Godina od presude "Prliću": Kako odbraniti BiH od udruženih nasrtaja?

Danas se navršava prva godišnjica presude u slučaju "Prlić i ostali". Pravomoćnom sudskom odlukom, u inače najkompleksnijem procesu u historiji Tribunala, potvrđen je "udruženi zločinački poduhvat" i "međunarodni oružani sukob".

Piše: Faruk Vele

Godinu poslije, umjesto izvinjenja i katarze, iz Hrvatske i dijelova BiH traje žestoko negiranje zločina i nikada naglašeniji revizionizam historije. Danas će se, naime, održavati mise i paliti svijeće za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, te veličati njegov lik i (ne)djelo. Štaviše, takozvana Herceg-Bosna, kao samo srce koncepta iza kojeg su ostali užasni zločini, teror, logori i urbicid, slavi se, na najvišim nivoima vlasti obilježava njena 25. godišnjica.

Umjesto da se postavlja pitanje odgovornosti njihovih prethodnika, vodstvo Hrvatske, naprotiv, organizira diplomatsku ofanzivu na ovu zemlju, te snažno upliće u unutrašnja pitanja ove države. Svjedočimo tako brojnim reliktima radikalnih nacionalističkih i velikodržavnih koncepata iz Hrvatske, jednako kao iz Srbije.

Nasuprot tome, politika zvaničnog Sarajeva postala je reaktivna, bez jasne vizije kako odbraniti Bosnu i Hercegovinu od udruženih nasrtaja? Tragično je da se ovo pitanje postavlja na 75. godišnjicu ZAVNOBiH-a i obnove njezine državnosti. Umjesto institucija države, postavili su ga ovih dana hercegovački logoraši, najveće žrtve tzv. HZHB.

Gdje smo sada mi?

Ovo je prilika da se upitamo gdje je BiH godinu nakon presude „Prliću i ostalima“?

Bilo bi možda pretjerano dramatizirati asocijacijama na govor Alije Isakovića prije 25 godina u opkoljenom Sarajevu kada je poručio da smo ovdje danas "kao na Sudnjem danu“, s tom razlikom „što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem", ali teško se mogu oteti utisku da je i danas, zaista, tako ili vrlo slično.

Krajnji cilj aktuelne politike vodstva Hrvatske, kao i aktuelnog čelništva HDZ BiH, nepromijenjen od 1991. i 1992. godine – to je etnička podjela BiH koja bi u dugoročnom procesu vjerovatno završila spajanjem dijelova BiH s Hrvatskom! Samo se sredstva mijenjaju, ali krajnji cilj je dovršiti djelo zbog kojeg su osuđeni Prlić i ostali iz najvišeg vojnog i političkog vrha tzv HZHB.

Hrvatska politika, a prije svega mislimo na HDZ BiH i politiku Tuđmanovih nasljednika u Hrvatskoj, prosto ne može da izađe iz svojeg secesionističkog okvira, i to je danas vrlo očito.

Takvi, sada je jasno, BiH posmatraju kao "neokolonijalnu tvorevinu" ili "komunističku izmišljotinu", povijesnu "zemljicu Bosnu", upravo onako kako ju je Franjo Tuđman vidio. Zanimljivo, na sličan način je i Radovan Karadžić najprije na Palama poništio ZAVNOBiH, vjerujući da će tako dokinuti i njezinu hiljadugodišnju državnost. Najnoviji povod za eksploziju takvih politika jeste izbor Željka Komšića. Međutim, taj nacionalizam je cvjetao i mnogo prije nego se Komšić rodio!

To je, zapravo suština koncepta tzv. Herceg-Bosne kojoj historijsku presudu nisu napisali u Sarajevu, već pred međunarodnim tribunalom u Hagu, i to u dva stepena. Kada Ignjac Koštroman, tajnik HDZ-a i tzv. Herceg-Bosne kaže u Busovači, a riječ je o januaru 1992. godine, da su baš tu granice Hrvatske i da će se obračunati sa svima koji budu tvrdili drugačije - jer granice se brane – onda je ovo što danas vidimo u zahtjevima HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu suštinski identičan zahtjev. Samo taktički i retorički prilagođen aktuelnom trenutku.

Baš tih dana se „građanska BiH“ naziva „islamskom“, i to iz usta kasnije presuđenog ratnog zločinca Darija Kordića! To su iste one teze koje je 26 kasnije, u januaru ove godine izgovara Dragan Čović, i to u baš u Zagrebu.  Naglašavati ove činjenice danas je važno. Ne samo da bi se prisjetili prošlosti, već razumjeli pojave i procese kojima svjedočimo danas i pronašli važne odgovore za budućnost. A kako se mračni dio prošlosti ovih prostora, ne daj Bože, ne bi ponovio.

Nasrtaji na BiH

Ono što danas vidimo na političkoj sceni Balkana jesu nedvosmisleni nasrtaji na državnost BiH, i sa Istoka i sa Zapada.

