Guardian: Onda i sada - djeca iz ratnog Sarajeva sa kamerom

Jedna novinarka opisala je Dječiji dom Vjelave kao “najgore mjesto u Sarajevu osim mrtvačnice”, piše fotograf Chris Leslie za ugledni britanski list Guardian.

Već više od 20 godina od kada sam prvi put stigao u Sarajevo, krajem ljeta 1996. godine, sjećam se šokantnog uništenja grada: redovi i redovi uništenih i bombardovanih stambenih zgrada, krateri i rupe od granata posvuda, uništene kancelarije, biblioteke, fabrike.

Riječ je potpunom uništenju grada poput Drezdena ili Staljingrada u 20. vijeku.

Bosanski rat je okončan krajem 1995. godine, a Sarajevo je uživao u dugoočekivanom miru. Građani Sarajeva ponovo su počeli izlaziti na ulice i tako ih oživjeli. Oni su jeli sladoled i pili kafu, znajući da ih više neće pogoditi snajper. To je bilo vrijeme jednostavnih užitaka. Stresovi i uznemiravanja u pogledu budućnosti, nezaposlenosti, PTSP-a i obnovi grada, doći će kasnije.

Tokom 1997. godine iskoristio sam doniranu opremu iz Škotske i u jednoj prostoriji u Dječijem domu Bjelave napravio sam malu školu fotografije.

“Učio sam djecu od 6 do 16 godina osnovnim fotografskim tehnikama, kako da slikaju sa 35 mm SLR filmskim kamerama, kako da razviju svoj film itd. Nije bilo tematskih zadataka ili učenja predodređenih shvatanja o tome koja fotografija je bila. Također, jezička barijera ne bi omogućavala nastavu tehničke prirode”, spomenuo je Leslie.

Djeca iz doma i komšiluka otrčala su na svoja igrališta i ulice fotografirajući sve što su mogli vidjeti. Imali su slobodu fotografirati bilo šta. Fotografisali su prijatelje, strance, uništene zgrade, vojnike mirovnih snaga, stare dame koje su stajale na prozorima, pse u parku, ulice, trgovce…

Dobrovoljno sam vodio projekat tri ljeta, prije nego sam istrenirao jednu od učenica, Edinu Hrnjić, da preuzme i vodi projekat za mlađu djecu.

Mnoge fotografije koje su napravili ovi mladi ljudi ležali su zaboravljeni više od 20 godina a sada su izrađeni filmovi i skenirane su slike. Ove fotografije pokazuju iskrenu i jedinstvenu perspektivu Sarajeva koje više ne postoji. Oštećenja od rata na zgradama su popravljena i veliki trgovački centri i neboderi sada oslikavaju panoramu grada.

Dina Džihanić

Dina Džihanić (sada 31), pridružila se foto projektu 1997. godine sa svojom sestrom Amrom. Živjela je na Bjelavama u blizini Dječijeg doma i često je pomagala sa mlađom djecom.

Danas, ona radi u mikrofinansijama kao menadžerica marketinga. Kada je uspostavljen ovaj foto projekat, ona je vidjela to kao nešto posebno i bila je sretna što je bila dio projekta. Kao mlada djevojka, kaže da su joj iskustva iz rata bila bolja od onih iz mira.

“Rat je bio norma i svi su bili jednaki: niko ništa nije imao”, kazala je Dina. “Kada se rat završio ljudi su se vratili normalnom životu, imali su lijepu odjeću, lijep školski pribor. Godinama nakon rata, patili smo se, morali smo nositi staru odjeću koja je bila premala za nas. To su bili najgori momenti u mom životu”, ispričala je Dina.

Oggi Tomić

Oggi Tomić (dječak na glavnoj fotografiji) rođen je sa vodom u mozgu i bio je napušten pri rođenju.

Tada su mu doktori dali prognozu da će živjeti svega nekoliko mjeseci. Preživio je operaciju i proveo je najranije godine po nekoliko domova za djecu u regiji. Ratne 1993. godine život mu je postao nemoguć i on je pobjegao u opkoljeni grad Sarajevo.

Ušao je u Dom bjelave i ostao je tamo sve do 2004. godine, kada su zatražili od njega da napusti dom. Nekoliko godina kasnije pobijedio je utrci za studiranje dokumentarnog filma i TV-a na Univerzitetu u Walesu i došao je u Veliku Britaniju na studentsku vizu. Diplomirao je sa najvišim ocjenama i osnovao je uspješnu filmsku i produkcijsku agenciju u Cambridgeu.

