Bez transparentnosti nema ni javnog ugleda: Ko nam servira svakodnevne vijesti?

Piše: Zdravko Čupović

Mediji, zahvaljujući svoj snazi i društvenom uticaju predstavljaju jedan od najvažnijih integrativnih faktora u Evropskoj uniji (EU), ali je njihov značaj možda još i veći u tranzicionim zemljama poput Bosne i Hercegovine. Shodno tome, uz podršku Evropske unije , prije dvije godine u Parlamentu BiH zvanično je predstavljen projekat „Mediji i javni ugled“ koji za cilj ima izradu nacrta Zakona o transparentosti medijskog vlasništva koji dijelom tretira finansiranje medija i zaštitu novinarske profesije i ugleda medija u javnosti, kao i Zakona o oglašavanju u Bosni i Hercegovini.

Negativni trendovi

U Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH (RAK BiH) podsjećaju da je nakon usvojene poslaničke inicijative u decembru 2016, Parlament BiH donio zaključak da se krene u izradu odgovarajućih zakonskih rješenja. Prema saznanjima RAK-a, ovo pitanje je u nadležnosti Ministarstva prometa i komunikacija BiH, koje je ove aktivnosti objedinilo sa aktivnostima na izradi novog zakonskog okvira, a koji će ubuduće regulisati oblast komunikacija, umjesto postojećeg Zakona o komunikacijama.  Prije toga, navode u ovoj Agenciji, u BiH je pokrenut projekat koji finansira Evropska unija,  a koji radi na izradi zakona iz oblasti transparentnosti vlasništva i oglašavanja, kao i podizanju svijesti o važnosti usvajanja ovih zakona, a provodi ga konzorcij kojeg čine Udruženje BH novinari, Vijeće za štampu, Media Centar Sarajevo i JaBiHEU.

Autorica izvještaja o transparentnosti vlasništva koji je urađen u okviru Projekta, istraživačica Media Centra Sarajevo Sanela Hodžić navodi da je važnost transparentnosti vlasništva nad medijima dvostruka - ona bi omogućila državi da spriječi pretjeranu koncentraciju vlasništva, da reguliše konflikt interesa u medijima i povezanim sferama i da promoviše pluralizam, a sa druge strane "omogućila bi i građanima uvid u interese i uticaje koji stoje iza pojedinih medija, na osnovu čega bi oni mogli donijeti utemeljene odluke o tome koje medije će pratiti i kojima će vjerovati,“ zaključuje Hodžić.

"Transparentnost vlasništva neophodan je preduslov slobode izražavanja, a prema međunarodnim normama (član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima) države imaju obavezu ne samo da spriječe nedozvoljenu koncentraciju vlasništva nad medijima već i da kroz legislativni i regulatorni okvir garantiraju efektivan pluralizam" kaže istraživačica Hodžić.

U BiH trenutno ne postoji nikakva regulacija koncentracije vlasništva.

"Kao jedan od osnovnih problema vezanih za netransparentnost vlasništva ističe se nemogućnost davanja ozbiljne procjene vezane za koncentraciju vlasništva nad medijima koja bi mogla ozbiljno ugroziti pluralizam u BiH. Iz toga proizilaze i drugi negativni trendovi medija u BiH, bez obzira na vrstu i vlasništvo medija, a to je njihova duboka podijeljenost, nepostojanje solidarnosti, teška finansijska situacija i podložnost političkim ili komercijalnim uticajima," istakla je Helena Mandić, pomoćnica direktora za emitovanje u RAK-u, te dodaje:

"Kada je u pitanju netransparentnost vlasništva, najveći problem predstavljaju online mediji. Naime, postoji veliki broj portala na kojima nema podataka o vlasničkoj strukturi, a česti su slučajevi da jedno lice pokrene veliki broj portala na kojima se plasiraju jednostrane informacije sa ciljem kreiranja mišljenja javnog mnjenja, te ovi mediji prednjače u širenju netačnih informacija.

Šta su lični podaci

U Regulatornoj agenciji navode da nemaju podatke o ukupnom broju medija u BiH, ali da posjeduju podatke o medijima koji su korisnici dozvola Agencije – dakle samo radio i TV emiterima, te da za iste posjeduje podatke o vlasništvu.

"Međutim, ovi podaci nisu dovoljni, jer, da bi se dobio egzaktan podatak u vezi sa medijskim pluralizmom i zabranom koncentracije u medijima, vrlo je važno da se u obzir uzmu i drugi ključni akteri, kao što su reklamne agencije, velike korporacije i slično" navodi Mandić.

Politika Sektora emitovanja, koju donosi Vijeće ministara BiH, identifikuje važnost rješavanja ovog pitanja na državnom nivou, kroz odredbu koja glasi:

„Zadatak državnih institucija je da zaštiti pluralizam i raznovrsnost medija (ograničenje koncentracije), a prije svega da omogući ujednačen i ravnomjeran razvoj svih oblika medija u državi, ne favorizujući bilo koji oblik. Uspostavljanjem jedinstvenog registra svih korisnika radio spektra, redovnim monitoringom svih dostupnih programa u BiH, obezbijediće se transparentnost vlasničke strukture i koncentracije s jedne strane, te obezbijediti medijski pluralizam s druge strane. Samo u takvom okruženju moguće je obezbijediti ravnopravan položaj svih medija na tržištu.”

Osim toga, navodi se i da je garancija zaštite i promocije medijskog pluralizma obaveza Vijeća ministara BiH i entitetskih vlada, kao i da je obaveza RAK-a  “da zaštiti pluralitet i raznovrsnost medija (ograničenje koncentracije), a prije svega omogući konstantan i ujednačen razvoj radio sektora u državi."

U RAK-u napominju da je Agencija u ranijem periodu imala na snazi Pravilo 21/2003 o medijskoj koncentraciji i vlasništvu nad elektronskim medijima, koje je davalo sasvim bazične norme o sprječavanju koncentracije vlasništva, tako da je onemogućavalo da jedna osoba istovremeno posjeduje više od jedne radio i TV stanice u istoj zoni pokrivanja, te jednih novina i jedne radio ili TV stanice. U prelaznim odredbama je stajalo da će ovo Pravilo biti na snazi 18 mjeseci od usvajanja, što je i bio slučaj.  

"Budući da je svjesna važnosti da se ovo pitanje zakonski uredi, Agencija je inicirala usvajanje zakonskog okvira koji treba da sveobuhvatno reguliše ovu oblast jer je jedini potpun i pravilan način rješavanja ovog pitanja sveobuhvatno zakonsko rješenje, kako je već urađeno u većini evropskih zemalja, ali također i u nekim zemljama u okruženju. Naime, kao što je već rečeno, za potpuni efekat bi se morala riješiti pitanja vlasništva nad svim vrstama medija, kao i vlasnički odnosi između svih vrsta medija i oglašivačkih kompanija, ali i odgovarajuću saradnju između različitih tijela zaduženih za njegovu primjenu," kaže Mandić.

U cilju doprinosa transparentnije slike o vlasništvu nad medijima u BiH, u martu 2017. godine RAK je zatražio mišljenje od Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH povodom namjere da objavi Registar vlasništva nad medijima koji su u njenoj nadležnosti sa proširenim obimom dostupnih informacija.  Međutim, određeni broj korisnika dozvola je smatrao da je riječ o povjerljivim informacijama koje ne bi trebale biti dostupne javnosti.

U odgovoru početkom maja prošle godine, Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH, pozivajući se na postojeći Zakon o komunikacijama, između ostalog navela je slijedeće:

„Regulatorna agencija za komunikacije, kao kontrolor, da bi zakonito obrađivala lične podatke mora za to imati valjan pravni osnov. Ime i prezime osnivača, kao i visina osnivačkog uloga smatraju se ličnim podatkom. Zakon o komunikacijama ne daje pravo Regulatornoj agenciji za komunikacije da na predmetni način objavljuje lične podatke osnivača emitera kojima su izdate dozvole. Doprinos transparentnosti vlasništva u elektronskim medijima objavljivanjem registra podataka korisnika dozvola, sa navedenim podacima, zakonodavac nije prepoznao kao javni interes. Naime, transparentnost ne može biti sama sebi svrha već sredstvo za legitimni javni interes kao što je odgovornost u sektoru koji kontrolišete, što činite praćenjem poštivanja uslova izdatih dozvola“. 

Nakon ovoga, RAK je obustavio aktivnosti dok se ne prikupe druga relevatna mišljenja i tumačenja.

Sanela Hodžić, istraživačica Mediacentra i autorica izvještaja o vlasništvu nad medijima u sklopu projekta Mediji i javni ugled navodi da je ova inicijativa izuzetno značajna jer je uključivala objavljivanje ne samo osnovnih informacija o direktnim već i o posrednim vlasnicima medija.

„Mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka zasnovano je na restriktivnom tumačenju Zakona o zaštiti ličnih podataka, koje nije u skladu s domaćim i međunarodnim normama koje prioritiziraju pristup informacijama koje mogu doprinijeti javnoj debati“, navodi Hodžić.

Transparetnost vlasništva nije riješena ni u Regionu

Kada je pak riječ o praksi u zemljama regiona, u Hrvatskoj postoji regulator za elektroničke medije (Agencija za elektroničke medije), ali ne i za novine. U Hrvatskom novinarskom društvu (HND) su nam kazali da je jedan odjel Hrvatske gospodarske komore zakonski zadužen za neke aktivnosti u vezi novina, ali to ne smatraju dobrim rješenjem jer nije cjelovito, zastarjelo je, a čak se i zakonske obaveze ne provode dosljedno jer nema efikasnog sustava kontrole.

