Čovjek koji 12 godina živi u mraku

Roberto Savijano 12 godina živi sa naoružanim osiguranjem koje ga čuva od velikog italijanskog zla - Camorre.

Njegova glava je ucijenjena, i svjestan je da je zbog raskrinkavanja mafijaških tajni i imena u svojim knjigama, doživotno osuđen na život u ilegali.

Roberto je kao mlad pisac živio u predgrađu Napulja - Kazerti i postajao je sve bjesniji, piše Noizz.

Tu, pred njegovim očima se svakodnevno odvijao rat između mafijaških klanova zbog kontrolisanja teritorija, a nasilje se prosipalo po ulicama.

Knjiga  ‘Gomorrah’. 

Želio je da pokaže svijetu kako ratna zona izgleda - porodice žrtava koje cijepaju svoju odjeću, smrad urina čovjeka koji zna da će umrijeti i ne može da kontroliše strah, upucani nedužni ljudi koji leže po ulici.

“Morao sam da znam radnike iz industrija koje je vodila Camorra. Morao sam da znam glasnike, vanjske saradnike koji su radili za klan. Čitao sam sudske spise, vijesti, transkripte suđenja. Sakupio sam njihove priče, priče iz mog komšiluka, objavio i nazvao knjigu ‘Gomorrah’. Nešto u njoj je pogodilo žicu. Momentalno je postala bestseler”, priča Saviano.

Ubrzo pošto je 2006. knjiga izašla, neko je u poštanskom sandučetu njegove majke ostavio kovertu.

“Živio sam u Napulju, a ona i dalje u Kazerti. U koverti je bila moja fotografija, sa pištoljem naslonjenim na moju glavu i riječ ‘proklet’. Ubrzo sam bio pozvan da govorim u jednoj školi povodom početka nove školske godine, u gradiću Kazal di Prinćipe, gdje je bio dom najmoćnijeg klana kamore, sa najvećom stopom ubistava u Italiji. Prozvao sam bosove kamore sa scene, javno ih imenovao, lokalci su bili previše uplašeni da bi to uradili. Rekao sam im da treba da odu. Kada se događaj završio, rekli su mi da je preopasno da se u Napulj vratim javnim prevozom, prevezli su me sa članom italijanskog parlamenta koji je bio tamo. Sutradan je lokalni list moju intervenciju proglasio uvredom za kamoru. Nekoliko dana kasnije neko me je pratio na ulicama Napulja i ušao u autobus za mnom. Rekao je: ‘Znaš da će te natjerati da platiš za ono što si uradio u Kazaleu, zar ne?", priča Savijano.

Tada je dobio naoružanu pratnju, a jako brzo je čuo da je mafijaški bos Salvatore Kantijelo, koji je bio u zatvoru, slušao vijest o njemu na televiziji i da je rekao: "Nastavi da pričaš, jer uskoro nećeš više nikada progovoriti." Kamora ga je željela mrtvog.

Život u ilegali

Već 12 godina Roberto putuje sa sedmoricom obučenih tjelohranitelja, u dva automobila otporna na metke. Živi u policijskim barakama ili u sakrivenim hotelskim sobama i rijetko provede duže od nekoliko noći na jednom mjestu. Sve je isplanirano u minut i ništa nije prepušteno slučaju. Roberto nikada ne radi ništa spontano, jer ne smije.

Poslije više od decenije takvog života, smrtne prijetnje koje nikada neće nestati - gotovo da više i nisu vijest.

“Moje ime se tako često povezuje sa pojmovima ‘smrt’ i ‘ubistvo’ da se teško i primjeti. Poslije svih ovih godina pod zaštitom države, gotovo se osjećam krivim što sam još živ. Ovaj život je s..nje - teško je opisati koliko je loš. Egzistiram među četiri zida, a jedina alternativa su javni nastupi. Ili sam na Nobel akademiji gdje govorim o slobodi medija ili u sobi bez prozora u policijskim barakama. Svjetlost i mrak. Nema sjenki, ničega nema između. Ponekad se osvrnem na granicu mog života prije i poslije Gomore. Postoji prije i poslije za sve, uključujući i prijateljstva. Ona koja sam izgubio, jer im je bilo preteško da ostanu uz mene, i ona koja sam pronašao posljednjih godina. Mjesta koja sam poznavao prije i ona u kojima sam od tada. Napulj je van mojih granica, mjesto koje mogu posjetiti samo u sjećanjima”, priča Saviano.

Desetoro italijanskih novinara je prije nekoliko godina živjelo pod policijskom zaštitom, među njima je i Lirio Abate čiji tjelohranitelji su našli bombu ispod automobila pošto je napisao knjigu od bosu Koza Nostre- Beranardu Provenzanu.

Savijanov život sa naoružanim obezbjeđenjem je puno proračuna.

“Kada sam u Italiji moram da odlučim šta ću raditi tri dana unaprijed. Živim u konstantnom trodnevnom vremenskom krugu, pa se osjećam uvijek kao da kasnim. Štagod želim da uradim, obavijestim telohranitelje i oni odluče koji je najbolji način da se to izvede. Ako želim da putujem u inostranstvo, moram da obavijestim tamošnji vladin sektor bezbjednosti nedjeljama, ponekad mjesecima unaprijed, tačno gdje idem i kakav će mi raspored biti. Gdje ću odsjesti, mjesta koja ću posjetiti, ljude koje ću sresti. Onda moram da čekam dozvolu za putovanje...kada stignem tamo dobijam lokalnu policijsku pratnju.

Više ne vjerujem nikome. Plašim se da se približim nekome i spustim gard. Uvijek očekujem da me ljudi iznevjere. To je uobičajena paranoja zatvorenika”, svedoči pisac.