Što se tiče Srbije, njena nastojanja su sasvim jasna. Te velikosrpske težnje su već vrlo otvoreno dio strategije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, kao najboljeg Ćosićevog, Miloševićevog i, jasno, Šešeljovog učenika. Ma koliko Vučić tvrdio da mu ne pada na pamet da predvodi Srbe u osvajanju bh. gradova, njegova djela, a to je ono po čemu se analizira politika jednog lidera, ukazuju na sasvim suprotno. Na Zapadu on nastupa kao umjerenjak, ali suštinu njegove politike, kako je autoru ovih redaka jednom prilikom rekao umni Filip David, treba čitati iz tabloida. Tamo piše sve, a upravo na stranicama tih listova vidimo ispoljavanje najgorih oblika mržnje i ratne retorike.

To se očituje i u insistiranju na priči o promjenama granica, ovog ljeta, gdje je se de facto nezavisnost Kosova treba kompenzirati kroz polovicu BiH!? Čak i ako ta stremljena nećemo prepoznavati u BiH, onda ih vrlo jasno možemo potvrditi na primjerima Crne Gore, Makedonije, Kosova...

Tamo se ovih dana, posebno u Pogorici, otvoreno govori o velikosrpskoj politici, pa čak i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao paravojnoj ustanovi, i to iz usta tamošnjih uglednih književnika poput Milorada Popovića i Andreja Nikolaidisa. U situaciji gubitka Kosova, bh. entitet RS se Srbiji nameće kao „najveća srpska pobeda u 20. veku“, upravo kako je to govorio „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Onaj isti tvorac ideja o „humanom preseljenju“ koja se mnogo svidjela Franji Tuđmanu, pa je stao graditi naselja za nesretne Hrvate iz srednje Bosne po Bobanovom, Šuškovom i sličnim selima. Tamo su, paradoksalno, bili žrtvama napada hercegovačkih sunarodnjaka!? 

Nema nikakve dileme da je eksponent srbijanske politike i posebno ruskih utjecaja predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Pri tome zanimljivo, u Sarajevo kao ambasador Srbije iznenada dolazi Aleksandar Đorđević, bivši šef BIA-e, a Dodik osniva Savjet za nacionalnu bezbjednost, dakle, paralelnu obavještajnu službu u BiH, sa sve iskusnim obavještajcima poput Sredoja Novića, Predraga Ćeranića...

To je samo ukratko atmosfera u kojoj je još jednom demaskirana politika Zagreba prema BiH, koja u aktuelnim okolnotima, očito, prepoznaje svoju šansu.

Uvelo muslimansko cvijeće

Sjetit ćete se da je u aprilu 2016. Hrvatska imala bitno drugačiju politiku. Tada je obilježeno 100. godina islama u Hrvatskoj. Bošnjaci u pokazivani i evropskoj i biskoističnoj javnosti kao prijatelji Hrvatske. Europskoj javnosti se dokazivalo da je Hrvatska primjer uređenja odnosa sa muslimanima. U drugom slučaju to je korišteno kao adut za razgovore sa Katarom, Kuvajtom...

Međutim, u jesen 2016. godine predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarević odlazi u sjedište EU i u razgovoru sa Jean-Claude Junckerom tvrdi da će RH iskoristiti svoj položaj u NATO i EU da riješi „hrvatsko pitanje“.

Konstruira se slučaj „Orašje“. U nekoliko navrata predsjednica RH širi neistine o Bošnjacima, crtajući u očima europske desničarske javnosti mete na njihovim leđima. Strategija je vrlo jasna. Ili ćete nam dati što želimo ili ćemo vas gurnuti u geto! Zaogrnuta šinjelom europejstva, pokazala nam se jedna ekstremno nacionalistička politika Zagreba. Štaviše, ona se kroz Dragana Čovića paktirala sa SNSD-om Milorada Dodika, odnosno (veliko)srpskom političkom koja je Hrvate etnički očistila iz RS-a.

Ona sigurno ima spojnice i sa Beogradom, gdje je Čović, znakovito, u više navrata odlazio, ali sve više i sa Rusijom, s kojom je Hrvatska, također, sve bliža kroz priču o Agrokoru, pa i Aluminiju u Mostaru, gdje bi Rusi uskoro mogli ući. Treba podsjetiti da Hrvatska ima dio kapitala u mostarskom kombinatu.

Paradoksalno. Umjesto da se iz BiH postavlja pitanje Hrvatskoj da li će i kada platiti ratnu odštetu BiH, odnosno žrtvama logora, mi svjedočimo jednoj ekstremno radikalnoj retorici ne samo u hrvatskom javnom mnijenju, već i u državnim institucijama.

