Senad Avdić: Noćas spaljujemo iluzije...

Senad Avdić je veteran i prvak bh. novinarstva. Oštro pero i britka sablja slobodne riječi, već decenijama je Prometej žurnalizma u našoj zemlji.

Legendarna kolumna Noćas spaljujemo iluzije u štampanom izdanju magazina Slobodna Bosna bila je najčitanije sedmično štivo u Bosni i Hercegovini, decenijama.

I danas, Senad Avdić je savršeno pronicljiv, neodoljivo duhovit, vivisekcijski precizan, zabavno ironičan, a i dalje ostavlja tradicionalni dojam da u operativnoj memoriji u svakom trenutku ima više dostupnih podataka nego mnoge redakcije i “službe” na tvrdim diskovima...

Kao i svaki zanimljiv i vrijedan razgovor i ovaj sa Senadom, nudi nova saznanja i informacije, i utiče na naše dosadašnje i buduće poglede i nova promišljanja starih, “vječnih” tema i pitanja, piše Nomad.ba

Za početak, kako zdravlje junačko?

Avdić: Nije loše, hvala na propitivanju, ha-ha. Vjerovatno znaš za stari sarajevski recept kako ćeš najlakše prepoznati papka; tako što kad ga sretneš na ulici i kurtoazno pitaš “kako si?”, on fakat počne pričati kako je, ha-ha. Ja sam sebi odavno nametnuo obavezu da izbjegavam javno govoriti i pisati o stvarima i temama o kojima svi pišu i toga se sa promjenjivim uspjehom pridržavam. Toliko je toga pametnog i korisnog, a još više glupog i izlišnog na teme iz “oblasti zdravstva” izgovoreno i napisano u zadnja dva mjeseca da mi više čak ni osobna bolest, koja nije bezazlena nego je zafrkana i hronična, djeluje pomalo nezanimljivo i inflatorno, izlizano za javnu uporebu. Nedavno sam ponovo pročitao knjigu “Bolest kao metafora”, spisateljice i naše legitimne sugrađanke Susan Sontag u kojoj ona zaključuje da bolest nije metafora ni za šta. I da je treba depatetizirati, demistificirati, što sa radošću činim. Dakle, u stanju sam pisati, mogu i čitati i to bez cvikera, sa kretanjem malo tanje stojim, sve u svemu nije to tako hrđavo…

Javnost nije iznenađena novim valom pljačke i korupcije u vrijeme korone u oba entiteta. Da li misliš da je Fikret Hodžić ciljano izabran kao izvršilac za ovu aktuelnu aferu s obzirom da je šehidsko dijete iz Srebrenice.

Avdić: Sve do rasvjetljavanja ove afere nisam znao ko je Fikret Hodžić, niti znam kako bih to mogao znati. Televiziju na kojoj je on navodno zvijezda nisam gledao barem dvije decenije. Po izbijanju skandala sa respiratorima saznao sam da mu je punac Ševal Gabeljić, čovjek kojeg poznajem, također Srebreničanin, koji je razvio velike poslove u Vogošći, vlasnik je teniskih terena, ima još neke unosne poslove.

Čak me je zvao da mu dođem u goste i vidim njegovo, što bi rekao Radončić, “poslovno carstvo”.

Uvijek u takvim slučajevima imam ambivalentan odnos prema uspješnim ljudima, pogotovo ako su preživjeli užas Srebrenice, a Ševal je izašao u onoj tužnoj koloni koja je bježeći od pokolja pješačila danima do slobodnih prostora. Bude mi drago da nisu pobijeni, pa da nisu utekli iz BiH, da su ovdje pokrenuli biznis, zaposlili ljude, a, opet, iskustvo me uči da, nažalost, to ima svoju cijenu, jer bez države, odnosno politike, tj. stranke, niko ovdje nije ozbiljnih para vidio. Čuo sam da su tokom kampanje za prošle izbore lideri nekih stranaka nastalih “disolucijom SDA” sa njim “ašikovali” znajući kako on sa sobom “vuče” glasove više stotina, možda i hiljada Srebreničana koji su se (planski, sistemski) nakon rata naselili u Vogošći. Ovih dana su objavljene njegove fotografije sa čelnicima SDA Bakirom Izetbegovićem, Asimom Sarajlićem, Safetom Softićem… koliko mi se čini napravljene tokom ramazanskog iftara kojem je on bio domaćin u Vogošći.

Dakle, to organiziranje iftara za stranačke SDA glavešine je jedno od općih mjesta bošnjačke moralno-političke podobnosti, kako se to zvalo u vrijeme komunista, prijemni ispit koji moraš položiti, ne smiješ se obrukati, niti škrtariti da bi kadrovski, poslovno, napredovao.

Ali, moram biti barem mrvicu obziran, da ne kažem pravedan, prema Gabeljiću i njegovom zetu Hodžiću: ne možemo se pitati kako su oni, izbjeglice iz Srebrenice, koji su krenuli sa ledine (greenfeld) stekli toliku imovinu, a pri tom ćutati, smatrati normalnim da federalni premijer Fadil Novalić i ministar industrije i energetike Nermin Džindić imaju vlasništvo nad imovinom rahmetli PRETIS-a, da, dakle, dvojica ključnih ljudi u Vladi Fedracije proizvode iz firme čiji su (su)vlasnici prodaju fabrikama namjenske industrije koje su u vlasništvu Vlade Federacije, što nisu demantirali nego samo minimizirali. Neće biti da je sukob interesa premijera Novalića i ministra Đindića u ovom poslu manje kriminalan akt od kupovine respiratora, riječ je o istoj kriminalnoj matrici koja se odvija netransparentno, bez zakonske kontrole, ili političke odgovornosti.

Kompletan intervju pročitajte na OVOM linku