Dosje "Vranica": Četvrt stoljeća čekanja na pravdu

Na Dan pobjede nad fašizmom koji se obilježava širom Evrope, Mostar se danas sjeća žrtava jednog novog fašizma.

Napadom na Komandu 4. Korpusa u zgradi Vranica počeo je opći napad HVO-a na Mostar, a sukobi će biti okončani tek 1994. godine Wasingtnskim sporazumom. Agresija je odnijela hiljade života, dovela do masovnih hapšenja i formiranja koncentracionih logora, te urbicida u kojem je stradao i čuveni Stari most.

Presuda Haškog tribunala iz novembra 2017. godine utvrdila je "udruženi zločinački poduhvat", te potvrdila međunarodni karakter ovog sukoba, dok je politički i vojni čelnici tzv. HRHB osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Piše: Faruk Vele

Na današnji dan, prije 26 godina, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izveli su napad na Komandu Četvrtog korpusa Armije RBiH gdje su, poslije dugih borbi, zarobili pripadnike Armije RBiH Fahira Penavu, Aliju Čamu, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Nazifa Šarančića, Hasana Balića, Šefika Pobrića, kao i Feđu Huskovića.

Daleko je pravda

Heroja Mostara danas će se učenjem Hatme-dove i polaganjem cvijeća na Šehitlucima prisjetiti građani grada na Neretvi.

Izmučene zarobljenike javnosti je prikazala je Dijana Čuljak u HRT-ovoj emisiji "Slikom na sliku", kao simbol "pobjede" HVO-a i HV-a nad Armijom RBiH.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pisali su 16. avgusta 1994. godine državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine roditelji, supruge i djeca tada još uvijek samo nestalih boraca. 

Opisali su tada kako je izgledala bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je bio presedan u modernoj historiji ratovanja.

Sve do 2007. godine, za sudbinu ovih mostarskih boraca nije se ništa znalo.

Te 2007. posmrtni ostaci većine njih su pronađeni na lokalitetu Rimski bunar u mjestu Goranci kod Mostara.

Sumnja da su zarobljenici postali žrtve ratnih zločina je tada dokazana. Sudbina Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića, međutim, i do maja 2019. nije poznata. Uz najviše državne počasti, posmrtni ostaci njih deset su ukopani na Šehitlucima, dok se za trojicom njih još traga.

No, ni poslije 26 godina potpuna pravda nije stigla u Mostar, gdje je nastala ova tragična priča. Svjedoče o tome članovi porodica mučki ubijenih. Iako su u Hagu pravosnažno presuđeni Jadranko Prlić i ostali iz vojnog i političkog vodstva tzv. Herceg-Bosne, procesi vođeni protiv odgovornih u Mostaru, nikada nisu donijeli pravdu.

Stameno i hrabro, oni već godinama na Kantonalnom sudu Mostar čekaju pravično suđenje i presudu odgovornima za smrt njihovih najmilijih na čelu sa Željkom Džidićem, ratnim zapovjednikom Vojne policije HVO, koji se od 2011. krije u Hrvatskoj.

Šta je obećala Tadić

Pored Džidića, postupak se već godinama vodi i protiv Mate Aničića, Erharda Poznića zvanog Šapa te pripadnika zloglasne hrvatske obavještajne službe SIS-a Ivana Škutora.

Sve njih optužnica tereti za ratne zločine protiv civilnog bošnjačkog stanovništva i ratnih zarobljenika, jer se direktno dovode u vezu i sa 13 nestalih pripadnika Armije RBiH iz zgrade "Vranica". Međutim, zbog činjenice da bi taj proces mogao otkriti jednu od najmračnijih mostarskih tajni, cijeli slučaj prate pritisci, laži, obmane, izdaje, sudije kojima nije stalo do pravde…

Azra Penava, porodica ubijenih i nestalih mostarskih boraca, u više navrata kaže da je ogorčena činjenicom da u Mostaru, gdje je zločin počinjen, nije moglo doći do pravde?

