Ed Vulliamy: Fudbal je, još jednom, postao način na koji Bosna noćne more pretvara u prelijepe snove

Ono što se dešava u SAD-u je čudo koje mi tjera suze radosnice na oči, a to nije bilo često tokom proteklih 35 godina koliko pišem o Bosni, piše Ed Vulliamy, čuveni britanski reporter koji je svijetu razotkrio strahote u logorima Omarska i Trnopolje kod Prijedora i prvi novinar koji je, nakon Nirnberškog suđenja, svjedočio na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine.

On je, u autorkom tekstu koji je objavljen u saradnji Festivala WARM i Mediacentra Sarajevo, pisao o čudesnoj priči koju su ovih dana ispisali Zmajevi koji su ostvarili historijski rezultat, plasmanom u šesnaestinu finala Svjetskog prvenstva u fudbalu. Naši momci će svoj naredni meč odigrati protiv jednog od domaćina, Sjedinjenih Američkih Država, u 2 sata ujutro 2. jula, a Vulliamy piše:

"Fudbal je, još jednom, postao način na koji Bosna noćne more pretvara u prelijepe snove. Potencijalno, ovog puta, u snove koji se ostvaruju. Došlo je vrijeme ne da plačemo, već da kličemo od ponosa i radosti! Došlo je vrijeme kada svi širom planete tačno znaju ko smo – konačno, i krajnje je vrijeme bilo. Ono što se događa u SAD-u nije samo stvar afirmacije Bosne – našeg tima i naših navijača – iako jeste i to. Ne radi se ni o tome da su Bosna i Bosanci spasili fudbal od njegovog najgoreg lica – nasilja i novca – kako bi ga afirmisali u njegovom ludom, najboljem izdanju.

Radi se o tome kako je i zašto mladi i briljantni bosanski tim, uz čistu, dobronamjernu ali strastvenu radost svojih navijača, osvojio srca SAD-a i Kanade, zemalja domaćina; svaki američki prijatelj kojeg imam – a imam ih na desetine – zaljubio se u Bosnu i Bosance. Razgovarao sam i s onima koji prvenstvo gledaju iz Meksika, želeći da i oni imaju tu sreću da ih posjete svi oni koji su se potrudili biti tamo, bilo da su iz domovine ili njihovog trećeg po veličini grada, St. Louisa u američkoj saveznoj državi Missouri, ili iz cijele dijaspore."

Dijaspora je to koja je nasiljem razbijena i rasuta širom svijeta, iznevjerena od strane politike i diplomatije – i zaboravljena od mnogih, nastavlja britanski novinar: "Tiho guraju naprijed, nikada ne zaboravljajući, ali radeći ono što se mora raditi iz dana u dan, naporno radeći da plate račune, pokriju hipoteku ili kiriju, nahrane djecu. Imigrantska priča o teškom radu. Svjetska zajednica, do sada gotovo zaboravljena: Bosna je odjednom svima omiljena zemlja. Hvala Barbarezovim momcima, Zmajevima; hvala ikoni i vođi tima, neustrašivom Edinu Džeki; hvala svakom od ta 26 igrača, od kojih su neki tek izašli iz školskih klupa. Hvala svima na stadionu i ispred velikih ekrana širom zemlje. I hvala jednoj luckastoj pjesmi o odlasku u Ameriku, koja je sada prilagođena: prijatelj mi priča da u jednom baru u Las Vegasu stalni gosti pjevaju: I am from America / Take me to Bosnia!"

Vulliamy zatim piše:

"Prije 14 godina napisao sam najčitaniji članak u svojoj dosadašnjoj karijeri, koja je, s razlogom ili bez njega, dobrim dijelom bila oblikovana Bosnom. Tekst koji je prvo retvitao Edin Džeko, a potom i Gary Lineker, zaštitno lice engleskog fudbala, bio je o reprezentaciji koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu – hvalospjev Džeki kao nacionalnom idolu, ali i više od toga. Bio je to tekst o tome kako je stvarni fudbalski teren bio jedini funkcionalni multietnički organizam u zemlji. Kako sam tada napisao, uprkos čitavoj farsi bosanske politike – pa čak i one u fudbalskom savezu: „Ne može biti etničkog veta na pas iz odbrane koji Hrvat Toni Šunjić uputi kapitenu i veznjaku Zvjezdanu Misimoviću, bosanskom Srbinu, a ovaj superzvijezdi i napadaču Džeki, Bošnjaku. Asmir Selimović, koji je preživio Srebrenicu, to dobro opisuje: 'Teren je mjesto gdje se Bosna zapravo ostvaruje. To je onaj jedini tračak nade koji pokazuje ko smo mi zaista. Cijelo to s*anje ne možeš iznijeti na fudbalski teren. Zbog nas', kaže on, 'reprezentacija je Bosna. Tako bi Bosna trebala izgledati, sva tri naroda zajedno'“. (...)

I sada je ponovo tako, osim što smo ovog puta sa novom generacijom. Uzmimo za primjer Kerima Alajbegovića, koji je postigao gol protiv Katara nakon što je gol iz penala, hladan kao špricer, dao najboljem golmanu na svijetu, Italijanu Gianluigiju Donnarummi, i doveo nas tu gdje smo sada. On još nije bio ni rođen kada sam prvi put gledao Edina Džeku kako igra i daje gol za Bosnu, na stadionu Koševo u sparnoj ljetnoj noći protiv Turske 2007. godine."

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE.