Neka ples počne: Legendarni tenkista o jednoj od najvažnijih bitaka za Sarajevo

Neka ples počne.

Tim je riječima počela jedna od najznačajnijih bitaka za Sarajevo, a održana je na današnji dan, 1992. Riječ je o godišnjici oslobađanja šireg rejona brda Žuč.

Slavnu rečenicu izrekao je komandir Rifet Canović, a "zaplesao" je, i to s tenkom, ispalivši granatu slavni borac, najbolji tenkista Armije RBiH i nosilac najvišeg priznanja ABiH "Zlatni ljiljan" Slaviša Šućur.

Šućura danas pitamo šta je prvo na šta pomisli kada se spomene 5. decembar 1992. i oslobađanje kote 850 - Golo Brdo. 

Kome je sve ovo trebalo

"Prvo se sjetim ljudi, svojih saboraca", govori Šućur za portal Radiosarajevo.ba. "Slavna je to bila brigada, a ti ljudi u njoj, najhrabriji. Prvo na šta pomislim je spremnost tih ljudi da se beskompromisno žrtvuju za građane Sarajeva. Sjetim se odgovornosti koju sam osjećao, jer su životi tih ljudi bili u mojim rukama. Oni su ušli u neprijateljske rovove, vjerujući da ću ja uraditi svoj posao. I jesam. Sjetim se ponosa i radosti kad smo oslobodili kotu 850."

Šućur je i danas ubijeđen kako je ovo bila jedna od tri najvažnije bitke za Sarajevo. Ne samo da su građani zaštićeni od terora koji se sijao sa Žuči, već se Sarajevo te zime (a svi koji su tada bili u Sarajevu znaju kako je bila oštra i zaista najgora ratna zima, op.a.) i ugrijalo zahvaljujući Žuči. "Sve je bilo ogoljeno, na kraju se i korijenje vadilo, ali smo se ugrijali i preživjeli", dodaje Šućur. 

Nakon što smo ispoštovali nekoliko minuta tišine u kojima se Slaviša Šućur vjerovatno prisjećao tog dana, mirisa zime i zvukova artiljerije, nastavljamo pričati o tome gdje su Sarajevo i Bosna i Hercegovina danas.

"Bosna i Hercegovina nikad nije bila ni manja država, ni manja zemlja. Bojim se da nove generacije neće naučiti o tome šta je ova zemlja nikad bila. Bratstvo koje smo imali, prijateljstva, bogatstvo različitosti...sve što vidimo je jedna politička zloupotreba svakog segmenta našeg društva. Neodgovorno i beskrupulozno se uništava svako bogatstvo kojim smo se ponosili", ljut je slavni tenkista.

Najviše ga, kaže, žalosti, to što nam djeca vide budućnost van granica ove zemlje.

"Zamislite", govori on, "da je mojim saborcima, onima koji su bez razmišljanja branili svaki centimetar naše domovine, danas najveći uspjeh to što im dijete uspije otići vani. Pa ljudi moji, nismo mi ovo željeli, nismo se za ovo borili."

Bole ga, dodaje, pusta sela i pusti gradovi.

"Kome je sve ovo trebalo", govori više sebi nego nama. "Nažalost, imamo elitu koja se obogatila i koja je to nastavila raditi i poslije rata."

Šta nam je činiti?

"Moramo izaći ove matrice, druge nema. Oni koji žele dobro ovoj zemlji, a ima i njih, nije da nema, moraju se okrenuti budućnosti. Moramo stvoriti, čim prije, zemlju u kojoj djeca žele ostati, inače nas neće biti", decidan je Slaviša Šućur.

"Zlatnog ljiljana" nismo mogli, a da ne pitamo o današnjem hapšenju generala Ramiza Drekovića.

Trebali smo ostati časni

"Nažalost, ova je zemlja osuđena na to da se stalno vraća u prošlost. I to svojom krivicom. Moramo priznati da smo propustili šansu da na vrijeme kaznimo prave krivce, jer ne postoji čist rat. Ko je rekao da je sva zbivanja u ratu moguće kontrolirati - laže. Da je bilo zločina i na ovoj strani - bilo je, ali jednostavno nije bilo političke volje da se to riješi kad je trebalo.

Morali smo reagirati i kazniti zločince, a ne gurati pod tepih. Ne znam zašto se dozvolilo uopće da se raspravlja o karakteru rata i zašto političari nisu željeli da ostanemo časni i drugačiji od drugih, kakvi i jesmo bili sve vrijeme rata", otvoreno priča Šućur, koji ne krije tugu što se sve svodi pod istu ravan.

Još jednom ponavlja da je vrijeme da se okrenemo budućnosti, a da prošlost uzmemo političarima i ostavimo je struci i historiji.

Zahvalan je što je bio dio Prve slavne - 111. viteške brigade: "Mi nemamo mrlja, nemamo optuženih. Molim Vas još jednom, pozdravite sve moje saborce. Ponosan sam što sam stajao rame uz rame s tim veličinama."

U nastavku možete pogledati dokumentarni film redatelja i scenariste Hidajeta Šerića, snimljen tokom opsade Sarajeva, dnevnički prateći svoj život i život ratnih drugova, na rovovima odbrane grada. Očima vojnika se ne bavi onim što se moglo dogoditi nego samo onim što se zaista dogodilo, životom i smrću. Ubijen čovjek je zaista ubijen čovjek...