normalne, zdrave, napredne ljudske pameti moraju nestati sa političke scene.

Baza toga su iskonstruisani, lažni istorijski mitovi i iluzije, a taj mrak i mitomanija obmanjujuće djeluje i navodi ljude na maštanje o svom mesijanstvu, o svojoj nepogrešivosti, o čistoći svog nacijskog tijela, tj. kako bi to rekao Fridrih Niče: što toplije izgovaraju "mi", to hladnije kažu "oni". A to su opet i u suštini, desničarske predrasude i laži koje drže bosanskohercegovačke ljude in tenebris (u tmini) i ne daju da im proplamsa nikakva druga svjetlost. 

Jer današnji je čovjek stvorio svijet ispunjen grijehom i jadom, gdje se znanje malo cijeni, gdje se ono može preglasati i običnom jeftinom propagandom izbagatelisati i poniziti, gdje moralne vrline i čestitost ne trijumfiraju nad porokom zato što su moralne i čestite već zato što imaju bolje i veće topove; poštenje ne nadvladava prevaru zato što je pošteno već zato što ima jaču vojsku sa sposobnijom komandom; a dobrota ne nadjačava zlo zato što je dobra, već zato što ima veći takulin dobro nabijen novcem. Današnji čovjek stvorio je svijet gdje je lijepo imati pravo na svojoj strani, ali je nesmotreno i glupo zaboravljati da nam pravo ne koristi puno ako uz njega nemamo i moć.  Svi bi mi trebali vjerovati da Bog voli ljude dobre volje, ali nigdje nema dokaza za to da će Bog glupe, lakomislene, površne i nepromišljene spasiti od posljedica njihove gluposti. 

Radiosarajevo.ba: Gdje vidite posebne izazove za naše društvo i bosanske vrijednosti, na koncu?

Galešić: U svijetu u kojem vladaju ovakva pravila, neko ko želi da dovede do pobjede intelekt, logiku i moral, taj treba intelektu, logici i moralu stvoriti preduslove da bi se oni pretvorili u onu materijalnu snagu koja će biti u stanju da razvije otpor glupostima, lažima i zločinu, tj. nemoralu. Da bi se intelekt, logika i moral materijalizirali, za to, osim formule koja znači i predstavlja "bosansku filozofiju života", koja znači i predstavlja dalekovidnu naprednu političku koncepciju, druga ne postoji, ili je barem do danas bosanskohercegovački čovjek nije izmislio.

Da bude jasno, ovdje se ne radi ni o kakvom stavu koji je blizak "velikom", "epskom", patetičnom, etničko-religijskom elementu, nego o sabranom, mirnom, hladnom i sređenom stavu onih koji žive po zakonima mudrijim od teferičke glasne primitivne muzike, pucnjave i rakije pod šatorima, opijajući i opsjenjujući priproste gomile slatkastim romantizmom i devetnaestovjekovnim formulama, njegujući strah od drugih. A njima je, nota bene, ljudsko meso jeftina i unosna roba.

Nemaju oni pojma o pojmu šta znači "bosanska filozofija života" i duh bosanskohercegovačkog čovjeka. To su dva svijeta, dva kriterija, dvije logike, dva mentaliteta. Valja naglasiti da su bizarne te kontaminacije kojima je zatrovano čitavo naše podneblje, mentaliteti, štampa, televizija, društvene mreže, a to je u suštini jedna vrsta nemoralne ograničenosti i gluposti koja se ispoljava i operacionalizira nad bosanskohercegovačkim ljudima. Antibosanske snage drže opasnost od rata latentnom i uvijek su jedni te isti strahovi, beskrajno i besramno reproducirani, jedan koloplet straha i predrasuda.

Radiosarajevo.ba: Da li tu mislite i ako jeste, gdje je tu uloga dugogodišnje političke vlasti u Republici Srbiji, uključujući i aktuelnog tamošnjeg predsjednika? 

Galešić: Da, tamošnji predsjednik je svoju maniju od straha pred stvarnim i umišljenim neprijateljima zakamuflirao, kao što se to obično radi, vanjskopolitičkim pitanjima i skandalima. Po evropskim diplomatskim krugovima i u međunarodnoj štampi odjeknuo je čobanski zvižduk srbijanskog vlastodršca, kao poziv za uzbunu.

Pridružio mu se i čobanski zvižduk našeg, domaćeg vlastodršca iz entiteta Republike Srpske, koji su simultano još jednom otvorili bosanskohercegovačko pitanje. Ova dva čobanska zvižduka zaprepastili su uši napredne civilizovane Evrope. Sva ugledna diplomatska Evropa nastoji to otvoreno skandalozno pitanje, prije svega u interesu mira, da zatvori, pa makar i provizorno i skine ga sa dnevnog reda. Da bi se dobilo na vremenu, jer će se u nekom novom međunarodnom pokolju, to skandalozno pitanje veoma vjerovatno (imajući za vodilju empiriju ovih prostora), opet otvoriti. Ove hronične opasnosti, svjesna je toga zapadnoevropska civilizacija, ugrožavaju istu svojim primitivnim zveketom oružja, a narode koji zvekeću ta ista zapadnoevropska civilizacija drži zaostalim i koji pojma o pojmu nemaju šta je demokratija, a kamoli sloboda.

Radiosarajevo.ba: Šta želite reći?

Galešić: Da razjasnimo, postoje dvije vrste zvižduka: čobanski – koji okuplja i hajdučki – koji znači pokret, napad iz busije, pljačku, palež, ubistva i silovanja.

