Feljton o Bijelom dugmetu, 7. dio: Iz plesnjaka u koncert - kako se rodila istorija

U sedmom nastavku feljtona pročitajte kako je kako je Bregović odsvirao svoj prvi riff Jimmyja Pagea, zašto je važno imati svoje pjesme i ko je kome, zapravo, bio šef.

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Kad su se vratili u Sarajevo, nisu se vidjeli mjesec dana. Onda su otišli kod Želimira Altarca Čička, koji je birao program u diskoteci Kaktus u Domu mladih. Dogovorili su se da tu naprave prvu svirku. Sarajevo je čekalo taj dan: jesu li „prolupali od droge“ – kako se pričalo, ili stvarno „ubijaju svirkom“?

„Kako se zovete“ – pitao je Čičak, valjalo je izljepiti plakate. Mića reče, kao iz topa: „Mića, Goran i Zoran“. „Pa, da – nasmijao se Čičak – šta ima tu da se palamudi.“

Onda ih je odveo u podrum Doma mladih, da izaberu prostoriju u kojoj će vježbati. Tu su se „napucali“ za svoj prvi i jedini koncert – kome se nitko ne sjeća datuma. Kad je to bilo, krajem 1970, ili početkom 1971. godine? 

Čičak misli da je bilo početkom 1971. Publika je ispunila plato ispred Doma mladih još dva sata prije svirke. Oni su se pojavili „picnuti“ i krenuli pravo kroz masu, da ih svi vide. 

Brega je počeo uvodni rif Whole Lotta Love iz mraka. Posle Mićinog „rafalnog prelaza“ na dobošu, grunuli su sva trojica, uz kompletnu rasvjetu. Još kad je Mića počeo pjevati... Mislilo se da samo Robert Plant može pjevati tako visoko i svijetlo. Publika je bila u potpunom šoku: kao da su pred njima stvarno Zeppelini! Onda su prošli kroz Paranoid, pa redom: Cream, Hendrix, Deep Purple, Ten Years After, Taste, Free. Bile su ovacije za njima.

U svojoj knjizi Seksualno nemoralan tip Mića piše da se u toku svirke derao na Bregu preko bubnjeva. Siroti Brega bio je pokušao napaliti publiku da plješće i peva s Mićom neki od velikih refrena, što se u Mićinom bendu nije smjelo raditi. Nisu oni tu da zabavljaju publiku, nego da sviraju. Kad je vidio da se Bregi to nimalo nije dopalo, ponovio mu je poslije koncerta, za svaki slučaj. Rekao je: „Ja sam šef benda“. I točka.

Pričalo se po Sarajevu poslije dugo o tom koncertu. Mića tvrdi da se te večeri desila povijesna prekretnica u sarajevskoj muzici: bend je svirao koncert, a ne plesnjak. Teško je, doduše, reći u čemu je suštinska razlika između koncerta i plesnjaka – ako sviraš u diskoteci, tuđu muziku. Ali, ispunili su Mićinu viziju: bili su koncertni bend, a nisu mogli svirati koncerte jer nisu imali svojih pjesama. Možeš svirati što hoćeš i kako hoćeš, ali ako nemaš svojih pjesama, možeš svirati samo plesnjake, ili sjediti kod kuće. 

Od onog entuzijazma iz Italije nije bilo mnogo ostalo. U gradu su ih držali za narkomane, pa je netko bio riješio da ih „sredi“ – mada nitko u to vrijeme nije ni znao šta uopće znači riječ narkoman. Miću su vukli za kosu, Zoki oteli kaput, a Breginu sobu bombardirali kamenjem. Jedno vrijeme, dok to nije prošlo, Brega se bio sklonio kod Duška Pavlovića.

U proljeće 1971. godine, Nikola Borota se dogovorio s Televizijom da napravi serijal muzičkih emisija. Pozvao je Miću, Gorana i Zorana. Uslov je bio da napišu i snime jednu svoju pjesmu. Snimao je Tuna Marković u Studiju 1 Radio Sarajeva. Oni su došli i „spontano“ odsvirali nešto na šta je Mića otpjevao nekakav „spontani tekst“. Pjesmu su nazvali Ja i zvijezda sjaj. Sutradan su snimali video. Bubnjevi su bili postavljeni tačno na ulazu u Narodno pozorište.

Pjesma je bila loša. Ispred Pozorišta bila se skupila raja da gledaju snimanje. Mića je krio glavu od sramote. To je bila njegova pjesma, a bila je tako daleko od onoga što je on želio da bude. Kraj snimanja dočekao je sa čvrstom odlukom da već sutra proda bubanj, ode u London i počne graditi novu ličnost.