Ivanka Mazurkijević: O teatru, Sarajevu, Zabranjenom pušenju, Letu 3 i ekscentričnom Mrletu

U Kamernom teatru 55 uveliko traju probe za novu predstavu Malograđanska svadba, koju prema tekstu njemačkog pisca Bertolta Brechta režira reditelj Paolo Magelli.

U predstavi igraju: Ermin Bravo, Gordana Boban, Ejla Bavčić, Sabit Sejdinović Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Muhamed Hadžović, Amar Selimović, Enes Kozličić i Nedim Džinović.

Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, scenografiju Mirna Ler, kostimografiju Lejla Hodžić, muziku Damir Martinović - Mrle i Ivanka Mazurkijević, dok je asistentkinja produkcije na ovom projektu biti Adna Rizvan.

Uoči premijere koja je zakazana za petak, 22. mart u 20 sati razgovarali smo sa svestranom Ivankom Mazurkijević.

Za portal Radiosarajevo.ba govorila je o višegodišnjoj saradnji s rediteljem Magellijem, kulturi u regionu, životu s ekscentričnim Mrletom iz Leta 3, njihovim zajedničkim projektima i solo karijeri.

Radiosarajevo.ba: Dobar dan, Ivanka. Možete li nam otkriti nešto više o dolasku u Sarajevo?

Mazurkijević: Povod dolaska u Sarajevo je prekrasan, radim u Kamernom teatru 55 sa rediteljem Paolom Magellijem na predstavi Malograđanska svadba. U Sarajevu sam ranije radila na predstavi u Narodnom pozorištu Sarajevo, Damir Martinović - Mrle i ja smo bili zaduženi za muziku u predstavi Ivanov. Upoznala sam genijalne ljude, Lejlu Hodžić koja je kasnije sarađivala s Mrletom oko Leta 3, Maju Izetbegović, Ermina Bravu... Imate odlične glumce u Narodnom pozorištu Sarajevo i u Kamernom teatru 55, jako mi se sviđaju tonci u Kamernom, tako su divni saradnici.

Radiosarajevo.ba Kako je izgledao proces rada i šta je specifično za muziku u ovoj predstavi?

Mazurkijević: Proces rada s Magellijem je specifičan, prvo smo reditelj i ja radili skupa, a prije nekih 11 godina pridružio nam se Mrle. Kad je on došao pokrenuta je prava velika priča, kupio je svu živu opremu, orkestar, sad dolazimo na probu i kao trinaesti glumac smo. Ne mora se uvijek tako muzika raditi i mnogi redatelji u svom procesu to ni ne trebaju. Ali, recimo s Magellijem je drugačije, mi smo naučili da budemo prijatelji, da smo cijelo vrijeme zajedno. Dakle, muzika raste kako se tekst oživi s glumcem, rediteljem, scenografom, rasvjetom, prostorom, međunergijom... Ona jednostavno traži svoj prostor. Mrle i ja volimo sjediti na probama i ljudi se uvijek čude tome.

Radiosarajevo.ba: Damir Martinović Mrle i Vi ste se i upoznali u teatru?

Mazurkijević: Mi smo se upoznali prije, radila sam jedan Let 3 u klubu Sto u Velikoj Gorici. Senka Bulić je došla kao intendantica u Veliku Goricu, pokrenula Scenu Gorica i četiri godine smo bili aktivni. Senka je napravila neke velike predstave, igrali su Ana Karić, Ivica Vidović, Špiro Guberina, Pero Kvrgić... Radile su se fenomenalne velike dječje predstave koje je režirao Ivica Buljan, Senka Bulić, Magelli... Bio je to super period i bila sam tužna kad je ta priča završila, ne samo zato što je i Mrle bio tu, nego je stvarno bilo odlično. Mrle me onda poveo u Rijeku, emocije kraja su kumovale novom početku, dobili smo kćer i počeli raditi muziku zajedno, neovisno o Magelliju radimo i s nekim drugim ljudima. Imamo i svoj dječji bend Kišni razdraganci, a imamo i prošireni bend nešto kao Let 3 za male.

Radiosarajevo.ba: Imate i projekat Mr.Lee & IvaneSky?

Mazurkijević: Mrle ima Let 3, a ja imam Stampedo. Kad je Javor Jeić otišao u Jehovine svjedoke, nastavila sam njegovu muziku izvoditi, ali autorski je nisam mogla kopirati, tako da je to lagano odumiralo i u tom procesu sam otkrila teatar, radila na televiziji kao dječja voditeljica, gostovala u drugim bendovima. Lagano sam počela otkrivati tu neku muziku koja nije bila vesela kao Stampedo nego malo ozbiljnija, neka avangarda, elektro i to se dobro pokazalo u teatru.