"Dana 8. juna 2018. Kantonalni sud u Mostaru izrekao je po četvrti put presudu za optužene za krivično djelo ratnog zločina zarobljavanja, zvjerskog maltretiranja i svirepog ubistva pripadnika Armije RBiH iz Komande 4. Korpusa. I na ovu presudu, četvrtu po redu, Tužilaštvo je uložilo žalbu, zajedno sa advokatom oštećenih porodica, Edinom Rešidović. Do danas žalbu nije rješavao nadležni sud u Sarajevu. Nikakve satisfakcije niti pravde za oštećene porodice nema ni nakon skoro 26 godina", govori Penava za Radiosarajevo.ba.

Zadovoljni su utoliko da je četvrta presuda u ovom predmetu napokon potvrdila optužnicu, te da su optuženi Aničić i Erhad Poznić zvani Šapa, dobili kaznu zatvora, ali tek po godinu za ubistvo civila u prostorijama sjedišta Vojne policije čiji je prvi čovjek bio haški optuženik Valentin Ćorić, dok mu bio Željko Džidić zvani Džida.

"Porodice nastavljaju tražiti satisfakciju od Državnog tužilastva i vjeruju da će Tužilaštvo i Državni sud s nadležnim institucijama kad-tad otkriti neposredne izvršioce svih ubistava u sjedištu Vojne policije. Gordana Tadić je obećala porodicama. Sada je imenovana pa ćemo vidjeti šta je s obećanjem", poručuje Penava, te dodaje:

"Sud u Mostaru nam je više činio zla, nego što je htio istinu. Doživljavali smo razne neugodnosti, prijetnje, udarce, psovanje...Ali, taj slučaj će, duboko vjerujem biti riješen, jer ratni zločin ne zastarijeva".

Inače, porodice mostarskih boraca su u opširnom pismu, koje su još 16. avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine na čelu s Alijom Izetbegovićem, detaljno opisali kako je izgledala bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je bio presedan u modernoj historiji ratovanja.

Oni su, također, otkrili kako su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika spomenuti Džidić i Aničić, ali  i Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra...

Ne zna se baš sve što se dešavalo u Komandi, kaže Azra Penava, ali se zna da su se predali tek poslije 36 sati i dramatičnog otpora. Tačnije, poslije izdaje. Nakon što je sarajevski "žestoki momak" Jusuf Juka Prazina, koji se stavio pod komandu HVO-a u Mostaru, uz pomoć cisterne s gorivom zapalio zgradu!

„Prema tvrdnjama svjedoka zarobljeni su dovedeni oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani“, naveli su u pismu iz 1994. godine.

Slučaj "Vranica", pored mnogih, otvara pitanje nečasne uloge pojedinih novinara u ratu. Onih čiji su izvještaji bili priprema za ratne zločine.

"Naši najmiliji zvjerski su ubijani na Mašinskom fakultetu. I dan-danas smatram da je Dijana Čuljak saučesnik tih ubistva! Posebno kada je postalo nesporno da se baš na Mašinskom fakultetu sve to desilo, da su mrtvi izneseni... Dijanu Čuljak smo pozivali, molili je, tražili pomoć od nje. Majka je, ima dijete. Nikada se nije udostojala da nam pomogne. Uvijek je izbjegavala i na svoj način tumačila te tragične događaje", govori Penava, te dodaje:

"Izmišljala je da je Armija RBiH držala civile u zarobljeništvu, iako je znala da ti ljudi, kao ni borci, nisu mogli izaći jer se pucalo, a HVO je zapalio zgradu. Zašto je Dijana Čuljak saučesnik u zločinu? Ona je naše najmilije pokazala na TV i tako dala signal ubicama koji su obilazili Mostar i tražili zarobljenike. A Željko Džidić, kao prvi čovjek Vojne policije, otvorio je vrata Mašinskog, da se od njih može raditi šta se hoće. Na kraju su ubijeni! Danas je Džidić bjegunac, a Dijana nikada nije ni pozvana na sud. Nije mi jasno zašto je sud i tužilaštvo ne zovu i zašto ne daje iskaze".

