Hoare: Bosanski muslimani su dali odlučujući doprinos uspjehu Tita i partizana

U izdanju Izdavačke kuće "Vrijeme" iz Zenice uskoro bi iz štampe trebalo da izađe bh. izdanje knjige "Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu" poznatog britanskog historičara i vanrednog profesora na SSST Univerzitetu u Sarajevu Marka Attile Hoare, koju je s engleskog jezika preveo dr. Emir Suljagić, a uredio Muamer Spahić.

Razgovarao: Faruk Vele

Tim povodom o ovoj knjizi koju upućeni svrstavaju među nekoliko najvažnijih o Drugom svjetskom ratu koje su objavljene u BiH, te da zauzima posebno mjesto u našoj historiografiji, ugledni stručnjak iz Velike Britanije govori za Radiosarajevo.ba.

Iako se Hoare kroz svoj rad mnogo bavio Bosnom, a posebno Drugim svjetskim ratom na našim prostorima, ovo je tek prvi prijevod njegovih dijela na bosanski jezik.

Radiosarajevo.ba: Uvaženi profesore Hoare, uskoro bi iz štampe trebalo da izađe bosansko izdanje Vaše knjige "Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu". Kakvi su Vaši utisci?

Hoare: Počastvovan sam što je „Vrijeme“ iz Zenice objavilo moj rad na bosanskom jeziku. Ovo je ujedno prvi prijevod jednog mog djela na bosanski-hrvatski-srpski jezik, te sam tim povodom presretan.

Radiosarajevo.ba: Što su generalno Vaši zaključci o ulozi muslimana, Bošnjaka, u Narodnooslobodilačkom pokretu, odnosno Narodnooslobodilačkoj borbi 1941.-1945.?
 
Hoare: Muslimani, Bošnjaci dali su izuzetno važan doprinos ishodu Narodnooslobodilačke borbe. Oni su 1941. godine bili najvećim svojim dijelom suzdržani odnosno bili su neprijateljski nastrojeni prema strukturama Nezavisne države Hrvatske. Njihova spremnost da pruže otpor inicirana je progonom Srba od strane Ustaša.

Taj progon je isprovocirao srpske pobunjeničke snage da krenu u odmazdu protiv muslimanskih civila. Spremnost da pruže otpor bila je također inicirana zajedničkim djelovanjem Italijana sa četnicima i strahom od nastanka saveza njemačkih snaga sa srpskim snagama koje su se suprotstavljale komunistima, a što bi išlo na štetu muslimana.

Svi ovi faktori su za posljedicu imali masovno pristupanje muslimana Bošnjaka Narodnooslobodilačkom pokretu 1943. godine.

Podrška muslimana, Bošnjaka Narodnooslobodilačkom pokretu je bila od odlučujućeg značaja, jer je tako Pokret dobio jako uporište u bosanskim gradovima i simpatizere unutar državnih struktura u NDH. To je omogućilo partizanima da destabiliziraju oružane formacije NDH tako što su ubijedili muslimane (kao i Hrvate domobrane) da dezertiraju ili se predaju bez pružanja otpora. Tako su partizani bez nailaska na veći otpor osvojili gradska područja.

Bez ovoga partizani bi morali nastaviti borbu voditi uglavnom u šumama oslanjajući se na podršku srpskih seljaka. To je bio vid ratovanja koji su vodili četnici. Međutim, osvajanjem gradova kao što je Bihać (novembar 1942) i Tuzle (oktobar 1943) NOP je usposavio jaku bazu u BiH koja je mogla biti iskorištena kao osnova za dalju gradnju Jugoslavije (iz ovog razloga Prvo zasjedanje AVNOJ-a je održano u Bihaću), ali i kao odskočna daska za pokušaje oslobađanja Srbije (premda je oslobađanje Srbije obavezno značilo i nephodnost podrške Sovjetskog saveza kako bi se u tome uspijelo).

Eventualni pokušaj partizana da oslobode BiH bez učešća muslimana, Bošnjaka i u slučaju njihovog otpora mogao je prerasti u krvavi i razarajući rat iscrpljivanja strana, sličan onom kojeg su srpski ekstremisti vodili u BiH u devedesetim godinama.

Radiosarajevo.ba: Zanimljiva epizoda s početka otpora nacističkim okupatorima i domaćim kvislinzima desila se u Bosanskoj krajini, gdje je Tita prihvatila i podržala vrlo utjecajna porodica Pozderac. "Selam alejk, braćo...", kažu, pozdravio je Nurija Pozderac okupljene. Tito se prvi put tada predstavio okupljenoj masi rekavši da je on Josip Broz iz Kumrovca, a neki izvori govore i o posjeti tamošnjoj džamiji. Koliko su ti početni poticaji bili važni i jesu li i Vaša istraživanja došla do sličnih zanimljivih detalja?
 
Hoare: Da, svakako. Prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je u Bihaću, gradu u kojem su stanovništvo dominantno činili muslimani. Grad je oslobođen od strane jedinica bosanskih partizana na prijedlog Šefketa Maglajlića, sekretara Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Podgrmeč, a Maglajlić je i sam bio musliman.
 
Svoj prijedlog je bazirao na činjenici da je u gradu postojala dobro organizovana struktura KPJ kao i jedna grupa simpatizera NOP-a među lokalnim domobranima. Kosta Nađ, komandant Operativnog štaba Bosanske krajine, nakon rata je izjavio da je ideja za oslobođenje grada proizašla od samoga grada.

