Čavalić: Trebalo bi mandate političara vrednovati na bazi stope ekonomskog rasta

Godina iza nas nije bila samo politički vrlo teška, već i ekonomski, na to ukazuje i posljednji izvještaj Svjetske banke.

Naime prema izvještaju “Global Economic Prospects” navodi se da je naša ekonomija imala rast od svega 3,1 posto Bruto društvenog proizvoda (BDP).

Također, pojašnjeno je da je ekonomija BiH u toku 2017. imala realni rast BDP-a od 3,2, te da je isti tokom 2018. povećan na 3,6 posto.

Objavljena su i predviđanja za ovu godinu, a stručnjaci Svjetske banke navode da našu ekonomiju očekuje 3,4 posto rasta, također za 2021. navodi se da nas očekuje rast od 3,9 posto kao i 2022. godine.

O rezultatima godine iza nas i očekivanjima Svjetske banke razgovarali smo s ekonomistom Admirom Čavalićem.

Na naše pitanje o toma da li je moguće prošlogodišnje stope rasta BDP-a smatrati napretkom, Čavalić je za Radiosarajevo.ba kazao da nije, a uzimajući u obzir nisku bazu odnosno slabu razvijenost bosanskohercegovačke ekonomije.

“Rast od oko 3 posto godišnje nije dovoljan da bi građani prepoznali napredak i privrednici osjetili optimizam (nužno potreban za jače poslovne aktivnosti, prije svega domaće investicije). Međutim, u uslovima usporavanja globalnog rasta, bilo kakav održivi rast je potreban, pa tako i minimalni. Istina je imamo relativno stabilan, predvidljiv, minimalan rast u interval od 2 do 3.5 posto. Na početku godine se uvijek daju optimistične predikcije, koje se obično do kraja godine koriguju za 0.5 do 1 posto”, pojasnio je Čavalić.

Dodao je da navedeni izvještaj se posebno bavi niskom stopom produktivnosti u ovom dijelu Evrope.

“U našim uvjetima to može biti posljedica poslovanja javnih kompanija, što je nedavno pokazao izvještaj Međunarodnom monetarnog fonda (MMF), kao i nedostatka investicija i inovacija. Svakako, ne smijemo zaboraviti faktor iseljavanja kvalifikovane radne snage u zemlje EU. Viša produktivnost je ključna za realno vrednovanje radnika tj. povećanje nadnica i životnog standarda”, naglasio je Čavalić u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Na pitanje da li je prema njegovom mišljenju pad zabilježen u toku prošle godine direktna posljedica političkih dešavanja u državi, Čavalić odgovara da je mnogo faktora koji utječu na ekonomski rast jedne zemlje.

“Visok stepen političkog rizika u našem društvu je konstantna - u komparaciji sa zemljama regiona i Evrope. To je neki domaći usud, koji se ne mijenja kako godine prolaze i obično ima tendenciju rasta oko perioda opštih izbora, ali i vremena formiranja vlasti, kao što smo svjedočili u proteklih nekoliko mjeseci. Niža stopa rasta od predviđene u 2019. godini je prije svega rezultat vanjskih faktora na koje ne možemo utjecati, a koji se odnose na usporavanje globalne, europske, ili tačnije Njemačke ekonomije. Trebamo obratiti pažnju na godišnje podatke o izvozu i ukupnim stranim direktnim investicijama. Možda tu upravo dobijemo odgovor na pitanje zašto je rast bio manji od očekivanog. Uticaj vanjskih faktora pokazuje da je naša zemlja izuzetno otvorena i ovisna ekonomija, što je razumljivo uzimajući u obzir njenu veličinu i evropski put. Veća javna potrošnja, investicije u lokalnu infrastrukturu u 2020. godini će vjerovatno utjecati na ovogodišnji rast, barem u smislu povećanja relativnog učešća države u istome”, istakao je Čavalić.

Pitali smo i zašto ekonomisti toliko insistiraju na mjerenju BDP-a kao najboljeg pokazatelja napretka jedne ekonomije.

“Ne treba praviti fetiš od BDP-a. Istina je da je riječ o veoma korisnom, konzistentnom alatu koji u komparativnim odnosima pokazuje stanje jedne ekonomije. Naročito je koristan po pitanju prognoze budućih kretanja ekonomije – najviše recesijskih kretanja. Pritom, trendovi su bitni, zato i pratimo godišnje BDP-a. Idealno bi bilo kada bi se politički mandati od četiri godine vrednovali na bazi prosječne stope ekonomskog rasta. Opet i to ne bi bilo toliko precizna mjera političkog uspjeha jer je moguće da se mandatni rast ostvaruje zbog ranijih (bolnih) reformskih poteza”, kazao je Čavalić.

Prema njegovim riječima, BDP treba shvatati kao prikaz stanje, koji ne mora nužno govoriti puno o problemima i rješenjima.

“Ekonomska transformacija jednog društva možda zahtjeva krakoročni pad BDP vrijednosti, bez srljanja u recesiju (npr. nagli pad javnih investicija), što bi kasnije vodilo rastu. Upravo to su iskusile sve ekonomije Istočne Evrope i Baltika tokom devedesetih godina prošlog stoljeća”, zaključio je Čavalić.