Rikardo Druškić o "bečkoj vezi" - Umjetnički doprinos smanjenju klimatskih promjena
Međunarodno priznati umjetnik Rikardo Druškić nedavno je boravio u Beču, gdje je već drugi put ostvario profesionalnu suradnju.
Radi se o angažmanu za kompaniju koja se na inovativan način bavi istraživanjem i proizvodnjom morske hrane bazirane na biljkama, te tako doprinosi smanjenju masovnog izlova ribe i ublažavanju klimatskih promjena. Ovo je povod za razgovor s bh. umjetnikom, a na početku smo ga zamolili da nam da više detalja o ovoj nadasve zanimljiivoj suradnji:
Druškić: Projekat sa Revo Foods je moj drugi angazman u Beču u posljednje dvije godine. Prvi je bio dizajn za mood lifting piće "Ayoka" koji je prije par dana dobio prestižnu internacionalnu nagradu za marketing "Effie". Osobe za PR kompanije Revo Foods su me našli upravo preko Ayoke, na čijoj limenci je potpisano moje ime. Revo foods je kompanija koja proizvodi vegetarijansku riblju hranu. To je tim od 22 mladih, progresivnih ljudi, koji žele planetu Zemlju učiniti boljim mjestom. Mene su angažovali za glavni artwork koji je kasnije Dino Aganović, manevrom grafičkog dizajnera, prebacio na ambalaže.
Budući da se radi o novoj kompaniji i da svoj proizvod tek trebaju prezentovati na tržištu, osmislili su niz promotivnih aktivnosti povodom toga. Mene su pozvali prvo na svoj open-air, muzički event gdje sam bio dio street art performansa i slikao. Tada smo dogovorili i prezentaciju mojih radova u obliku izložbe. Otvorenje je bilo 23.11 u Improper galeriji, a pored mene su radove izlagala dva domaća umjetnika. Posjetioci su pored digitalnih radova imali priliku vidjeti i tri moja NFT rada na kojima sam radio sa bh. animatorima Damirom Bašićem i Igorom Hamzićem.
Goga Sekulić uhapšena na bh. granici: Razlog je pomalo nevjerovatan
Za vrijeme boravka u kompaniji imao sam priliku da razgovaram sa mladim naučnicima i inženjerima. Revo foods putem 3d printera printa vegetarijansku ribu. To me je impresioniralo i dalo inspiraciju na ličnom nivou. Takvoj vrsti progresivnosti i sam težim.
Screenshot: Revo losos sa Rikardovim ilustracijama
Radiosarajevo.ba: Koliko je za vas kao osobu i kao umjetnika važno učešće u projektu koji nudi jedno od rješenja za ublažavanje klimatskih promjena? Generalno, koliko je ova tema važna i inspirativna za umjetnike?
Druškić: Sretan sam i ponosan što sam dio projekta koji planetu Zemlju želi učiniti boljim mjestom. Sretan sam također i što sam dio tima jako posebnih mladih ljudi. Što se tiče ove teme, ona ima izuzetnu važnost, ali meni ne daje inspiraciju. Teme me ograničavaju i sputavaju moj umjetnički izražaj koji uvijek nastaje iz složenih podsvjesnih procesa.
Radiosarajevo.ba: Vaši radovi i dalje pobuđuju ogromnu pažnju, kako u javnim prostorima kao murali, tako i u privatnim, na zidovima vaših kupaca. Čitava jedna generacija mladih umjetnika ostvaruje se kroz ovakvo, dvostruko prosustvo. Mislite li da je ovakav pristup prednost za umjetnike?
Druškić: Imam veliku sreću da moj progres prate ljudi koji vole moj rad i na neki način odaju poštovanje kupovinom mojih radova. Također, mislim da živimo u najboljem trenutku u historiji čovječanstva. Ovo je najprogresivnije vrijeme koje potencijalno nosi loše posljedice i evolucijske opasnosti, ali nikada prije trud i ulaganje u sebe nisu donosili toliko mogućnosti kao danas.
S tim u vezi, naravno da je prednost svaka dodatna vještina za umjetnika ili bilo kojeg drugog čovjeka. Ja sam počeo sa digitalnim stvaralaštvom, zatim prešao na slikanje, a uporedo razvijao svoju zidnu tehniku. A sada ću okrenuti i digitalnoj animaciji. Svaka od ovih vještina bio mi je izuzetno bitna na kreativnom putu i svaka od njih mi je otvarala nova vrata.
Privatni album : Predstavljanje radova Rikarda Druškića u Beču
Radiosarajevo.ba: Da li se street art može vezati uz visoku umjetnost?