"Vranica" i napad na Armiju RBiH, kao jedinu legalnu vojnu silu, simbol su agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i početak vala hapšenja Bošnjaka i svih onih koji se nisu slagali s idejom tzv. Herceg-Bosne.

"Svi Muslimani"

Tih je proljetnih dana onaj divni Mostar bio jedno od najužasnijih mjesta na planeti. Smrt je Mostarom hodala četveronoške. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u njegovoj dugoj historiji.

Prema jednom dokumentu SIS-a iz tog perioda, iz stanova su izvedene 54 osobe i to, kako je naglašeno, "svi Muslimani".

"Odvođenje osoba i ubojstva osoba vršeno je od strane pripadnika vojnih postrojbi u noćnim satima, a transport do mjesta likvidacije vršen je vozilima... Sve osobe su ubijene vatrenim oružjem, a u tri slučaja oštrim predmetom, najvjerojatnije nožem. U jednom slučaju tri osobe su ubijene vatrenim oružjem, a zatim su zapaljene u stambenom objektu", navodi se u dokumentu SIS.

Tijela su pronalažena širom zapadnog dijela Mostara i dalje, u mjestu Bučić, pored puta Mostar-Čitluk, na haremu Balinovac, kod starih magacina na Biskupovoj glavici, na putu za Gorance, na teniskom terenu, kod fakulteta...

Kako se može vidjeti iz dokumenta i iskaza svjedoka, a koje je SIS zabilježio, pripadnici Vojne policije HVO, ATG "Baja Kraljević", ATG "Knez Domagoj" upadali su tih dana u stanove i vodili muškarce prema logoru Heliodrom.

Mnogi od njih nikada tamo nisu došli. 

Semir Mačkić, Dževad Bajramović, Semir Lerić, Salih Zupčević, Hasan Hadžimahović, Nazif Ramić, Dagmar Elezović, Nermin Šarić, Adem Dugalić, Alica i Dragan Drače, Esad Efića samo su neki ubijenih prvih sedmica i mjeseci okupacije.

Među njima su i Nada Frenjo, Hatidža i Elvedina Kajtaz te Elvedinina desetomjesečna beba, kćerkica Đejlan Kajtaz! Njihova izmučena tijela pronađena su 15. jula 1993. godine na Biskupovoj glavici u Mostaru.

"Prikupljeni operativni podaci ukazuju da se navedene osobe odvedene i lišene života od uniformiranih osoba, navodno pripadnika HVO, i Vedrana Bijuka zvani "Splićo" (evidentirani ovisnik drogama) i osoba po imenu Davor i Zoka", samo su neki od stravičnih detalja.

Mi nikog ne mrzimo

Na, koncu, uprkos svoj boli koju su doživjeli, porodice ubijenih boraca Armije RBiH nikog ne mrze i vjeruju u zajednički život sa Hrvatima u Hercegovini.

"Nikada nisam gubila nadu i nikada nisam vjerovala da neću živjeti s Hrvatima. Nisam zauzimala stav da su Hrvati počinili zločin, već zločinci. Tražimo pravdu, ime i prezime, istinu, da se zna ko su zločinci. Suživot je moguć, što se tiče majki i porodica ubijenih. Svaka majka je gubitnik, svaka majaka ima isti bol. Istina i pravda umanjuju bol, jer dogovaraju oni koji su bespravno uzeli njezinog sina", kaže Azra Penava.

Na koncu, ona je u ime porodica ubijenih uputila poruku Željku Džidiću koji se godinama krije u Hrvatskoj:

"Najvažnija presuda je presuda naroda. Mostar zna šta je Željko Džidić i šta je uradio. Nadam se da će ga stići i sudska presuda, ali ne u Hrvatskoj već u Mostaru, gdje je počinio zločine".