Guardian objavio reportažu: "Dobrodošli u najstariju šumu u Europi koja se nalazi u BiH"

"Idemo u lov na medvjeda u Bosni... u najstarijoj šumi u Evropi", naslov je velike reportaže koju je objavio ugledni britanski The Guardian, o posjeti iskonskoj divljini bosanskohercegovačke Perućice, gdje lutaju vukovi, divokoze i neuhvatljivi smeđi medvjed.

Reportažu, koju potpisuje britanski putopisac Nick Hunt, objavljujemo u cijelosti:

"Poznajem ovog medvjeda. On poznaje mene. Sreli smo se nekoliko puta." Naš vodič za taj dan pokazuje na oštećeni znak u Nacionalnom parku Sutjeska, na početku staze koja se spušta u šumu Perućica u jugoistočnoj Bosni. Drveni stup je prekriven ogrebotinama od velikih kandži. "Medvjedi su ajkule ovog kraja, jer imaju najoštriji njuh na planini. Vrlo su inteligentni. Duboko sam uvjeren da znaju ko je prijatelj, a ko neprijatelj. Često dolazim u šumu, tako da ovaj tip poznaje moj miris. Ali dogodio se jedan incident, lovac koji je došao ovdje da ubije, a medvjed mu je ogulio lice kao naranču."

Kako čitati šumu

Tom slikom, Dejan Elez privlači svu našu pažnju. Elez, diplomirani pravnik koji je postao rendžer, a sada i planinski vodič, rođeni je pripovjedač i narator. Moj saputnik, Chris, i ja smo oduševljeni dok opisuje poznatu bitku koja se vodila u blizini, kada su jugoslavenski partizani probili njemački obruč 1943. godine, iznenadivši Wehrmacht pod okriljem snažne oluje – "vjetar je jačao, a munje su bile poput stroboskopa" – ali nakon toga, Dejanova priča vodi mnogo dalje u prošlost, u dubine jedne od najstarijih šuma u Evropi.

Naučnici procjenjuju da je Perućica – koja se prostire na obroncima kanjona u RS, entitetu u Bosni i Hercegovini – rasla bez ljudskog uplitanja 20.000 godina. Zajedno sa Bjelovježom, koja se proteže kroz Poljsku i Bjelorusiju, smatra se posljednjim pravim ostatkom iskonske divlje šume koja je nekada prekrivala kontinent. Ali Perućica, kaže Dejan, mnogo je bolje očuvana. Nikada nije bila naseljena, Neravan teren i strme padine spasili su njeno drveće od sječe. Njenih 1.434 hektara sada je pod strogom zaštitom – niko ne može ući bez vodiča – a važnost ovog mjesta prepoznao je UNESCO.

S vrha stjenovitog grebena, gledamo u gusto zelenilo se prostire ispod, držeći se za strme zidove kanjona iznad rijeke. Rijeku hrani Skakavac, vodopad visok 75 metara koji grmi u magli prskanja, a daleko iznad sija bijeli vrh planine. U početku smo se Chris i ja nadali da ćemo se popeti na Maglić – na 2.386 metara, najviši vrh u Bosni – ali je prije nekoliko sedmica pao snijeg i upozoreni smo da su uslovi u rano proljeće opasni. Uspon ćemo ostaviti za drugi put. Danas se spuštamo.

Dejan nas vodi vijugavom stazom kroz šumarke miješane bukve, jele, smreke, bora i javora. Priznaje da ne zna imena svih stabala, ali ono što zna, intimno, su tragovi životinja. Šuma je, kaže on, "čitljiva" i čita je kao knjigu. Kružne mrlje gdje je humus iskopan napravile su divokoze koje se hrane hranjivim korijenjem. Srne rade isto, ali njihove rupe su precizne i duboke. "Pogledajte" – Dejan pokazuje na mokri trupac – "te ogrebotine je napravio pas, ili lisica ili vuk. Ali tamo, na istom trupcu, nešto još uzbudljivije." Šire, dublje ogrebotine napravio je smeđi medvjed. U blizini je veća rupa gdje je medvjed opljačkao košnicu medonosne pčele. Naravno, viđenja nikada nisu zagarantovana, ali su uvijek moguća u ovo doba godine, kada medvjedi izlaze iz hibernacije da bi se najeli divljeg bijelog luka – poznatog u mnogim balkanskim jezicima kao "medvjeđi bijeli luk". "Ako ja stanem, stanite i vi! Sada smo u režimu prikradanja."

