Jovan Radovanović, "orlić s Vlašića": Učešće na Olimpijadi treba doživjeti

Danas Jovan Radovanović živi u Banjoj Luci i predsjednik je Udruženja porodica s četvoro i više djece "4+", a iako je nakon povrede odustao od skokova rado se prisjeća svoje sportske karijere i žali što nema više uspomena na taj period. Skijaškim skokovima počeo se baviti s pet godina, s društvom, obzirom da je odrastao na Vlašiću.

"Pravili sami sebi skakonice pa skakali, gledali na televiziji tada poznate skakače koji su nam bili idoli i imao sam želju da skačem kao i oni, što mi se kasnije i ostvarilo", ispričao je Radovanović.

Kada je imao 13 godina formirana je sekcija skijaški skokovi pri Smučarskom klubu Travnik, a iako je tadašnji učitelj Safet Mameledžija tvrdio da je prerastao i da je bolje da se bavi nekim drugim sportom Radovanović nije odustao. Tadašnji trener Miro Oman prepoznao je njegovu zainteresovanost i trud, pa je Radovanović ostao dio tima skakača. U početku su trenirali bez skija, trčali i radili vježbe, jer su čekali da im stignu skije iz Slovenije. Rijetki su ih imali, a Radovanović je zamolio jednog prijatelja da mu posudi skije, da proba skočiti i odmah prvi put je skočio puno dalje nego što su ostali skakali. Kada su im stigle skije, pošto su bile teže od običnih prvo su učili da s njima hodaju, stoje, spuštaju se i padaju.

"Dugo vremena se dešavalo da krenemo naprijed pa na kraju ništa. Nemate mogućnost da idete na plastične skakaonice, a tad su već postojale... Dok nije došao Poljak Janusz Fortecki koji nas je ozbiljno počeo trenirati - tek 1980. godine smo osjetili šta je pravi trening skakača", kazao je Radovanović.

Pripreme za ZOI '84.

Sljedeće četiri godine uglavnom su se spremali za nastup na Olimpijadi.

"U to vrijeme upasti u B reprezentaciju Jugoslavije među Slovence, to je bilo stvarno velika stvar, jer mi smo bili u B reprezentaciji. U A reprezentaciji bio je Primož Ulaga, Miran Tepeš, Vasja Bajc i ostali koji su nastupili na Olimpijadi. Bilo je nekih rezultata na takmičenjima, ali nisu to zapaženi rezultati, treba biti realan i priznati da smo bili puno slabiji od Slovenaca. Zato je još više zvuči upasti u takvu reprezentaciju, ali imali smo i sreću da se Olimpijada dešavala u BiH, u Sarajevu", pojasnio je Radovanović.

Tada su ih i nazvali "orlići s Vlašića".

"Često smo bili u medijima, bili smo simpatični i interesantni i medijima i javnosti", prisjeća se Radovanović.

Pred Olimpijadu Radovanović je imao težak pad na Igmanu, zbog čega je bilo upitno i njegovo učešće na Olimpijadi. Na Vlašiću se održavao Europski kup "Pokal Vlašića", na kojem su učestvovali svjetski skakači koji su se spremali za Olimpijadu. Jovan Radovanović u dogovoru s trenerom nije trebalo da učestvuje na "Pokalu Vlašića", kako ne bi rizikovao učešće na Olimpijadi.

"Međutim, kad vidite, to je vaše mjesto, vaši ljudi, publike je bilo sigurno oko 15.000 ako ne i više. Mene je ponijelo, otišao sam, nije mi daleko kuća od skakaonice, stavio sam elastični zavoj i na skakonicu. Tada sam postavio rekord Bosne i Hercegovine, 69.5 metara", ispričao je Radovanović.

Žao mu je što ovaj njegov rezultat nije zvanično zabilježen, a ne zna ni da li je neko poslije njega skočio dalje. Za učešće na Olimpijadi kaže da je teško opisati, te da to ipak "treba doživjeti pa da čovjek stvarno vidi šta je to i kako je".

"Tada se susresti sa mnogim vašim idolima, između ostalog Armin Kogler je moj idol bio, bio sam sa njim, razgovarao, pomogao mi je Ulaga u prevođenju. Stvarno je velika stvar. Matti Nykänen možda i najveći skakač svih vremena, Jens Weissflog, Ulaga - sa njim sa dobar bio, Tepeš isto...", ispričao je Radovanović.

Olimpijada neuporediva

Davno je bilo, kaže on, pa se teško prisjetiti svih detalja, ali naročito mu je žao što nema fotografije s ovim čuvenim sportistima. Prisjetio se kako su se svi skakači angažovali pred skokove na maloj skakaonici i nabacivali snijeg.

"Kad smo nabacili naveče je pao snijeg, morali smo sutradan skidati i opet smo se svi angažovali", ispričao je Radovanović.

U Sarajevu 1984. godine nosio je i olimpijsku baklju, ali se ništa ne može porediti sa nastupom na ovom takmičenju.

"Kada vas prozove, jeste da smo bili predskakači, ali je velika stvar biti na Olimpijadi, nastupiti tu. Preko 50.000, ali i više gledalaca je bilo. Svi su znali da smo mi iz BiH, da smo prvi koji smo iz BiH nastupili tako", kaže Radovanović.

Predskakači su imali po jedan skok, a Jovan Radovanović skočio je 65 metara, njegov prijatelj Reuf Karajko 63 metra.

"Ulaga od koga se očekivala zlatna medalja skočio je 58 metara. Nažalost, sagorio je tada u želji vjerovatno, inače je bio vrhunski sakač, ali eto desi se", prisjetio se ovaj sportista.

Nakon Olimpijade otišao je u vojsku. U ranijem padu mu je stradao meniskus, pa je tada i išao na operaciju. Nakon odsluženja vojnog roka trenirao je djecu, ali ga je nedostatak uslova potpuno obeshrabrio.

"Davao sam djeci svoje skije, kombinezone, na kraju nisam sačuvao ni jedne skije, ni jedan kombinezon, sve sam razdijelio da imaju u čemu da treniraju. To je žalosno, kad djeca nemaju najosnovnijih uslova, znam kroz šta smo mi prolazili...", ispričao je Radovanović.

Nakon rata Reuf Karajko ga je pozvao u klub "Karaula", ali Radovanović se u međuvremenu skrasio u Banjoj Luci i angažirao u Udruženju "4+".

"Nisam mogao, nisam imao snage, jednostavno teško je sad pokrenuti to, pogotovo kada sam otišao da vidim, skakonice su devastirane, faktički ne bi imali ni gdje trenirati, a da ne pričam o ostalom šta je sve potrebno za bavljenje ski skokovima. Mada vjerujte sa kako malim sredstvima mi smo uspjeli do Olimpijade doći ipak to je velika stvar i san svakog sportiste. Imali smo sreću što se to sve dešavalo kod nas, u Sarajevu", kaže on.

Današnju situaciju ne samo u ski skokovima, nego i inače u sportu u BiH ocijenio je kao tužnu i žalosnu. Za bolju budućnost smatra da je potrebno "izaći iz kancelarija" i tražiti talente za određene sportove, olakšati im treniranje, jer će se to na kraju višestruko isplatiti.