6 horor situacija u sarajevskom javnom prijevozu

Biti odžeparen u tramvaju jeste crnjak, ali to, nažalost, nije najgore iskustvo koje možete doživjeti u sredstvima javnog prevoza u Sarajevu.

Baba

Vrh ledenjaka, belaj nad belajima… Dovoljno je da baba prozbori jednu rečenicu: "ustani se staroj nani"  da ti uništi sav merak vožnje ako ne i cijeli dan. Više ti se i ne ide tu gdje si pošao. Evo baba sjedi, ja svakako živim u Briješću (ne). Postoji i drugi scenarij sa babom. Konačno ste naišli na prazan tramvaj, lijepo ste sjeli, ubacili slušalice u uši i odlučili da ćete jednom i uživati u vožnji tramvajem. A onda, uđe baba, i bez obzira što tamo negdje ima prazno mjesto, ona sa svih svojih 10 cekera, puhće, uzdiše i hvata se za krsta tik do vas i gleda vas prijekornim pogledom. Možete stisnuti zube, opsovati u sebi,  kulturno se nasmiješiti, ustati, uhvatiti se za prvu šipku, dok vas baba nagrađuje jednim ljupkim pogledom koji je potvrda za vaš dobro naučeni bonton. Ili možete zuriti kroz prozor, nastaviti slušati muziku, praviti se da ne primjećujete babu, ali će vas do kraja vožnje toliko izmoriti neka čuda grižnja savijesti, da je bolje ustati. Ipak, izbor je na vama...

Revizor

Iako ti i on može pokvariti vožnju (pogotovo ako si ženska osoba a dotični je za takve saznao samo preko stranica Sekstaze) susret sa njim nije toliko opasan koliko susret sa babom. Ukoliko vas i uhvati peglati, za razliku od babe, to će raditi samo jednu stanicu, odnosno izvest će vas na slijedećoj i nastaviti još peglati. Možete trčati, možete pričati na stranom jeziku, već svi znaju kako se izvući od revizora. Ipak,  najjednostavnije je  povremeno kupiti kartu, čisto da im ne pružite to zadovoljstvo trenutne superiornosti koje one ispunjavaju sa takvom silinom i žestinom, a uz to vam naruše ritam kosmičke ravnoteže vašeg tijela, i vi osjećate potrebu da to svima i cijeli dan prepričavate.

Vrata

Centar dešavanja u javnom prevozu su vrata. Ona dođu nešto kao onaj mali hastal sa štokrlicama pod prozorom, gdje se sijaset komšiluka skupi pa mahala. Na vratima se stoji brižljivo motreći da možda stanica Skenderija ne dođe prije Malte (zamisli tog užasa!) i braneći laktovima pravo da šizofreno odlučiš izaći „na idućoj“ (što je kao „izlazak iz zatvora“, karta šanse iz Monopola koju možeš povući na bilo kojoj stanici).

Putnici koji ne znaju stanice

Poznati scenarij – neko iz mase zaholca se kroz cijeli autobus ili tramvaj, laktovima odrubljujući glave i pomičući bubrežni kamenac drugih putnika, te iskoči na ulazna vrata jerbo je ovo stanica na kojoj on mora izaći.

Samo što nije.

On je morao izaći na sljedećoj jer ovo nije Otoka, ovo je Čengić Vila.

Ko „naloži“ te ljude koji ne poznaju dobro Sarajevo, ne znam, ali imala bih više razumjevanja za te šale kada bi izlazili na najbližim vratima a ne tutnjali kroz cijelo vozilo.

Zombi vozač

Oh da, svi smo ovo iskusili. To su oni vozači koji voze nekih dva kilometra na sat. Pritisnu gas pa kočnicu, pa ponovo gas, pa ponovo kočnicu… I sve tako. Jednu stanicu prelaziš po deset minuta, tramvaj prestižu objekti koji se ne kreću (bandere), sve dok se kod putnika ne počnu javljati simptomi morske bolesti. Svi krenu naprijed kad ovaj stane, pa se zanesu nazad kada ubrza, i onda on opet stane i svi letimo naprijed… Argh!

Svaki put kada dođemo do konačne destinacije, kao da smo prošli kakvu vježbu preživljavanja! Dotaknemo čvrsto tlo asfalta, tu smo, stigli smo nakon nebrojeno umiranja u tom prevozu. Nažalost, ta dobrila traje taman toliko dok ne skužimo da nam se istim putem treba vratiti kući.

Znoj i propuh

Bila zima ili bilo ljeto, neki ljudi jednostavno odbijaju redovno kupanje, odnosno nisu svjesni oštrog mirisa svog  tri dana starog znoja (koji je prečesto pomiješan sa mirisom luka iz bureka). Zimi, hajde, to je mrvicu podnošljivije - ako ništa navučete svoj šal preko nosa i usta i udišete svoj parfem. Ali, ljeti! Osim što vas hvata panični napad od gužve i temperature koja je jednaka grotlu vulkana, paklu ili sauni - miomirisi se šire, miješaju, opijaju vas, tjeraju na povraćanje i onda kada bojažljivom rukom pokušate otvoriti prozor ne bi li malo svježe have ušlo, ili ga bar otvoriti dovoljno da izbacite svoju njušku (naravno ako ste dovoljno sretni da se nalazite u blizini prostora), obavezno ćete začuti urlik iz mase: „PROPUUUH, zatvaraj prozor!“. Nisam jednom, izašla lijepo dvanaest stanica ranije, i kao gospođa se znojila šetajući ugrijanim sarajevskim asfaltom. Pa kad stignem...