Svakih nekoliko minuta spuštanja kao da nas vodi u drugo carstvo dok prašuma postaje viša i sve zamršenija. Mrtvo drvo je posvuda – paradoksalno znak zdravlja. Lišajevi, mahovina i gljive kapaju s grana. Zapanjujuća biološka raznolikost štiti Perućicu od epidemija poput najezde smrekovih potkornjaka, koja je opustošila stare šume na drugim mjestima. Sa oko 170 vrsta drveća i grmlja i više od 1.000 biljaka, ne čudi što naš vodič ne poznaje sve.

Tokom posljednjeg ledenog doba, Perućica je izbjegla smrzavanje, djelujući kao utočište, izolirana regija u kojoj su se mnoge vrste očuvale. Odavde su drveća proširila svoj areal prema sjeveru kada se odmrznula. Dejan vjeruje da je ime šume povezano s Perunom, predkršćanskim i predislamskim slavenskim bogom munje. Svakako, osjećamo se kao da lutamo hramom.

Spakovao je sendviče – sir i šunku u debelim bijelim lepinjama – koje jedemo na travnatoj ivici s pogledom na vodopad. Očigledno je da ovdje večeraju i divokoze, jer njihov izmet... je svuda. Ne vidimo krdo – niti divlje mačke, risove ili vukove koji također šumu nazivaju svojim domom – ali spoznaja da su ovdje, možda čak i vrlo blizu nas, donosi osjećaj koji mogu opisati samo kao poštovanje. Svako od nas tih je, sa strahopoštovanjem. Maglić i ostale planine nestaju iza bijelih oblaka i počinje kiša. Vlaga nije bitna.

Drevna šuma

Sa svojim pravnim obrazovanjem, Dejan ima jasan pogled na prijetnje. Drevna šuma možda jeste sigurna, ali lovci dolaze u širi nacionalni park, a čuvari parka ponekad budu podmićeni da gledaju na drugu stranu. Većina posjetilaca Sutjeske odsjeda u selu Tjentište, gdje su razasuti pansioni i skromni restorani duž glavne ceste, ali sve je više zadiranja u granice parka. Čak je i naša ugodna drvena koliba blizu ulazne kapije, po njegovom mišljenju, preblizu.

Nije da ljudi ne bi trebali dolaziti ovdje, kaže nam dok se vraćamo. Važno je kako dolaze, kao gosti s poštovanjem. Mi nismo vlasnici šume, čak ni vlasnici ove staze, kojom se hoda i koju dijeli s mnogim drugim nogama. Saginje se da otrese nekoliko lišća i identificira komadiće kostiju koji su prošli kroz vučji probavni trakt, a dalje, vučji izmet ispunjen dlakom divokoze. "Ovo je namjerno ostavljeno na stazi kako bi nam se reklo da je to njihova teritorija. Ništa ne rade slučajno. Sve ima značenje."

Nakon skoro pet sati, izlazimo na makadamski put koji vodi prema Tjentištu. Odsustvo toliko zamršenog života je pomalo šokantno. Obojica se osjećamo promijenjeno našim uvidom u divlju prošlost Evrope – a možda smo se suptilno promijenili i na biološkom nivou. Dejan dodaje na rastanku: "Vas dvojica bili ste izloženi univerzumu mikroorganizama koje nikada nećete naći u Engleskoj. Ova šuma vas uvlači." Perućica se drži uz nas dok napuštamo nacionalni park i vraćamo se u Sarajevo, dva i po sata vožnje, idući prema sjeveru kao što su nekada išla drveća kada je završilo ledeno doba."