Dakle, današnje stanje koje živi naša zemlja i njeni ljudi nastalo je na temelju djelovanja negativnih i po nju neprijateljskih pojava i procesa i trebaće još dugo, dugo, možda još nekoliko teških decenija i to smišljenog i organizovanog napora (ako se taj napor kreira, rodi), da se etno-religijske komponente bosanskohercegovačkog naroda oblikuju na napredan i liberalan način. A iskustvo nas uči kako je tempo tog razvoja spor i zato treba imati neobično mnogo intelektualnog strpljenja i dobronamjernog razumjevanja, jer se radi o kobnom kašnjenju i kobnim otporima vulgarne domaće politike koja je nafilovana, ko mostarska dolma, konzervativnim predrasudama iz prošlog vijeka. Kao što je to Derviš Sušić rekao kroz usta Agana Babunića: mi moramo za nekoliko godina pretrčati put što su ga pametniji od nas polako prešli za dva vijeka.

Da dodam još i ovo: naravno da ima ljudskih stvorenja koji se boje i kumrine sjenke, ali treba imati toliko kulture i intelektualne hrabrosti pa reći, istaći, da je čovjek pojedinac spram haotičnih pojava koje tutnjaju njegovim životom bespomoćan, ali, s jedne tačke, koja treba da je samo tri intelektualna milimetra iznad haosa, haos je dostojan prezira, jer ga planira, organizuje, provodi i reklamira – zaostala, retrogradna, maliciozna, makijavelistička, beskrupulozna politička, materijalno gramziva i nezasitna klika, sa dubokim osloncem na religijskom polju, jer podržavati i održavati dobre veze sa religijskim ustanovama, znači ubirati najmanje 20 do 30% glasova više, a to je svakako politički veoma "mudro".

Ali, sam prezir nije dovoljan, potrebno je direktno i konkretno svjedočiti protiv antibosanskih laži. Ili, kako je to svojevremeno formulisala bivša čuvena izraelska premijerka Golda Meir u nekom sasvim drugom kontekstu, ali primjenjivo: "Molitva ne pomaže, protivnapad pomaže."

I na kraju, vrijedno je, potrebno je i pomoglo bi progovoriti kao moralista, jer ni jedna politika koja nije zasnovana na najosnovnijem ljudskom moralu, nema svrhu svoga postojanja. Ni jedan politički program koji nije izgrađen na moralnim temeljima, nema nikakvog progresivnog smisla.

U ljudima je otupila moralna hrabrost da reaguju onako kako bi po čistom i jednostavnom nagonu trebalo reagovati: ljudski. A moralnim postupanjem može se izgraditi jedno moderno i dobro društvo. Religija nalaže moralno ponašanje. Gdje je onda problem? Zanimljiv je taj moralni fenomen u Bosni i Hercegovini, kojeg možemo sažeti u jedno pitanje: zašto smo mi danas jedno tupo društvo, jedno društvo duboke moralne krize i moralne tuposti, što primjetimo na svakom koraku.

Radiosarajevo.ba: Na kraju, recite nam, knjiga ima mostarski ton, akcentirate to i u samom naslovu; kako danas doživjeti Mostar, njegovo novo/staro lice, njegovu slobodu?

Galešić: Dopustiću sebi pravo da se odmaknem u odgovoru od današnjeg vremena. Ideja i misao mostarske slobode nema jasnijeg i čišćeg izraza od zidina starog grada, a sliku bi potpuno uobličili mostarski bedemi kojima je bio opasan, a koji su vremenom nestali.

Kamenice mostarske organizuju jedan od najljepših i najčvršćih tvrđavskih i urbanih sistema u tadašnjem i Hercegovačkom sandžaku i Bosanskom pašaluku. A to što veliki mostarski topovi kojima su Mostarci nadili imena "đumišhalkalija" i "zelenko", sa mostarskih moćnih kula vijekovima ne orgaju, i to što ih na kraju, prije dva vijeka Omer-paša Latas ispila i odnese, Mostarce ne smeta i ništa ne udi.

To je, naime, dokaz kako su ove kamenice mostarske pretočene u zidine, kule, bedeme i kaldrmu, značile mostarsku slobodu. Na mostarskim zidinama i kamenim kulama malo se ratovalo, ali se zato uz njihovu pomoć slobodu lakše disalo. Zbog ovih se zidina, kamenog mosta, kula u grotlu i srcu Mostara, lakše i pjevalo, lakše ostavljalo književne tragove, učilo i naukovalo.

Mostarski su ljudi daleko ratovali, po Imotskom, Skradinu, Sinju, Nikšiću, itd., a da bi se u Mostaru slobodu "slobodno kusalo". Skromnost i stroga upotreba domaćeg kamena su ono što daje Mostaru posebnu draž, draž u obliku slova H, kojem je dodata tanka crta, kao neki apostrof koji ide od starog grada preko Podhuma, pa na Pijesak, pa do Baba Beširove džamije. Tako bi ovaj grad vidio šesnaestovjekovni, sedamnaestovjekovni i osamnaestovjekovni posmatrač da gleda iz perspektive kosa, rebca, kumre ili lugarina.

Na kraju, tempi cambi, teku Radobolja i Neretva, i sa nama i bez nas. Prošlost nam se objesila ko mlinski kamen oko vrata i davi nas, duši, i ne treba joj to dati, ali... Bit će puno lakše kad izumru jedna do dvije generacije.