Edina Hrnjić

Edina Hrnjić pridružila se foto projektu 1997. godine. Dvije godine kasnije ona je preuzela projekat i vodila ga godinu dana, učeći mlađu djecu u Domu Bjelave. Edina je zajedno sa svojim jednogodišnjim sinom Nedimom i njenom majkom poginula 2013. godine u saobraćajnoj nesreći kada je njeno vozilo izgubilo kontrolu i sletjelo u rijeku Neretvu.

Posebna izložba dječijih fotografija bit će izložena kasnije ove godine u Sarajevu, a tema izložbe je sjećanju na Edinu Hrnjić.

Amra Džihanić Barac

Amra Džihanić Barac (sada 32) radi kao menadžerica restorana u Sarajevu i ima dvoje male djece. Kao i većina građana Sarajeva, smeta joj politika, korupcija i loša prodaja.

“Imam dvoje prekrasne djece i njih vidim kao svoje životno dostignuće”, rekla je Amra.

“Ukoliko bi napustila BiH i dala im bolju budućnost, to bi također smatrala životnim dostignućem”, smatra ona.

“Da ste me sreli prije samo nekoliko godina, rekla bi vam koliko volim svoj grad. Bila sam veliki patriota. Danas, ovaj grad izgleda lijepo, ali meni ne izgleda tako. Politička situacija mi se gadi. Ljudi koji su rođeni u ovom gradu i odrasli tretirani su kao građani drugog reda”, rekla je Amra.

Rina Trifković

Rina Trifković (sada 28), bila je napuštena u Dječijem domu Bjelave. Na početku rata ona i 40 druge djece evakiurana su u Njemačku. Kada je autobus, koji je prevozio djecu, krenuo iz Sarajeva bio je pod snajperskom vatrom. Dvoje djece je ubijeno, a nekoliko djece odvele su srpske snage koje su držale jednu barikadu.

Dženita Katović

Dzenita Katović imala je samo 13 godina kada se pridružila projektu 1997. godine.

Živjela je u blizini Dječijeg doma Bjelave. Danas je udata i ima dijete i radi kao učiteljica u osnovnoj školi.

Željela bi ostati u Sarajevu i podizati svoju porodicu.

Muhamed Bošnjo

Muhamed Bosnjo živio je u Dječijem domu Bjelave nakon što je bio napušten kao dvomjesečna beba. Njegova majka je bila duševni bolesnik i nije se mogla brinuti za njega. Tokom rata djeca su praktično bila na prvoj liniji fronta.

Muhamed i druga djeca morali prosjačiti i krasti da bi preživjeli. Kada je imao osam godina ranjen je granatom koja je pala na igralište i njegova noga bila je teško povrijeđena. Kada je imao 10 godina zarobili su ga Srbi i držali ga nekoliko mjeseci pokušavajući iz njega izvući bilo kakve informacije. Kasnije je razmijenjen.

Iza rata je otišao u London gdje se oženio i živio sve do razvoda. Britanske vlasti zatražile su da nakon razvoda napusti Britaniju i vraćen je u Bosnu.

Danas radi u zaštitarskoj firmi čuvajući različite prodavnice po gradu. To je naporan posao koji je slabo plaćen.

Prijed 10 godina, Muhamedova majka počinila je samoubistvo skočivši sa visoke stijene na rubu grada. Kada ima slobodan dan, on ode i sjedi na mjestu gdje je njegova majka umrla.

Dženita Hodžić

Dženita Hodžić pridružila se foto projektu 1998. godine kada je imala 13 godina.

Danas radi kao nastavnica fizike, matematike i informatike.

Nusret

Nusret je izgubio oboje roditelja na početku rata 1992. godine kada je granata pogodila njihov stan. On i njegov brat od tada su živjeli u Dječijem domu Bjelave gdje su se morali boriti za prežive u opsadi Sarajeva.

Kada je imao 15 godina, on i njegov brat izbačeni su iz doma i proživljavali su teške trenutke. Živili su kao beskućnici prosjačeći na ulicama. Njegov brat umro je od predoziranja drogom. Tokom vremena uspio se skinuti sa droga, smiriti i oćeniti se i dobio je sina. Vlasti su mu kasnije oduzeli dijete zbog navodnog rizika i dijete su smjestili u isti dom gdje je Nusret nekada bio.

Na žalost, njegov sin bio je jedna od šest beba koje je vatra ubila tokom požara u proljeće 2007. godine.  Nusret se skinuo sa droga i danas više ne prosjači na ulicama niti je beskućnik. Lokalna džamija osigurala mu je mjesečnu najamninu i sada provodi vrijeme u džamiji klanjajući i radeći različite poslove. Nakon godina teške muke i borbe, Nusret je konačno našao dom.