Kako je Eva Cvijanović snimila Ježevu kućicu i dobila poziv za Berlinale

Eva Cvijanović je rođena Sarajka koja je kao djevojčica, devedesetih godina, otišla živjeti u Kanadu. Danas je uvažena kao filmska autorica, bavi se animacijom u jednoj od najpoznatijih produkcijskih kuća za ovaj žanr.

Vijest koja je nedavno stigla s Berlinskog filmskog festivala, da je njen kratki animirani film Ježeva kućica uvršten u program Generation, razveselila je ne samo Evu i njen radni tim već i javnost Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je ovo značajna promocija naše kulture. 

Uoči polaska na Berlinale, koje će se održati od 9. do 19. februara, razgovaramo s Evom Cvijanović, i započinjemo pitanjem o predivnom Ćopićevom djelu kao inspiraciji. 

Cvijanović: Ježeva kućica je slikovnica s kojom sam odrasla, koju sam napamet znala, kao i mnogo nas, kao i Jelena Popovic i Vanja Andrijević (producentice). To je priča koja je za mene kao odraslu dobila jednu novu dimenziju i htjela sam podijeliti Ćopicevu poruku o domu s onima koji je ne poznaju. Jelena i ja smo neko vrijeme razgovarale o toj ideji, i kada je moj film Seasick bio prihvaćen na Animafest 2014. godine, iskoristile smo tu priliku da tražimo koproducenta u Hrvatskoj, tako nam se pridružio Bonobostudio.

Radiosarajevo.ba: Animacija filma je veoma specifična i topla. Možete li nam pobliže opisati proces rada?

Cvijanović: Radili smo u "stop animacija" tehnici, znači s lutkama, i cijeli svijet smo izgradili od filcane vune. Postoje dvije tehnike filcanja, jedna "mokra" za izradu nečega sto je više kao tekstil koju smo upotrebili za neba i lišće i jedna preciznija s iglicom koja više sliči skulpturi. Tu tehniku smo upotrijebili za izradu za ostalih rekvizita i lutaka. Vuna donosi jednu toplu opipljivu kvalitetu, i to je za mene bio idealni materijal da bi se prenio taj bogati šumski svijet na ekran.

Radiosarajevo.ba: Radili ste sa suradnicima koji su međunarodno priznati i imaju dugogodišnje iskustvo: Rade Šerbedžija, Darko Rundek, Tim Allen. Šta za mladu autoricu poput vas znači imati takve suradnike?

Cvijanović: Naravno da sam bila presretna i počašćena, nisam se mogla bolje okružiti. Rad s Timom je bio malo drukčiji pošto bi mu se obratili više za savjete, ali je bila to do neke mjere zastrašujuća situacija... ali i prelijepo, nagrađujuće iskustvo da su ti veliki umjetnici velikodušno pristali da se upuste u moju interpretaciju Ćopicevog djela i da našem malom filmu daruju svoj veliki talent. Mnogo komentara dobivam od Kanađana koji su toliko oduševljeni Rundekovom muzikom, mislim da nisu nikada nešto slično čuli u filmu.

Radiosarajevo.ba: Kako je originalni tekst Branka Ćopića preveden na Engleski?

Cvijanović: Tekst je majstorski prevela Amela Marin i to je bio dosta kompleksan posao. Ne samo da je velika stvar i odgovornost prevesti djelo Branka Ćopića nego uz to prevodiš za film i prevodiš našu kulturu i humor svjetskoj publici. Ćopićevi tekstovi su toliko bogati i stvarno mislim da je Amela uspjela prevesti ne samo riječi nego i duh Ježeve kućice.

Radiosarajevo.ba: Recite nekoliko riječi o produkcijskim kućama koje potpisuju Ježevu kućicu?

Cvijanović: National Filmboard of Canada su poznati po njihovim dokumentarcima i animiranim filmovima. Evo upravo je Blind Vaysha Theodora Usheva nominiran za Oskara. Bonobostudio iz Zagreba prave eksperimentalne i animirane filmove i jedna je od najuspješnijih hrvatskih produkcijskih kuća. Njihov prelijepi film Noćna ptica Špele Čadež prikazan je na ovogodišnjem Sundanceu.

Radiosarajevo.ba: Rođeni ste u Sarajevu, po čemu pamtite taj grad?

Cvijanović: Smiješno je reći ali ga pamtim možda najviše po atmosferi, po magli. Imam neku nostalgiju prema jesenjem sarajevskom zraku koji miriše na blagi smog sa sitnom kišicom koja se lijepi na tijelo kao da hodate kroz oblak. Sarajevo je i grad koji sam u jednom trenutku voljela najviše na svijetu i u jednom mrzila, ali je sada to grad u kojemu mogu naći neke od najljepših ljudi koje poznam (u svakom smislu riječi ) i mjesto koje još uvijek nekako najdublje volim. Uvijek mi donosi jednu istovremenu tugu i sreću, i strašno sam ponosna da ga mogu zvati rodnim gradom.

Radiosarajevo.ba: Šta je utjecalo na vas da se počnete baviti animacijom? Šta za vas znači uvrštavanje u program Berlinalea?

Cvijanović: Oduvijek sam voljela crtati a odrasla sam okružena filmovima. Otac mi se bavio filmskom kritikom i donosio svakakve filmove kući. Animacija je bila neki spoj mog užitka crtanja i moje ljubavi za filmom, a i sam čin animiranja je za mene vrlo meditirajući (kreiranje pokreta s nizom od 12 ili 24 sličica po sekundi). Uz to animacija stvarno ima neku magičnu kvalitetu, to da iz ničega možete stvoriti toliko emocije i unijeti život u inače nepokretne predmete. Često govorim ljudima da kada animiram, osjećam se kao neki bog koji kreira i manipulira svoje male svjetove.

Radiosarajevo.ba: Vaši planovi?

Cvijanović: Pa eto, nadamo se da je Berlin samo početak za Ježurku, da će se on još malo šetati. Ja mam ideje za buduće projekte ali nisam imala vremena da im posvetim mnogo pažnje pošto upravo finaliziramo rad oko Ježeve kuće. Za sada radim i kao animatorica na jednom dugometražnom animiranom filmu, ovdje u Montrealu. Lijepo iskustvo je i biti dio jedne veće ekipe i imati jednu jednostavniju ulogu na produkciji.