Druškić: Postoje umjetnici kroz koje govori Bog: Ludovic Einaudi, Klaus Shulze, Mozzart, Bosch, Michelangelo itd. Oni su endemska vrsta i rađaju se jednom u sto ili dvjesto godina. Dalje, postoje talentovani umjetnici u čijim djelima uživamo, a čije persone volimo. Oni se mogu smatrati univerzalnim dobrom. Nakon njih dolaze dobri umjetnici. Oni nemaju tu univerzalnost, ali posjeduju kvalitet. Većina ljudi ih priznaje, ali ima i onih kojima se ne dopada to što rade.
Nakon toga, dolazi jedna čitava nova generacija kojoj su savremeni kapitalizam i demokratija omogućili da se bave time što vole. Njih će historija prvom prilikom zaboraviti. Da ironija bude veća, mnogi od tih umjetnika upravo su veliki protivnici sistema koji im je dao šansu za izražavanjem (usljed manjka kreativnog talenta u prošlosti to ne mi mogli).
Budući da je ulična umjentost nova umjetnost, ne znam da li postoji ulični Michelangelo, ali znam da postoje nevjerovatni i manje nevjerovatni radovi koji su nastali na ulici.
Ono što daje posebnu vrijednost ovoj vrsti izražavanja jesu uslovi u kojima ona nastaje. Za razliku od slikara, pjesnika, pisaca, kipara, ulični umjetnik mora raditi na ulici, u otvorenom svijetu, gdje je šansa za nepredvidivost puno veća.
Privatni album : Predstavljanje radova Rikarda Druškića u Beču
Radiosarajevo.ba: Nagovijestili ste da će se vaša umjetnost razvijati u smjeru NFT animacije. Možete li nam objasniti o čemu se radi?
Druškić: Moja tri digitalna rada su postala digitalnim animacijama. Na tome sam zahvalan Damiru Bašiću i Igoru Hamziću. One su postale dio NFT zajednice za koju mogu reći da postaje najveći trend u vizualnoj umjetnosti. Valuta kojom se daje vrijednost NFT-u je Ethereum, druga najveća kriptovaluta poslije Bitcoina. Moj sljedeći plan je da savladam 2d animaciju kako bih mogao sam da oživljavam svoje radove, što mislim da je jedino prirodno i pošteno. Pored toga sto je digitalna animacija jako zanimljiva, ona će mi pružiti mogućnost opstanka u skladu sa vremenom i tehnološkom revolucijom koja će, nažalost, progutati sve koji za nju ne budu spremni.
Rikardovu digitalnu animaciju pogledajte na ovom linku
Radiosarajevo.ba: Iako imate mogućnost živjeti i realizirati se u nekim drugim sredinama, ipak i dalje živite u Bosni. Šta je vaša formula za „ostanak“?
Druškić: Za mene je sreća unutarnji pojam. Dajte nesretnom čovjeku koji živi neuređenim životom sav novac svijeta, on će opet biti nesretan. Ja sam svoj unutarnji život uredio skoro do perfekcije. Za to su bile potrebne duge godine turbulentnog života iz kojih sam naučio svoje lekcije. Sada kroz zivot idem lagano. Znam ko sam, koja je moja svrha (untrašnja i vanjska), koje su moje istine i ideali. Znam kada upadnem u momente nezadovoljstva i kako iz njih izaći. Naučio sam kako slušati svoje tijelo i podsvijest. Vremenom sam jačao karakter, snagu volje, te mi se sada čine normalnim stvari koje drugim ljudima izgledaju nadrealno. Sebe sam istinski zavolio i prihvatio, sa osebujnošću karaktera koja nosi i dobro i loše. Naučio sam kako da se oslonim na sebe u svakoj situaciji. Za sve to je bilo potrebna velika vjera u sebe, te red, rad, disciplina, rutina i rituali.
Kako bih bolje objasnio šta želim reći, citirat ću Ničea: "Da bi drvo naraslo do raja, mora pustiti svoje korijene do pakla". Većina ljudi se boji svog mraka i svojih demona, iako upravo tu, u najvećem mraku, se nalaze najsjajniji biseri. Takođe, postoji pojam "odgođene gratifikacije" kada odgađanjem trenutne dobiti donosimo sebi bolju i kvalitetniju budućnost.
Problem nastaje jer većina ljudi ide linijom manjeg otpora i bira kratka i sitna zadovoljstva koja pruža sadašnjost.
Pored svega naborjanog, imam veliku sreću da radim posao koji volim, radim dobro i uspješno. Konstatno napredujem, te osjetim da moje vrijeme tek dolazi. Sve to mi boravak u mojoj turbo folk Bosni i Hercegovini čini mogućim.
Radiosarajevo.ba: Hvala za razgovor i sretno na tom putu!