Nakon toga, kada je uspostavljeno Predsjedništvo AVNOJ-a, jedan od trojice članova i dvojice potpredsjednika je bio Nurija Pozderac - to je bio izbor koji je odražavao Titovu svjesnost o važnosti koje je imalo muslimansko bošnjačko stanovništvo. Pozderac je predsjedavao Prvim redovnim zasjedanjem AVNOJ-a 27. novembra. Skender Kulenović je s početka 1944. godine u „Oslobođenju“ napisao da je uloga Pozderca bila odsudna u početku promjene kod muslimana i kada su pružili podršku NOP-u.

Radiosarajevo.ba: Može li se govoriti o tome da su Bosna i muslimansko stanovništvo, među ostalima, iznijeli antifašističku borbu u centralnom dijelu Balkana. Posebno jer su se najveće operacije vodile upravo u Bosni. Istovremeno, kakav je to značaj imalo za zasjedanje ZAVNOBiH-a (kasnije i AVNOJ-a) koji je potvrdio državnost Bosne?
 
Hoare: Čuveno Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano u novembru 1943. godine održano je u staroj srednjovjekovnoj bosanskoj prijestonici Jajcu. Tim zasjedanjem je uspostavljena nova federalna država Jugoslavija i blisko iskoordinirano Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a koje je održano odmah zatim. ZAVNOBIH je uslijedio odmah nakon velike pobjede bosanskih partizana oslobađanjem Tuzle kada je počelo masovno priključivanje Pokretu od strane muslimana i u manjoj mjeri bosanskih Hrvata.
 
Ova zasjedanja su garantirala da će BiH biti ustanovljena kao federalna jedinica sa ravnopravnim statusom kao šte će ga imati Hrvatska, Srbija i ostale republike i jasno proklamovana kao država naredne godine na Drugom zasijedanju ZAVNOBIH-a.
 
Ohrabren masovnom podrškom NOP-u pokazanom od strane Bosanaca i Hercegovaca svih nacionalnosti (prije svih Srba i muslimana, premda i određenog broja Hrvata naročito u regiji Tuzle) i njihovim ogromnim doprinosom uspjehu partizana, bosanski komunistički lideri Avdo Humo i Rodoljub Čolaković - jedan musliman i jedan Srbin - su ohrabrivani da insistiraju na jednakosti BiH sa ostalim članicama Federacije.
 
Oni su se zato protivili prijedlozima Moša Pijade, Sretena Zujovića-Crnog i Milovana Đilasa, članova Centralnog komiteta iz Srbije i Crne Gore, da BiH bude samo autonomna pokrajina.
 
Naravno odlučujuća je bila podrška koju je Tito pružao poziciji BiH. Međutim, vrlo važna je bila i podrška vodećih bosanskih komunista Srba kao što su bili Rodoljub Čolaković i Đuro Pucar koji su također afirmisali jednakopravan status BiH.

Radiosarajevo.ba: Kakva je uloga, po Vama, bila značajnih imena, predstavnika bosanskih muslimana, Bošnjaka. Govorimo o vrlo značajnim ljudima i tada i kasnije, poput Džemala Bijedića, Avde Hume, ili, recimo, Fadila Jahića Španca, brojni narodni heroji itd...

Hoare: Istaknuti bosanski muslimani - kako komunisti, tako i oni koji to nisu bili - odigrali su vodeću ulogu u Pokretu. Već sam ukazao na uloge Avde Hume, Šefketa Maglajlića i Nurije Pozderca.
 
Džemal Bijedić je bio vodeći organizator KPJ u okupiranom Sarajevu, a nakon oslobođenja obavljao je funkciju podpredsjednika Ustavnog vijeća BiH, o čemu se u mojoj knjizi detaljno govori.

Fadil Jahić-Španac odigrao je važnu i herojsku ulogu u organizaciji ustanka 1941. godine, ali je rano i tragično stradao od strane četnika o čemu sam detaljno pisao u svojoj ranijoj knjizi “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni: partizani i četnici 1941-1943”. U planu je da ova knjiga bude sljedeća prevedena.
 
Tema je preširoka i sada ne možemo detaljno govoriti o svim važnim ulogama koje su vodeći Bošnjaci u NOB-u odigrali, ali vjerujem da sam sva važnija imena obradio u mojoj knjizi.  

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na današnje pokušaje historijskog revizionizma na Balkanu i koliko su te pojave opasne? Gorovimo o ustaštvu,  izjednačavanju četnika i partizana u Srbiji, pa i relativizaciji nekih pojmova iz tog dijela prošlosti kod Bošnjaka...

Hoare: Vjerujem da je postojeća historiografija vezano za dobre i loše strane partizana, ustaša, četnika i muslimanskih autonomaša postojano ustanovila ono što oni jesu bili i da će biti vrlo teško revizionistima da postignu šire akademsko priznanje za bilo kakvu rehabilitaciju nacističkih kvislinga i saradnika.
 
Postoji opasnost da se ovi kvislinzi, pomagači i genocidni pokreti mogu rehabilitirati u umovima neinformiranih pojedinaca u javnosti što bi ojačalo šovinističke tendencije među njima i tome se mora snažno oduprijeti.

Na drugoj strani retorika koja je promovisala NOP je bila tako dominantna u komunističkom periodu da bi bilo dobro ukoliko bi neka djela proizveli naučnici iz Srbije, Hrvatske, BiH i drugih krajeva, pišući više iz perspektive antikomunista. To bi kao rezultat dalo uravnoteženije i iznijansiranije generalno historijsko shvatanje.

Trebamo se distancirati od ideološkog pristupa historiji u kojoj historičari pišu historiju u cilju promocije ideoloških narativa - bilo da je on komunistički ili antikomunistički; prosrpski, prohrvatski ili probošnjački. Na taj način, iako ja lično u svojoj knjizi sa simpatijama pristupam NOP-u, pokušavao sam biti iznijansiran kako bi prikazao i mračne i nejasne strane NOP-a i njegovog državotvornog projekta.