Ta u osnovi vraćanja na jednu retoriku primjereniju devedesetima, nego politici na kraju druge decenije 21 stoljeća, danas vidimo u Saboru Hrvatske, u Evropskom parlamentu, gdje bivša bh. ambasadorica Željana Zovko u svojim, kako je to rekao Željko Komšić, šovinističkim i islamofobičim istupima, više ne govori o Bošnjacima već, vrlo perfidno, o „muslimanskim glasačima“. Pri tome vidimo jedno nacionalističko jedinstvo svih političkih snaga Hrvatske u EP, od Zovko i notorne Ruže Tomašević do uglađenog Tonina Picule, socijaldemokrata, liberala...

Lukava strategija

Ta politika ima svoju lukavu strategiju da se ekstremni desničarski krugovi u Evropi, koji bujaju na antimigrantskoj i antimuslimanskoj agendi, iskoriste kao alatka protiv BiH. Zato je važno da narod koji je žrtva posljednjeg genocida u Europi poslije Drugog svjetskg rata bude prikazan terorističkom prijatnjom Zapadu, kako je primijetio i reper Edo Maajka nedavno u Nedjeljom u 2. Tako treba biti izvršen pritisak na bh. vodstvo s ciljem da se u novim okolnostima realiziraju ratni ciljevi.

Tuđman je u svojim stenogramima vrlo jasno rekao kako, kada se „hrvatske i srpske škare slože“, „muslimani neće imati izbora“ i morat će prihvatiti sve što mi se kaže. Tako se i danas BiH želi dovesti pred svršen čin! Da se radi o cijeloj strategiji potvrđuje i medijska priprema terena. Organiziraju se tribine koje prenosi Hrvatska radio televizija, a na kojima govore Nino Raspudić, SIS-ovac Ivo Lučić. S tih skupova se poručuje da BiH neće opstati! Magazin Globus je, kako primijeti lucidni Ivica Đikić, postao vodeći hercegbosanski list u Hrvatskoj, a Nova TV kritizira Komšića jer na inauguraciji nijednom nije rekao da će tražiti treći entitet!?

Sve to započelo je još 2010. godine kad je, sjetit ćete se, Dragan Čović poručio da je javlja i „stolnog Mostara“, a nastavljeno je još otvoreno do danas.... Pri tome se licemjerno pruža ruka „braći Bošnjacima“, a uzdiže politika koja je te iste Bošnjake tjerala da piju mokraću po hangarima u Dretelju, rušila njihove džamije, kuće, ubijala djecu i silovala žene.

Sve to treba staviti u kontekst jedne radikalizacije hrvatskog društva, revizionizma, neustaštva, na što upozoravaju čak i bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. To je politika koja se nadahnjuje tvorcem rasnih zakona Milom Budakom, koji ima ulicu u centru Mostara! U mostarskom naselju Cim ulicu ima ulicu Jure Francetića, a „vitez Rafel Boban“ u Ilićima. Pri tome se svako malo atakuje na Partizansko groblje u gradu na Neretvi. 

Uz to svjedočimo otvorenim prijetnjama blokadama države, iako se, naravno, neće odreći novca kojeg od države uzimaju.

Ono što zabrinjava i čudi jeste činjenica da bosanskohercegovačka, probosanska politika nije iskoristila presudu u slučaju „Prlić“. Probosanska politika, jasno je,, nema strategiju, ili se ona ne vidi. Ona je reaktivna i prilično zatvorena, očajna u iščekivanju reakcije međunarodne zajednice koje nema i sve ima manje nade za nju. 

Umjesto da suvereno nastupi na međunarodnoj sceni, i u Washingtonu i Briselu demaskira i velikosrpsku i velikohrvatsku politiku kao one s krajnje opasnim namjerama, mi na 140. godišnjicu Berlinskog kongresa očekujemo da se „tamo daleko“ odluči sudbina ove zemlji i da nam se ovdje donesu gotova rješenja. Bude li se tako išlo BiH će sigurno biti u veoma nepovoljnom položaju i s vrlo
mračnim izgledima. Da, od početaka naše historije mi u BiH imamo iskustvo s onima koji su nas, bilo da su dolazili iz Raške, Srbije, Zete, Hrvatske i drugih zemalja uvijek bili  spremni pokoriti i  domoći se naše zemlje i naše države. I to je, kako jednom napisa akademik Muhamed Filipović, konstanta naše historije za čiji kraj mi moramo naći rješenje.

Ta historija otimačine se mora završiti. A kraj te historije, i to je ono što moje mišljenje razlikuje od mišljenja mnogih, zavisi najviše od nas u BiH. Od toga da li ćemo praviti greške i hoćemo li znati za nas otvoriti vrata jedne bolje i perspektivnije historije.

Hoćemo li znati govoriti jezikom kojim govori moderni svijet ili ćemo dopustiti da nam oni koji se inspiriraju idejama nasilnog pravljenja historije - određuju put u budućnosti.