Erdoganu parkić na Džidžikovcu, a Bamfordu ni to

Radiosarajevo.ba
Erdoganu parkić na Džidžikovcu, a Bamfordu ni to
Erdoganov 'park' na Džidžikovcu (Foto: Denis Ruvić, Radiosarajevo.ba)

Piše: Vuk Bačanović

Junskom odlukom zastupnika Skupštine Kantona Sarajevo omanji park u sarajevskom naselju Džidžikovac, dobio je ime po premijeru Republike Turske, Recepu Tayyipu Erdoganu.

Tačnije, ime turskog državnika je dato nečemu što bi se uz samo malo mašte i moglo nazvati parkom, a zapravo se može svesti na nekoliko kvadrata busenja između zgrada, u svakom slučaju privlačnijih od Parka Kalin hadži Alijine džamije u samom centru grada, čije su pretvaranja u Prešernov park svojevremeno spriječili vjerski fanatici, a gradska uprava popustila njihovim zahtjevima.

U svakom slučaju, nazivanje parka po Erdoganu kantonalna skupština je obrazložila njegovim „izuzetnim zaslugama u pružanju podrške u pravednoj borbi za odbranu Sarajeva i BiH“. Pa ipak, unatoč navedenim zaslugama gospodina Erdogana, mogla bi se postaviti bar dva pitanja: 1. Zbog čega se naziv zabačene i neugledne zelene površine daje po živom čovjeku? 2. Da li je Recep Tayyip Erdogan, kao provjerljivo živ političar, doista u vrhu prioriteta kada su u pitanju zasluge za Sarajevo i BiH i da li postoje osobe, koje su zaslužile, doduše, daleko ljepši park u centru Sarajeva nego turski premijer?

Odgovori su, zapravo, vrlo jednostavni. Recep Tayyip Erdogan je moćan čovjek. Njegova vlada predstavlja jednu od najmoćnijih svjetskih ekonomija. Toliko moćnu da bez problema može negirati genocid nad Armenima, prijetiti protjerivanjem armenskih radnika, maltretirati, hapsiti i protjerivati nepodobne intelektualce, koji ukazuju na ovu nepravdu.

Erdogan je, zapravo, toliko moćan da njegov background predstavlja i moćan oslonac domaćim političarima. Erdogan je u sekularističkoj Turskoj robijao četiri godine zbog javnog recitiranja pjesme: "Džamije su naše kasarne, kubeta su nam šljemovi, munare bajoneti, a vjernici vojnici...", da bi, po stupanju na vlast, postao poznat po zabrani točenja alkohola u nekim istanbulskim kafićima.
Bamford - čovjek koji se spalio zbog rata u BiH (Arhiv)

Erdogan, podsjetimo ponovo, ne samo da je moćan, nego i živ. Ni živ ni moćan nije, na primjer, čovjek za kojeg je u Sarajevu malo ko uopšte čuo: Graham Bamford, Britanac, koji se 1993. u Londonu javno spalio zbog ravnodušnosti britanske vlade naspram masakriranja bosanskih civila.

Druga bi možda mogla biti Marian Wenzel, jedna od najvećih istraživačica fenomena bosanskih i humskih srednjovjekovnih stećaka, koja je, cijelo vrijeme rata u BiH lobirala i na kraju sama, na ulicama Londona protestovala zbog masovnih ubistava civila i uništavanja bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa.

Moglo bi se pričati i o imenima svjetskih književnih velikana, Josefa Brodskog i Czeslawa Milosza, koji su svojim pjesmama i ugledom apelirali na savjest svijeta dok su u Sarajevu i BiH ginuli nedužni ljudi.

Kad ubijana i silovana zemlja zove upomoć Evropu /U koju su vjerovali,/ oni zijevaju/ ...primajući ravnodušno vapaj onih što ginu,/ jer su to mračni barbari što se međusobno ubijaju /da bi zadrhtali i u posljednjem trenutku uočili /da će odsad riječ Sarajevo značiti /istrebljenje njihovih sinova / I obeščašćenje njihovih kćeri.
.. pisao je Milosz, poljski pjesnik u egzilu, čovjek koji je preživio Drugi svjetski rat i ljudsko barbarstvo gledao skoro pa kroz cijelo dvadeseto stoljeće.

Naimenovanju parka po Erdoganu se, također, može prigovoriti i neuglednost same lokacije, ali je, s tim u vezi, daleko poraznije da imena Bamforda i Wenzel u Sarajevu ne nose ni, na isti način, improvizirani parkovi. Ostaje nepoznato, da li je situacija ista u turskom gradu Konji, gdje je jedan od trgova ponio ime po članu Predsjedništva BiH Harisu Silajdžiću.

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak