Dana Budisavljević: Revizija povijesti sprječava naše suočenje s istinom

U prepunoj dvorani Cinema City Sarajevo sinoć je u okviru četvrte noći "Sarajevofesta - umjetnost i politika" održana bh. premijera "Dnevnik Diane Budisavljević" koji potpisuje zagrebačka rediteljica Dana Budisavljević. 

Piše: Faruk Vele

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“, koji je apsolutni pobjednik Pulskog filmskog festivala sa šest osvojenih priznanja, istinita je priča o državljanki austrijskog porijekla udatoj za ljekara pravoslavne vjeroispovijesti u Zagrebu, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata, sigurne smrti spasila više od 10.000 djece iz NDH logora.

 Sarajevo najbolje razumije

Ovaj film nazivaju i hrvatskom inačicom Spielbergove Schindlerove liste.

Diana je vodila detaljnu kartoteku dječjih sudbina, koju će joj nakon rata oduzeti nepovratno komunistička vlast 1945. kada njeno germansko i građansko porijeklo postaju nepoželjni. Zahvaljujući Dianinom dnevniku, koji je nakon njene smrti pronašla unuka, rasvijetljena je herojska uloga žene uvjerene da njen život nije vrjedniji od života nedužno progonjenih.

Uz prisustvo brojnih istaknutih umjetnika, među kojima i uglednih reditelja i glumaca, te drugih javnih ličnosti, film rediteljice Dane Budisavljević u Sarajevu je ispraćen dugim aplauzom i brojnim čestitkama i pohvalama.

Sarajevo najbolje razumije patnje ugnjetavanih i proganjanih zbog svojeg imena i porijekla.

U razgovoru za Radiosarajevo.ba Dana Budisavljević kaže da joj je drago da je napokon u Sarajevu.

"Film je, zapravo, hrvatsko-slovensko-srpska koprodukcija, pa smo nekako prvo otvarali u tim zemljama. Jako mi je drago da sam u Sarajevu. Baš sam komentirala prije projekcije kako me uvijek lovi ta trema, pogotovo kada dođem u zemlju, u grad, koji tako recentno ima bolne prče, logore... Taj osjećaj da se ta povijest ponavlja i da tako teško učimo iz bolnih iskustava. Da, osjećala sam tremu. Mislim da je to Alma (Prica, glavna glumica) lijepo rekla: 'Da li ljudi ovdje mogu još uvijek imati suze i empatiju, kada su i sami toliko toga prošli'", priča nam Budisavljević.

Nadalje, kaže da je pljesak sarajevske publike bio divan i da je veoma zahvalna na svemu.

Nepomična tišina u dvorani na završetku filma 'Dnevnik Diane Budisavljević'

"Voljela bih još nakon projekcije pričati s ljudima. Svugdje je isto, ali i drugačije. U Hrvatskoj je to 'naša sramota', u Srbiji su to, ipak, srpska djeca. Ovdje je Srbija bila agresor. Drugačije je. Teško je, da tako kažem, kazati koje slojeve film otvara za svakog od nas", ističe ugledna rediteljica.

Govoreći za naš portal o opasnostima revizije historije, što je itekako prisutno u regionu, a u Hrvatskoj posebno naglašeno, i to, paradoksalno, od ulaska u Evropsku uniju, Budisavljević veli da joj je jako žao da je "Hrvatska doživjela stalnu i ozbiljnu reviziju povijesti".  

"Pogotovo sa nečim što je toliko poznato. Zašto ponovo nanositi bol žrtvama? Toliko je ljudi stradalo u Jasenovcu. Ja kroz ove projekcije upoznajem ljude, stalno mi se javljaju oni čije su to patnje, čije su to priče. Šta neko ima od toga da negira kad je to zaista istina, kada je taj Jasenovac postojao. Sada je na sceni druga politička agenda, da se s tim pokušava skrenuti pozornost s drugih tema. Mislim da ljudi koji pričaju te stvari, pa i pišu knjige, nisu uopće u to uvjereni. To je nemoguće. To je kao da kažete da je zemlja ravna ploča", ističe Budisavljević.

Čovjek je najvažniji

Osvrnula se i na činjenicu nepriznavanju presuda za ratne zločine tokom agresije na BiH i ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Budisavljević veli da je to grozno.

"Zaista, ono što je grozno s negiranjem povijesti, recentne i stare što to sprječava da se suočimo istinom i da nešto iz toga nešto naučimo. Ja se nadam da svatko tko pogleda Dnevnik Diane Budisavljević nakon toga ne može reći da to nije postajalo, ne može uzvikivati 'Za dom spremni', već da zaista osjeti istinitost i vjerodostojnost te priče. Po reakcijama publike u Hrvatskoj i Srbiji, osjećaj koji se javlja nakon toga jeste skrušenost i potreba da odaš poštovanje humanost jednoj izuzetnoj ženi, koja je našla način da se odupre zlu. A film ne budi oni nekakve niske strasti po principu  'oni su nas, ovi su nas'. Naša povijest je traumatična i bogata i mi se moramo naučiti nositi s njom, a bez da se stalno optužujemo. Na koncu je čovjek najvažniji, spasiti živote. Poruka tog filma je zato tako važna danas", zaključila je Budisavljević.