Advokat Zlatan Omerović | Porodično nasilje i prava žrtava

Porodično i partnersko nasilje postalo je toliko prisutno da se reflektuje čak i kroz popkulturu. Divna Ana Ninković, tada studentkinja Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, analizirala je muzičke tekstove i pokazala koliko su motivi zlostavljanja žena učestali u popularnoj muzici.

Piše: advokat Zlatan Omerović

Još alarmantnije, ubistva žena su postala toliko česta da se javnost teško može zadržati na jednom slučaju prije nego što se dogodi novi. Šok mijenja šok, a vrijeme prolazi. To ukazuje da zlostavljanje žena nije tabu, već realnost koja se ponavlja, dok institucije često ostaju nijeme ili neadekvatno reaguju.

Pravna perspektiva: Država ima obavezu zaštite

Ovaj tekst pišem iz perspektive advokata. Kao čovjek, smatram da nasilnike trebamo goniti po ulicama, koristeći se metaforom profesora Jove Bakića. Ali iz pravnog ugla, ključno je naglasiti da država ima zakonsku obavezu da preduzme efektivne i sveobuhvatne mjere zaštite, i to prije nego što do tragedije dođe.

Evropska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP) garantuje pravo na život, a država BiH je dužna da obezbijedi pravni okvir koji će to pravo učiniti stvarno dostupnim i primjenjivim, i koji će štiti to pravo, a ne isključivo kažnjavati jedno kad se to pravo oduzme.

Međutim, u našem sistemu pravo na život žrtava porodičnog i partnerskog nasilja često ostaje iluzorno. Godinama trpe prijetnje, šikaniranje, fizičko nasilje, dok su institucije – policija, centri za socijalni rad, sudovi i tužilaštva – često pasivne. Česta je konačna posljedica ubistvo žene od strane partnera, pa i u samim centrima za socijalni rad, što se desilo i u Hrvatskoj, kao i u Srbiji.

Primjer iz prakse: Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske

Žrtve i njihove porodice imaju pravo da preispituju nečinjenje države pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP). U predmetu Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, sud je zaključio da država nije preduzela potrebne mjere kako bi spriječila ubistvo žene i njenog djeteta, iako je nasilnik jasno i konkretno najavio svoj zločin. Osuđen je, zbog prijetnji, na svega pet mjeseci zatvora i obavezno psihijatrijsko liječenje, ali nakon izlaska je ispunio svoje obećanje – ubio je i bivšu partnerku i njihovu kćerku. ESLJP je presudio da država nije napravila procjenu rizika prije njegovog puštanja iz zatvora, niti je zakon predviđao nastavak njegovog liječenja. Porodici je dosuđeno 40.000 eura odštete.

Pravna sredstva dostupna žrtvama i njihovim porodicama u BiH

Žrtve porodičnog nasilja u BiH, koje trenutno trpe zlostavljanje i kredibilne prijetnje, imaju pravo da preispituju neadekvatne reakcije države. Ako nadležna državna tijela reaguju blago – novčanim kaznama ili simboličnim kaznama zatvora nasilnicima, koji od nasilja ne odustaju – žrtve mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog propusta države da ih efektivno zaštiti.

Kako Ustavni sud BiH obično dosuđuje ograničene iznose odštete, konačan korak je obraćanje ESLJP-u, kao u predmetu Branko Tomašić, koji kroz svoju praksu predviđa značajnije iznose naknade.

Također, porodice žrtava ubistava trebaju aktivno učestvovati u krivičnim postupcima kao oštećene strane. Nakon toga, mogu pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom BiH, a zatim pred ESLJP-om, koji može dosuditi i porodicama značajnu nematerijalnu štetu i naložiti sistemske mjere ako se utvrdi da problem ima širu prirodu.

Ovo je ključni način da se izvrši pritisak na institucije kako bi se konačno uspostavio efikasan sistem zaštite žrtava. Također, uzevši u obzir broj ubistava u posljednje vrijeme, ovo može biti strateški pristup gdje će biti upućeno više aplikacija ka ESLJP, što može rezultirati i šire postavljenim zaštitnim obavezama za BiH, a što je u konačnici i poenta.

Cilj je spriječiti situacije u kojima žene redovno prijavljuju prijetnje smrću, a institucije ih zavode, i čekaju da se zločin dogodi.

Primjeri iz BiH: Nizama Hećimović, Alma Kadić i Inela Selimović

Slučaj Nizame Hećimović pokazuje da čak ni policija nije bila sposobna da zaštiti žrtvu – postoje indicije da su čak i policajci bili uplašeni ubice, dok Nizama nije imala nikakvu efektivnu zaštitu, uprkos podnesenim prijavama.

Alma Kadić je, prema dostupnim informacijama, prije smrti dobila hiljade prijetećih poruka od svog ubice. Takve situacije su pravno i moralno nedopustive, a prema EKLJP-u, država snosi odgovornost za propuste u zaštiti života.

Inela Selimović je također, nekoliko dana prije nego što je suprug ubio nju i njihovog sina, prijavila porodično nasilje, a Tužilaštvo TK sada sprovodi istragu protiv dvojice policajaca, jer se sumnja da nisu poduzeli zakonske radnje, a to praktično znači da joj nije pružena nikakva pomoć, niti zaštita pred nadolazećom opasnošću.

Država mora biti odlučnija od nasilnika

Kada nasilnik pokaže zube, država mora pokazati očnjake. Ako je nasilnik uporan, država mora biti upornija – jer ima monopol sile i sve pravne mehanizme na raspolaganju. Može da bira metode zaštite, prisile, prevencije, psihijatrijskog pristupa, ali ono što mora da osigura jeste da ta zaštita bude efektivna i da spriječi fatalne posljedice, gdje je moguće.

Ovo nije idealizam, već praktična primjena člana 2. EKLJP-a, koji ima fundamentalnu ulogu u zaštiti života i koji obavezuje Bosnu i Hercegovinu da djeluje.

Ovaj tekst treba da informiše žrtve i njihove porodice o pravnim koracima koje mogu preduzeti. I advokati su u ovakvim predmetima na bojnom polju, što je neumitno, ali neophodno i samo sistemski pravni pritisak može biti efikasan.

Neophodno je biti aktivan u krivičnim postupcima, insistirati na strožim kaznama i efikasnijim mjerama zaštite, kako bi se stvorio pravni front saradnje žrtava i njihovih zastupnika. Cilj je da se država BiH suoči s odgovornošću i natjera na uspostavljanje sistema koji pruža zaštitu u realnom vremenu.

Ne smijemo dozvoliti da se institucije ponašaju kao administrativni posmatrači, koji evidentiraju prijave prijetnji – sve dok se te prijetnje ne ostvare. Nije dovoljno konstatovati smrt nakon što je do nje došlo. Preventivna zaštita mora biti prioritet.