"Kad je riječ o vlasništvu nad medijima svi (su)vlasnici dužni su jednom godišnje poslati službenu informaciju o aktualnim (su)vlasničkim odnosima, odnosno tko posjeduje koliki postotak u vlasništvu. No, ne postoji sustav kontrole kojim bi se mogla ustanoviti istinitost tih podataka. Također postojanje instituta ortačkih ugovora koji nemaju javan karakter omogućava prikriveno vlasništvo. Takva situacija odgovara i vlasnicima medija i vlastima, bez obzira na to koja je politička grupacija na vlasti, jer omogućava politički utjecaj na medije, a zauzvrat stvarnim vlasnicima medija osigurava povlastice koje su neetične, a nerijetko nisu niti utemeljene na zakonu," kaže Saša Leković, predsjednik HND-a i dodaje da pored toga vlast pokušava i dodatno da onemogući javnosti da dođe do tačnih i potpunih podataka o vlasničkoj strukturi u medijima, pa i otežavajući pristup podacima pozivajući se na zaštitu osobnih podataka.

Leković navodi da će u zemljama Evropske unije 25. maja, nakon dvogodišnjeg razdoblja prilagođavanja nacionalnih zakonodavstava, započet primjena Opće odredbe o zaštiti ličnih podataka.

"U Hrvatskoj će stupiti na snagu novi Zakon o zaštiti podataka prilagođen Općoj odredbi. U biti cilj Odredbe je dodatno zaštiti osobne podatke od zloupotrebe, ali svaki takav pokušaj krije i mogućnost zloupotrebe na način da se od javnosti "zaštite" i podaci koji su od javnog interesa. Zbog toga će, uz Međunarodni dan slobode medija 3. svibnja, Hrvatsko novinarsko društvo organizirati skup na kojem će se raspravljati o posljedicama Zakona o zaštiti osobnih podataka na rad novinara i medija, uključujući i pitanje vlasništva nad medijima," kaže Leković.

Pitanje vlasništva i u susjednoj Srbiji je tek površno regulisano Zakonom o javnom informisanju i medijima, tačnije članom 45-47. Dodatno, kada se mediji registruju u Registar medija, treba da upišu i vlasničku strukturu. S obzirom da registar pored imena i prezimena vlasnika ne obuhvata i JMB i adresu ne potpada pod Zakon o zaštiti ličnih podataka, tako da sa te strane nema prepreka.

"Zakon samo šturo regulišu ovu oblast, a najveći problem je u tome što je prag za koncentraciju dosta visok, tako da srpski mediji uopšte ne „dobacuju“ ovaj prag. U javnosti nije bilo informacija o tome da li je neki državni organ ikad pokretao postupak za nedozvoljenu koncentraciju. Također, ova zakonska rešenja targetiraju samo tradicionalne medije, nema rješenja za onlajn medije. Još jedan problem je i nepostojanje pouzdanih podataka o udjelu u javnosti, na osnovu kojih se mjeri koncentracija, jer te podatke trenutno ima samo agencija Ipsos, koja ih prodaje pod komercijalnim uslovima," kaže Tanja Maksić, programska koordinatorica BIRN Srbija.

U Registru medija je evidentirano više od 2000 medija, a Maksić kaže kako se za većinu zna ko je vlasnik.

"Ima par slučajeva za koje je javnost zainteresovana, to su listovi Politika, Večernje novosti i Dnevnik. Vlasnička struktura vodećih medija se može pronaći na serbia.mom-rsf.org, a to istraživanje su radili BIRN Srbija i Reporteri bez granica," navodi ona.

Na pitanje koje su osnovne razlike u odnosu na zapadnu regulativu i praksu, Maksić daje konkretan odgovor.

"Razlika je u tome što je na zapadu koncentracija vođena komercijalnim razlozima koje diktira položaj na liberalizovanom tržištu. U Srbiji je medijsko vlasništvo zapravo odraz klijentelističkih odnosa, jer ono zapravo omogućava pristup fondovima. Pristup fondovima, pogotovo državnim, je ključni problem medija u Srbiji, jer bez razvijenog tržišta, većina medija mora da se okrene državi za stabilan izvor finansija, a to dalje otvara put raznim vrstama uticaja" ističe Maksić.

U sklopu projekta Mediji i javni ugled date su detaljne smjernice o tome kako unaprijediti transparentnost vlasništva „u skladu sa najboljim praksama u drugim državama i u BiH treba donijeti posebna zakonska rješenja za transparentnost vlasništva nad medijima i to nad svim medijskim sektorima, pa i povezanim djelatnostima. Te norme trebaju omogućiti ne samo transparentnost informacija o direktnim vlasnicima, već i o posrednim i krajnjim vlasnicima, povezanom vlasništvu, povezanim interesima vlasnika u drugim medijima i političkim tijelima, interesima povezanih pravnih i fizičkih lica (saradnika i članova porodice) itd, dakle sve informacije koje mogu otkriti interese i uticaje na medije.

Takva transparentnost omogućiće regulisanje pretjerane koncentracije vlasništva, konflikta interesa, pa i stranog vlasništva u medijima – još jednog pitanja koje kako vidimo na primjerima registracije inostranih medija u BiH- nije adekvatno riješeno“, kaže Hodžić. „Osnove informacije o direktnim i posrednim vlasnicima medija trebalo bi aktivno objavljivati, idealno kroz jedinstvenu bazu podataka, za koju prema iskustvima iz susjednih zemalja također treba predvidjeti i izvjestan nadzor, kako bi ona u punom smislu zaživjela“ zaključuje Hodžić.