Rat u Bosni i Hercegovini i negativni mir: Kada ljude pretvorimo u etikete

Kimberly Mazzocco Hart, izvršna direktorica organizacije Fairlight Forum i autorica knjige Restoration Glass: A Vision for Healthy Conflict, u eseju objavljenom na portalu The Dispatch piše o opasnosti svođenja ljudi na političke, nacionalne ili ideološke etikete. Kao polazište uzima smrt dviju velikih američkih kulturnih ličnosti - Dolly Parton i pisca Wendella Berryja - ali se vrlo brzo vraća mnogo mračnijoj lekciji iz novije europske historije: ratu u Bosni i Hercegovini.

Hart u tekstu na The Dispatchu podsjeća da ni Parton ni Berry nisu željeli biti jednostavno svrstani u neku političku kategoriju. Parton je godinama odbijala političke etikete, dok je Berry, iako je otvoreno pisao o politici i društvu, također upozoravao na opasnost svođenja čovjeka na njegov politički identitet.

„Kako glasate, to ste vi“, citira Hart Berryjevu raniju kritiku takvog pojednostavljivanja. Ipak, nakon njihove smrti, primjećuje ona, društvene mreže i mediji gotovo su se utrkivali u tome da ih „preuzmu“ za jednu ili drugu političku stranu.

Hart u tome vidi nešto više od bezazlenog svrstavanja slavnih ljudi. Ona upozorava da historija pokazuje koliko opasno može biti kada pojedinca prestanemo gledati kao osobu i počnemo ga gledati samo kao pripadnika neke kategorije.

Od etikete do neprijatelja

U tom kontekstu Hart se okreće Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, koji je nakon dugogodišnjeg skrivanja uhapšen, a 2017. godine pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Podsjeća na Srebrenicu, gdje su u julu 1995. godine ubijene hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka, kao i na višegodišnju opsadu Sarajeva, tokom koje su stradali brojni civili, među njima i djeca.

Za Hart rat nije samo priča o tome da ljudi ubijaju druge ljude. Njena glavna tema je proces koji tome prethodi – trenutak kada „drugi“ prestaje biti čovjek s imenom, porodicom i vlastitim životom i postaje samo pripadnik određene grupe.

Navodi primjer Nure Muminović, koja je umrla ne dočekavši da pronađe i dostojno sahrani svoje sinove Sulju, koji je imao 16 godina, i Saudina, koji je imao 13. Hart ističe da i sama ima sinove tih godina i da joj je upravo ta činjenica pomogla da shvati koliko je strašno kada se dijete, zbog identiteta koji mu je pripisan, pretvori u „problem“ koji treba ukloniti.

Upravo tu, piše Hart, počinje proces dehumanizacije.

Mir, ali ne i pomirenje

Autorica se prisjeća svog putovanja u Sarajevo 2005. godine, deset godina nakon završetka rata. Kao predstavnica međunarodne nevladine organizacije razgovarala je s lokalnim ljudima, obilazila humanitarne i razvojne projekte i slušala priče o poslijeratnom životu.

Tada je, kako navodi, jedan od glavnih problema bila diskriminacija Roma, ali je ispod površine vidjela i trajne tenzije između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Bosna i Hercegovina je tada bila u miru, ali Hart smatra da to nije bio mir u punom smislu riječi. Bio je to ono što naziva „negativnim mirom“ – odsustvom nasilja i rata, ali ne nužno i pomirenjem.

Sjeća se i jedne večere u Sarajevu na kojoj je bila zajedno s američkim i bosanskohercegovačkim kolegama. Dok je sjedila za stolom, osoblje restorana odvelo je njenu malu kćerku do grupe pisaca koja se okupljala u drugom dijelu lokala.

Hart ne zna ko su ti ljudi bili, ali pamti da su joj rekli kako je restoran mjesto okupljanja ljudi koji žele nešto više od pukog završetka rata - ljudi spremnih na težak i bolan posao stvarnog pomirenja. Za nju je taj prizor predstavljao ono što Bosni i Hercegovini i danas treba: ne samo mir bez pucnjave, nego mir koji uključuje razumijevanje, priznanje patnje i obnovu povjerenja.

Kako je "drugi" postao neprijatelj

Hart podsjeća da su identiteti na prostoru bivše Jugoslavije bili složeni i isprepleteni. Jezik, hrana, običaji i historija stoljećima su se dodirivali, miješali i preplitati.

Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, ta složena zajednička prošlost počela se raspadati. Ljudi su sve više bili pozivani da se odrede: jesu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci; jesu li pravoslavci, katolici ili muslimani?

Prema Hart, nacionalistički lideri iskoristili su tu potragu za identitetom. Problem nije bio samo u tome što je neko bio „Srbin“ ili „Hrvat“. Problem je nastao kada je definicija vlastitog identiteta počela podrazumijevati da neko drugi ne može pripadati istoj zajednici.

„Da bi bio jedan, moraš nužno ne biti drugi“, parafrazira Hart logiku koja je, prema njenom tumačenju, hranila tadašnji nacionalizam. A „drugi“ je postepeno postao neprijatelj. Ne više samo neko ko je drugačiji, nego neko ko navodno ugrožava tvoje postojanje.

Tada etiketa prerasta u mržnju.

Na kraju eseja Hart se vraća Wendellu Berryju i njegovoj ideji da ljubav zahtijeva izlazak iz apstraktnih kategorija. Citira njegovu misao da moramo koristiti „jezik koji pojedinca čini posebnim“, jer možemo voljeti samo ono što zaista poznajemo. Sličnu ideju, podsjeća Hart, izrazila je i Dolly Parton govoreći o tome da u svakom čovjeku pokušava pronaći ono što naziva „Božjim svjetlom“.

Za Hart je to i ključna lekcija Bosne i Hercegovine. Nije dovoljno reći „Srbin“, „Bošnjak“, „Hrvat“, „žrtva“, „agresor“, „branitelj“ ili „neprijatelj“. Iza svake od tih riječi postoje konkretni ljudi, njihove porodice, njihova sjećanja i njihova patnja.