Fantastični skate trio: Sve što trebate znate o skateboardingu u Sarajevu

Slogan "Skateboarding is not a crime" krasio je fasade jugoistočne Europe krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, a skejteri su na našim prostorima postajali sve češća pojava.

Tadašnji tinejdžeri gledali su filmove u kojima su se pojavljivali skejteri, slušali su punk, grunge ili hip hop, crtali graffite i vozili dasku u kojoj su stariji vidjeli samo opasnost, lomove i brojne povrede. 

Ukoliko ste pomislili da supkultura više ne postoji ili kako skejt voze samo oni u pubertetu, prevarili ste se. Prošetali smo do Akademije likovnih umjetnosti i sreli lica koja većina zna iz nekog drugog svijeta.

O skateboardingu u Sarajevu za portal Radiosarajevo.ba razgovarali smo sa Sulejmanom Hrgićem, poznatim sarajevskim kazandžijom, Vanjom Solakovićem, liderom sarajevske grupe Činčila, te Borisom Lalićem, sarajevskim piscem. Kada se ne bave umjetnošću, oni skejtaju, a neki će vam reći da je to samo po sebi umjetnost.

Radiosarajevo.ba: Kada je skejt stigao u Sarajevo, kako su izgledali početci skateboardinga u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?

Hrgić: Skejt u Sarajevu je krenuo možda kasnih 80-tih, jer su se tada neke daske i mogle nabaviti. Ljudi u bivšoj Jugoslaviji nisu mogli doći do nekih malo kvalitetnijih daski, nismo imali taj neki uvoz i neke ekstravagantne stvari. Skejt je baš uzeo maha negdje u poslijeratnom dobu, možda 1997. godine. Prvi skejteri koje sam upoznao bili su dosta stariji od mene: Damir Muminagić, Vedad Demirhafizović, recimo Gliša, Veca, bilo ih je dosta. Oni su znali ozbiljne trikove, a ja sam se čudio jer "lete" po dva metra. Uglavnom, tamo nekad krajem 90-ih skejt je postao prava supkultura u Sarajevu.

Solaković: Eto, Sulja je sve objasnio.

Lalić: Pa mislim da je Sulja dao veoma dobar odgovor, od 80-ih se koliko i ja znam skejta u Sarajevu. U svakom periodu je neko skejtao, ali to nikada nije postalo mainstream. Eto, mi u sarajevskoj historiji skejta, dođemo kao neka srednja generacija.

Radiosarajevo.ba: Kako ste vi ušli u ovaj svijet i koliko je zapadnjačka popularna kultura utjecala na to?

Hrgić: Sjećam se prve video kasete koju sam presnimio. Na kaseti rodicino vjenčanje, kad odjednom neki skejt film. Nisam imao doticaja s tim, nego taj neki momenat koji sam našao u američkim filmovima. Gledao sam recimo Policijsku akademiju gdje se pojavljuju Bones Brigade. Čitav taj tim mi je bio fascinantan.

Solaković: Možda sam imao 11 godina, sreo sam Vecu i ekipu starijih skejtera koju smo spominjali, bilo mi je zanimljivo satima sjediti na Skenderiji i gledati kako rade trikove. Kasnije sam nabavio skejt i vozio sa svojim prijateljem Alenom Selimovićem. Neko nas je zvao pred Holiday Inn, tamo su se okupljali skejteri i tako sam upoznao Sulju i Borisa. Vozilo se doslovno svaki dan, ljudi su spontano dolazili, radili smo trikove i učili smo od starijih. Meni je to bilo najbitnije u tim godinama, konstantno sam razmišljao o skejtu, gledao sam skejt filmove i jedva čekao da završim sa školom.

Lalić: Kao dijete težio sam da budem kul, a skejt je bio kul. Meni je skejt posebna vještina, to je ono najljepše, najzanimljivije i zbog toga skejtamo.

Radiosarajevo.ba: Koliko vas je skejt formirao za druge stvari u životu?

Hrgić: Pomoću skejta sam otkrio posao koji radim i umjetnost kroz to. Kroz skejt sam stekao sigurnost u pokretu i razmišljanju, reflekse. Nažalost, u Sarajevu je oduvijek bilo više ljudi koji samo nose dasku, a ne skejtaju, to mi je tužno. 

Solaković: Mene je lično oblikovao u muzici, bendovi koje sam slušao bili su povezani sa skejtom. Prvi dodir s alternativnom muzikom bio je kroz igricu Tony Hawk Pro Skater, tu sam čuo RHCP, RATM, Fu Manchu...Sve te bendove koji su kasnije utjecali na neki moj pravac. Naravno, i serija Jackass.

Lalić: U posljednje vrijeme meni je skejt baš velika inspiracija za pisanje i mogu reći da je i moja vještina skejtanja jednim dijelom stvarna, a drugim dijelom fiktivna. To mi skejteri oduvijek radimo, uradiš ti nešto, a kad se prepričava još malo poraste, tako da je to materijal podesan za književnost. Imam u planu neke novele na tu temu, već sam nešto i smislio i započeo.

