Sat otkucava, vremena je sve manje: Da li će Vlada FBiH konačno zaštititi naše rijeke?

Dok se građanima Bosne i Hercegovine svakodnevno servira priča o europskim standardima, zelenim politikama i zaštiti prirodnih resursa, rijeke širom zemlje godinama služe kao otvoreni kolektori za industrijski otpad. Umjesto sankcija i ozbiljnog provođenja zakona, vlasti već skoro dvije decenije biraju lakši put: produžavanje rokova i tolerisanje ekološkog nemara koji ostavlja nesagledive posljedice po okoliš i zdravlje ljudi.

I dok pomori ribe, zagađeni vodotoci i uništen ekosistem postaju gotovo redovna pojava, institucije umjesto zaštite javnog interesa nastavljaju davati dodatno vrijeme onima koji godinama krše propise. Tako Bosna i Hercegovina, zemlja bogata prirodnim resursima i rijekama, istovremeno postaje primjer sistemskog zanemarivanja vlastitog okoliša.

Na ozbiljnost problema godinama upozorava i Ured za reviziju institucija Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno poručuje da se Uredba o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije godinama ne provodi u potpunosti.

Trending

Sat otkucava, vremena je sve manje: Da li će Vlada FBiH konačno zaštititi naše rijeke?

Famozni član 26.

Iako je Uredba donesena još 2007. godine, uz jasno definisane rokove za privredne i industrijske subjekte da usklade kvalitet svojih otpadnih voda s propisanim graničnim vrijednostima, ti rokovi su više puta prolongirani.

Federalno ministarstvo okoliša i turizma, odnosno Vlada Federacije BiH, od donošenja Uredbe kontinuirano produžavaju rokove za usklađivanje. Ako se nešto u međuvremenu ne promijeni, čini se da će tako biti i opet, nakon 30. juna ove godine. 

Portal Radiosarajevo.ba u više je navrata pisao o ovoj praksi koja ostavlja ozbiljne posljedice po okoliš - riječ je o hiljadama tona različitih zagađujućih supstanci, poput hlorida, sulfata, azota i fosfora, koje svake godine završavaju u površinskim vodotocima.

Ovim povodom kontaktirali smo Amira Variščića, iz Eko-udruženja "Zeleni Neretva", s kojim smo razgovarali o ovoj problematici.

Naš sagovornik na početku ističe kako uredba veoma lijepo pojašnjava i daje jasne smjernice privrednim društvima kako i na koji način, i u kojim granicama, bi se trebale ispuštati te otpadne tehnologijske vode u vodno dobro, odnosno u vodu, rijeku, jezero. 

Problem je "famozni" član 26, koji iznova, svake godine produljava rok onima "koji do sada nisu sproveli zaduženja koja su im zadata ovom uredbom", da u narednih godinu dana usklade svoje poslovanje sa ovom uredbom. I tako svake godine, dok se naše rijeke "guše" otpadnim vodama velikih prerađivača.

"Neki ljudi su bili odgovorni prema društvu, prema okolini i oni su napravili u većoj ili manjoj mjeri uređaje za prečišćivače i pokušali da ispoštuju tu uredbu. Međutim, s druge strane, ima preduzeća koji apsolutno nisu napravili ni koraka na tom planu jer im to ova uredba omogućava. Dakle, svakih par godina se donose ovakve uredbe i pomalo se mijenjaju i teži se da ta uredba bude što bolja. Međutim, taj član opstaje u svakoj, bez obzira na to što amnestira zagađivače", jasan je Variščić.

Trenutni član, koji je predvidio neke smjernice, s nekim tabelama, traži od preduzeća da sami napišu šta mogu, kako mogu, koliko mogu finansirati i sl. Nedovoljno i nerealno, veli Variščić. 

"To je nedovoljno, ali i nerealno očekivati u godinu dana. Da, navodi se da će to kontrolirati Federalni inspektorat, ali oni nemaju dovoljno osoblja... Začarani krug, nažalost, te je zaista upitno šta se na ovome uradilo u proteklih godinu dana. Dakle, insistiramo na tome da se postave neki precizni rokovi s jasnim uputama. Recimo, u godinu dana da se riješi 30 posto, pa narednu godinu dodatnih 30 ili 40 posto, pa narednu opet 30 posto. To bi i firmama omogućilo lakši prijelaz i njihovo poslovanje to bi moglo izdržati. Jer ovako, firma sama u tu tabelu upisuje 'mi planiramo to i to, ali eto nismo uspjeli'... Znači, definicija jasnih smjernica, postotaka i rokova, po našem skromnom mišljenju, jedini su način da se ovo riješi na pravi način", pojašnjava sagovornik portala Radiosarajevo.ba.

I dok čekaju ponovo kraj juna, upozoravaju da ovakvo stanje nije održivo. Eko-aktivistima nije jasno zašto imamo zakon o vodama čiji se glavni cilj - zaštita voda - ne poštuje. Shvataju oni da je vlast pod pritiskom, "nemojte sad, gase nam se privrednici", ali cijene da je krajnje vrijeme došlo da se ovo pitanje uredi.

Ugroženi su cijeli sistemi

"Ima, naravno da ima pozitivnih primjera, ali imamo i onih koji opasne materije izbacuju u naše rijeke. Nedopustivo", stava je Variščić, pa nastavlja: "Ugroženi su cijeli sistemi, teški metali ulaze u naše rijeke i sav život u njima je ozbiljno ugrožen. Vegetacija, dno, ribe grabljivice... sve je već u velikoj opasnosti... da ne spominjemo tržište insekticida, rodenticida i sličnih biocida koje također uništava naš okoliš."

Zaključak: opšta pasivnost, od vrha do dna... jer, dok se rokovi iz godine u godinu produžavaju, a odgovornost uporno prebacuje, rijeke Bosne i Hercegovine postaju kolateral političke i institucionalne pasivnosti. Umjesto da zakon štiti javni interes i prirodna bogatstva zemlje, on se godinama prilagođava onima koji ga ne poštuju.

Najveći paradoks cijele priče jeste činjenica da se u zemlji koja se ponosi svojim rijekama i prirodnim resursima istovremeno dopušta da upravo ti resursi budu sistematski uništavani. Bez ozbiljnih sankcija, bez stvarne kontrole i bez jasne političke volje da se stanje promijeni.

Jer, problem više odavno nije samo u zagađivačima. Problem je u sistemu koji im već gotovo dvije decenije šalje istu poruku: nastavite, vremena još imate.