Husein Galijašević, tešanjski Bašeskija: Hronikom čuva grad i ljude od zaborava

“Zovem se Husein Galijašević. Rođen sam 1945. godine u Tešnju, odrastao sam u njemu, volim ga i na neki način sam svoj život posvetio ovom gradu”, počinje svoju priču tešanjski hroničar ili kako sam sebe naziva internet hroničar Husein Galijašević.

Potiče iz stare tešanjske porodice Galijašević za koju se u sidžilima (sudskim spisima) spominje da je 1740. godine njegov predak kapetan Ahmet Galijašević zakupio Gazi Husrev-begov vakuf.

Husein je svoj život posvetio tehničkim naukama, po struci je mašinski inžinjer.

“Pripadam onoj generaciji koja je sa ovih prostora intenzivnije krenula u srednju školu, a budući da tada u Tešnju nije bilo te škole, išao sam u tehničku školu u Tuzlu. Poslije toga sam završio Mašinski fakultet u Sarajevu. Radio sam kratko u firmi 'Trudbenik' u Doboju i onda su me ljudi iz Tešnja doveli ovdje kako bismo razvijali tešanjsku privredu”, nastavlja Galijašević u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Svoj radni vijek nastavlja u tešanjskoj firmi ”Pobjeda” koja je pred sami rat u Bosni i Hercegovini u trima fabrikama imala skoro 1.600 uposlenih. Tokom rata je obnašao dužnost pomoćnika ministra za namjensku proizvodnju, a poslije rata je bio na funkciji pomoćnika ministra za namjensku proizvodnju i ministra odbrane Federacije BiH.

Godine 2007. je penzionisan, tako da je u penziji već 12 godina. Dok je trajao radni vijek, Galijašević je imao planove koje je planirao ostvariti kada dođe u penziji. I ostvario ih je.

“Planirao sam kupiti računar i štampač, bilježiti nešto jer sam i ranije bio ljubitelj toga. Ovdje je jedan mladić otvorio web stranicu, tako da sam počeo sa bratom Alijom Galijaševićem, koji je isto tako jako mnogo pisao o Tešnju. Tada sam se i ja još više zainteresirao te počeo istraživati, i po našoj biblioteci i po kućnim arhivama”, govori Galijašević o svom spisateljskom početku.

Često su mu ljeti naši ljudi koji dođu iz inozemstva znali reći “možeš li napisati ko je umro da znamo”. To ga je ponukalo da počne pratiti dešavanja u gradu.

“Svako jutro pijem kafu u gradskoj kafani, u blizini se nalazi i tabla na kojoj su smrtovnice koje sam počeo redovno fotografisati i objavljivati ih. Jednostavno, u 14 dana napišem šta se dogodilo, i nazovem to 'Tešanjskim dnevnikom'”, priča Galijašević.

Nekoć je u četrnaest dana objavljivao tešanjske događaje, a danas to čini sedmično. Objavljuje ih na lokalnim portalima. No, na kraju godine ih sumira u jednu knjigu.

“Danas su se mnogi i navikli, pa mi šalju i pozivnice za događaje. Pokušavam sve propratiti u 'Tešanjskom dnevniku', npr. izbore, ko je izabran u Tešnju, u kantonu, uglavnom me Tešnjaci interesuju. Pratim privredne događaje, čim vidim fabrički kostur, odem saznati šta se to gradi, kolika je investicija, šta će u njoj biti pravljeno. Također, pratim i ono što radi Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, JU Muzej Tešanj, Opća biblioteka, Općina Tešanj”, kazuje Galijašević, dodajući da kada je sport u pitanju, ne prati sve utakmice, nego sumira rezultate kada sezona završi.

Dosad je objavio 61 fotografiju grada Tešnja, a oko 500 fotografija ljudi. Kako jačina zaborava ne bi ugasila sjećanje, počeo je, uz sedmične događaje, objavljivati i stare fotografije.

“Njihova se vrijednost ogleda u tome što sam, recimo, prije 11 godina iskoristio dosta ljudi kojih danas nema, a koji su mi identificirali fotografije prije Drugog svjetskog rata. Međutim, danas tih ljudi nema, tako da moja generacija samo može identificirati fotografije nakon Drugog svjetskog rata. Objavljujem fotografije i pojašnjenja osoba ili događaja koji se nalaze na njima. Posljednji kojeg sam predstavio je prvi visoko obrazovani čovjek u Tešnju Omer Smailbegović“, priča Galijašević.

Naglašava koliko je važna riječ koja ode u javnost te kako greške ne smiju biti svakodnevnica. Ima prijatelja Muju Pobrića, lektora, koji pregleda njegove tekstove i ispravlja sve greške na koje naiđe.

Nisu samo lijepi događaji oni o kojima piše. Bude i teških trenutaka.

„Jedno jutro idem u svoju kafanu i vidim munaru na cesti. Vrh munare Ferhad-begove džamije na cesti. E sad, možete zamisliti kako sam se osjećao, živio si kraj te munare čitav život, a sad je ona pala“, priča o događaju iz 2017. godine kada je snažan vjetar srušio munaru Ferhad-begove džamije u Tešnju.
Poplave su ono što je, također, ostavilo traga na njega. „Godine 2014. sam operisao žuč, ali sam se već nakon četiri dana pridigao i otišao obići naša poplavljena područja. Obišao sam ih, također, i tokom poplava prije nekoliko mjeseci“, ističe Galijašević.

No, nisu samo teški trenuci posrijedi, bude tu i komičnih situacija.

„Imam prijatelja Ševketa Turalića koji je pisao načelniku kako je velika buka u ulici u kojoj se nalazimo, te kako bi trebalo nešto poduzeti u vezi s tim. Pošto stalno listam nešto po biblioteci, nađem u jednom časopisu krajem prošlog stoljeća gdje jedan anonimni čitalac iz Tešnja piše da kočije prave toliku buku u Tešnju da bi načelnik morao nešto poduzeti. I sad, ja prepišem Turalićevu molbu načelniku u 'Tešanjski dnevnik', a potom napišem i ono što je tražio anonimni čitalac. Na kraju stavim svoj komentar: 'Ovo je sigurno neki njegov predak, samo što se nije potpisao'“, govori kroz smijeh Galijašević.

Ljeto mu je, kaže, najinteresantnije. Nikada nije sjeo, a da neko ne dođe i kaže „ja vas znam, ali vi mene ne znate. Svaka vam čast“.

Bude tu često ljudi iz inozemstva, jedan je došao iz Australije i rekao mu kako ga redovno prati, kao i sve ono što sroči u ”Tešanjskom dnevniku”. Dođu ljudi i tražiti informacije o nečemu, a šta li će tek biti za 20-30 godina kada je danas tako, zaključuje Galijašević.

Prema njegovom mišljenju, potrebno je da čovjek ulaže u dvije komponente kada dođe u penziju. Jedna je fizička, a druga duhovna, i niti jedna se ne smije zapostaviti. Fizičku gradi tako što radi oko bašte koju ima, a psihičku sakupljajući, pripremajući i pišući svoj ”Tešanjski dnevnik” koji iza njega ostaje gradu i Tešnjacima kako bi se sjećali da je jednom živio jedan čovjek koji je živio za ovaj grad.