Radiosarajevo.ba: Gdje vozite, postoje li skejt parkovi u Sarajevu?

Hrgić: Ispred Akademije. Ovdje nam je najbolje, pogotovo u večernjim satima. Nadam se da će se neki projekat oko izgradnje skejt parka čim prije realizovati. Skejt park Hastahana je uništen, kada smo mi tamo vozili zaista je bilo puno ljudi i djece koja su vozila skejt i koja su nas gledala. Djeca su imala neki normalan život, slušala se dobra muzika, postojali su dobri aspekti za sve.

Solaković: Mislim da je jako bitno da se izgrade skejt parkovi zato jer je to dobar poticaj za mlade da krenu voziti skejt. Primijetio sam kad se prvi skejt park u Hastahani napravio da je dosta djece krenulo da kupuje skejt i da vozi. Jednostavno, kada djeca vide taj ambijent gdje bi mogli skejtati to ih inspiriše. Ukoliko se skejt parkovi koji su obećani stvarno naprave očekujem skejterski boom u gradu.

Lalić: Ova ulica ima najbolji flet, ovdje je granitni pod koji je dobro urađen. Po pričama postoje četiri skejt parka u planu ili u nekoj fazi. Kod nas dolaze stvari koje su u svijetu normalne, samo dolaze polako, mi smo s tim parkovima zaostali jedno pola stoljeća. Hastahana je imala momente kada je bila dobra, sad je tamo grčka tragedija, nivo trulog romana, bukvalno je ostao samo kostur.

Radiosarajevo.ba: Šta je potrebno da se krene voziti skejt i kako se uči?

Hrgić: Za početnike, neku mlađu raju, za djecu do deset godina potrebno je da imaju štitnike, tene i dasku. Daska mora biti nova i ne smije se kupiti u supermarketu, to je opasnije za dijete nego da sjedi na kauču. Ako kreneš ranije skejtati, ako budeš pametan, možda i uzmeš neke novce od toga. Facebook, Instagram i ostalo, jako se dobro možeš promovisati kao skejter.

Lalić: Treba ti dobra volja, fin skejt, tene i dođi s rajom, svako od nas ti je voljan pokazati. Skejt košta, ali može dugo trajati. Skejt je jedan jako individualan i lijep sport da stvoriš karakter na najbolji način na koji možeš. Nema trenera, nema nikoga, nekako ste na kraju krajeva samo ti i skejt, to je stvarno jedna vrsta duboke koncentracije i sinhronizacije uma i tijela, prava meditacija.

Radiosarajevo.ba: Gdje nabavljate opremu?

Hrgić: Često dobijem od nekih prijatelja koje sam stekao duž Europe, a sada srećom postoji i skate shop u kojem Boris radi.

Solaković: U zadnje vrijeme mi je Sulja davao neku opremu od svoje opreme koja mu ostane. Snalazili smo se tako, a sad sam sretan jer se otvorio skate shop gdje mogu konačno doći i izabrati ono šta stvarno želim. Možeš tu doći i družiti se s ljudima koji tamo rade, mladi se mogu informisati, a to je jako važno.

Lalić: U Sarajevu je prije mjesec dana otvoren skate shop, radnja s potpuno novim konceptom u gradu. Postoji rampa u radnji, prvo smo indoor mjesto za skejtanje. Nama je ovdje veliki problem skejtanje zimi, skejtanje u jesen, čim se pokvare vremenski uslovi mi smo prinuđeni skejtati po nekim garažama, prolazima. Mislim da je i to jedan razlog zašto nivo skejtanja ovdje nije kao u nekim drugim zemljama, kod nas svi skejteri prave prinudne pauze. U skate shopu se može nabaviti sve šta je potrebno (daske, točkove, osovine…)

Radiosarajevo.ba: Koliko je mlađim generacijama skejtanje zanimljivo?

Hrgić: Kao šta svi znamo, radi tih nekih medija i dostupnosti klipova skejta općenito, danas je skejt u svakoj reklami. Postoji dosta reklama u kojima skejteri nešto preskaču. Djeca dolaze, vidim da neki i napreduju veoma brzo, dosta djece vozi u parku Hastahana. Međutim, na tim ružnim spravama nisu baš u mogućnosti da nešto nauče. Dođu kod nas, s nama se voze, dosta djece je zainteresovano, npr. na Dobrinji ima puno djece, na Vojničkom polju, na Alipašinom. Drago mi je da se ta kultura konačno počela razvijati.

Solaković: Bitno je da naglasim da je i u Americi rock progurao skejt, skejt filmovi su progurali punk i rock. Mislim da će i sa skejt scenom alternativna muzička scena proraditi, povećati se i biti vidljivija ako se držimo zajedno sa skejterima. Možda i s tim nekim skejt filmovima i klipovima koji će doći u budućnosti. Zašto imam taj optimizam? Zato jer vidim i mlade nove skejtere.

Lalić: Vidi se da je želja velika, skejt je i velikim dijelom dio američke pop kulture koja je ovdje jako prisutna, današnje generacije prate recentnu svjetsku kulturu, vide i skejtaju. Skejt je danas i olimpijska disciplina.