Vjerujem u magiju angažiranu kroz umjetnost
Radiosarajevo.ba: Vi ste i ranije mnogo puta učestvovali u društveno-odgovornim akcijama. Spomenimo samo nedavno oslikavanje murala u izbjegličkom centru ili prikupljanje novca za ugrožene. Vjerujete li u angažiranu umjetnost?
Druškić: Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u ljubav, istinu, magiju i dimenziju nevidljivo. Vjerujem u ideale prema kojim živim; red, rad, disciplina i moral. Vjerovanje ja za mene jako snažna riječ, ne bih je tako olako koristio. Tema je kompleksna, a ja ću se potrduditi objasniti je što bolje.
Mislim da postoje istinski dobri ljudi koji su veoma rijetki. Historija ih je pokazala u obliku Isusa, Bude, Muhameda, ali postoje I "obični" ljudi koji svojom energijom i čistoćom svoga srca na njih arhetipski podsjecaju. Imao sam sreću neke upoznati, a nekolicinu i zadržati u vrlo uskom krugu ljudi sa kojima sam emotivno povezan. Većina nas, običnih smrtnika, je između, u nekoj sivoj zoni, gdje u jednom trenutku sklapamo pakt đavolom a u drugom se obraćamo Bogu jer žalimo zbog tog pakta. To smo mi, ljudi - zarobljenici svojih ekstrema.
Još jedna stvar u koju vjerujem je individualnost i originalnost koja iz nje proizilazi. Volim ljude koji razmišljaju svojom glavom, a čija misao je nezavisna i nije uslovljena grupnim ili ideološkim opredjeljenjem. Zašto ovo pominjem? Zato što većina savremenih umjetnika koje poznajem lično, a koji su socijalno i politički angažirani kroz svoju umjetnost, kao roboti ponavljaju jedno te isto: "Nema ozbiljne umjetnosti bez političkog i socijalnog angažmana" i "Svaka umjetnost koja nije takva je samo dekorativna".
Pokušat ću to razložiti na nekoliko dijelova. Prvo, u svom maksimalnom potencijalu, ova izjava može biti samo dio istine. Drugo, kao neko ko već ima umjetnički staž, imam osjećaj dužnosti da mlađim kolegama kažem da je najvažnije slušati svoj unutarnji glas. On će nam najbolje reći sve što nas bude zanimalo. Odgovore svaki čovjek (umjetnik) treba tražiti unutar sebe, nikako izvan. Umjetnost je uvijek bila zadužena, pored religije, za duhovni razvoj čovjeka.
Danas, kada su ljudi sve više okrenuti nauci i materijalnom, kada je Bog veliki dijelom zamijenjen raznim ideologijama, a umjetnost odsječena od svojih metafiizičkih temelja, šta ili ko će čovjeku pomoći da ostvari duhovni potencijal? Nemam problem kada neko svoj umjetnički rad želi mesijanski posvetiti u službi angažirane umjetnosti. Ne! Imam problem sa moralnim elitizmom nekih kolega, koji su mahom, a neki i bez da su toga svjesni, dio radikalne ljevicarske "woke" ideologije. Ona otprilike glasi ovako: "Svi vi koji ne razmišljate kao mi, koji ne gledate na svijet istim očima kao i mi, ste pogrešni, ne vrijedite i mi vas nikada nećemo prihvatiti".
Otuda i dolazi drskost proklamacije koju sam opisao. Paradoks gje je savremena ljevica, koja bi trebala da bude inkluzivna i otvorena za različitosti, preuzela obrise ponašanja radikalnih desničara je jedan od glavnih razloga nevjerovatne pobjede Trumpa na američkim izborima 2016. i nikad veće polarizacije koja se dešava na svijetu.
Nažalost, akademska umjetnost postala je najvećim dijelom politička, a najviše ispašta savremeni covjek. On, u potrazi za smislom, bez svojih duhovnih temelja, uveliko je moralno počeo da propada.
Liberalni sam konzervativac. Vjerujem u lične i kolektivne slobode. Mislim da svaki čovjek, dok ne ugrožava sigurnost drugog, ima pravo da radi sa svojim životom sta želi. Međutim, ako želimo bolji svijet, za mene bi to bilo da se naučimo prihvatati, sa svim različitostima. Taj diverzitet jeste najveće ljudsko blago.
Većina ljudi misli da je političko opredjeljenje stvar racionalnog izbora. Nije. Stvar je, a to je savremena psihologija dokazala, karaktera i temperamenta, dakle urođenih karakteristika. Da li onda iko od nas ima opravdanje da ne voli drugoga jer ne razmišlja kao mi? Pitali ste me da li vjerujem u angažiranu umjetnost. Vjerujem u magiju angažiranu kroz umjetnost, to je moj odgovor.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.