Mrle i ja smo radili Sonju i bika pa smo išli s Kaubojima u Hollywood i u tom trenutku su nam rekli da bi bilo dobro da imamo neko svjetsko ime i tako je nastalo Mr.Lee & IvaneSky. U tih 11 godina izdali smo osam albuma. Najznačajnija je ploča Magelli gdje smo stavili naše najveće uratke koje smo napravili za Magellijeve predstave i onda smo mu poklonili ploču i koncert u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Radiosarajevo.ba: Moramo spomenuti i pjesmu Arizona dream sa Zabranjenim pušenjem?

Mazurkijević: U Zagrebu sam upoznala Seju Sexona i nastala je pjesma Arizona dream, reditelj Goran Kulenović je radio spot. U Hrvatskoj nije bila nešto posebno popularna, ali pamtim da sam nakon nekoliko godina boravila u BiH i izašla sam iz jednog objekta, a za mnom su pjevali: Navrati ponekad... Bilo mi je drago, nismo imali neku financijsku korist od te pjesme, ali smo se super zabavili.

Radiosarajevo.ba: Pratite li rock scenu u Bosni i Hercegovini?

Mazurkijević: Veća imena poput Dubioze kolektiva i Letu štuka pratim, ali ne znam mlađu generaciju i to mi je žao. Voljela bih kao muzičar da smo malo više jedni prema drugima okrenuti, ali znam da to sad zvuči samo kao floskula.

Radiosarajevo.ba: Postoji li neka sličnost između Rijeke, Zagreba i Sarajeva, kako bi opisali kulturnu scenu u regiji?

Mazurkijević: Mislim da je vrlo slična jedna stvar i ta je najgora - nema povezanosti, nema ljudi koji smatraju da bi se moglo raditi u jednom zajedničkom krugu. Ljudi iz gradova regije, pogotovo mislim Sarajevo, Rijeka i Zagreb imaju užasno puno toga zajedničkog, a nažalost nismo povezani.

A, sličnosti su mnoge, jezik, razumijevanje, čak i slični ukusi, gledam ovako i estetski, onako na ulici, ljubav prema određenoj vrsti literature, vidim puno zajedničkih tačaka...

Radiosarajevo.ba: Let 3 je predstavljao Hrvatsku na Eurosongu prošle godine, kakvi su utisci?

Mazurkijević: Što se tiče cijele te priče, to je bilo nevjerovatno. Mrle je stari panker i njemu je Eurosong prije bio grozan, nije mu padalo na pamet da se prijavi na Doru, bunio se protiv većine stvari koje su se pojavljivale tamo. Moj brat ga je nekako nagovorio i to se nije znalo odmah na početku. Rijeka smatra Let 3 nematerijalnim dobrom i kad se pročulo svi su poludjeli, počeli su nas ljudi zvati, raspitivati se da li je MAMA ŠČ! o Putinu, k'o ide u rat...

Mrle nije mogao hodati cestom, ja sam morala ići u dućan, za te prilike u kojima mi živimo to je presmiješno. Nije to kuća u Hollywoodu pa imaš kapiju pa se kapija zatvori, nemaš ništa, mi nemamo ni parkirno mjesto, to je suludo smiješno, tolika popularnost, a mi živimo život normalnog srednjeg sloja.

I onda taj Eurosong, to su djeca išla, žene, to je bilo ludo... Cijeli taj Liverpool i taj Eurosong, to diše tu neku bizarnu priču, iskreni su u tome svemu, podržavaju razliku u ljudima, lijepo je vidjeti sve to. Let 3 je pokrenuo Doru iz mrtve tačke, milion ljudi je to gledalo, to nikad nisu imali, a nama je dobro došlo za posao.

Radiosarajevo.ba: I evo za kraj, kakav je Mrle privatno, da li je ekscentričan kao i na sceni?

Mazurkijević: Je, i doma je ekscentričan. Uvijek "ja, a šta je sa mnom, kako ja". Mislim da je to i muško pitanje, kad muškarac ima temperaturu zaustavlja se zemlja, kad žena ima temperaturu sve obavlja isto ko dan prije. Tako i Mrle isto, kad on ima temperaturu to je ono pakujemo se, oblačimo zadnje odijelo. Dakle, ima odlike onog tipičnog muškarca, mi žene smo mentalno jače i moramo jednostavno preuzeti tu ulogu. Moram priznati da je Mrle ipak uspješniji partner i moram mu odati priznanje, on ima dugu, plodnu, jaku karijeru pa mu oprostim tu egocentričnost ponekad jer mislim da je ta egocentričnost dio njegovog uspjeha.