Nepomična tišina u dvorani na završetku filma 'Dnevnik Diane Budisavljević'

Šta se može zaključiti o filmu čiju odjavnu špicu na svečanoj premijeri isprati muk i pubika koja ostaje nepomična u svojim sjedištima?

Takva je scena vladala na sinoćnjoj sarajevskoj premijeri filma 'Dnevnik Diane Budisavljević', hrvatske redateljice Dane Budisavljević, apsolutnog pobjednika ovogodišnjeg Pulskog festivala.

Nepomična tišina sve do posljednjeg natpisa na špici, a nakon toga dugi aplauz pun poštovanja za protagoniste i autoricu, u prepunoj dvorani Cinema Cityja, u sklopu  Sarajevo Festa. 

'Dnevnik Diane Budisavljević' je dokumentarno-igrani film nastao na osnovu desetogodišnjih istraživanja historijskih činjenica, svjedočenja preživjelih, a prvenstveno temeljen na stvarnom dnevniku koji je vodila gospođa Diana Budisavljević, austrijska supruga cijenjenog zagrebačkog kirurga.

Diana, kao historijska ličnost o kojoj se malo zna, nije bila tipična dama iz vidokog društva u Zagrebu četrdesetih godina 20. stoljeća.  Kao katolkinji udatoj za pravoslavca nije joj bilo lako u Zagrebu kojim su vladale ustaše. Ali ni nakon oslobođenja i dolaska komunista na vlast, nije joj bilo lako kao Austrijanki, pripadnici nacije poražene u Drugom svjetskom ratu, a pritom i pripadnici više klase. Uprkos svemu, Diana je plemenitašica u punom smislu te riječi, žena koja je bezrezervno pomagala hiljadama unesrećenih žena i djece smještenih u koncentratijske logore širom NDH. Koristeći poznanstva, veze, intuiciju, pregovaračke sposobnosti, a pritom riskirajući sigurnost svoje porodice (koja je u ustaškim čistkama ostala neugrožena isključivo zahvaljujući eksperitizi doktora Budisavljevića koji je na kirurškom stolu spasio život čak i Mili Budaku), Diana se svim svojim bićem usmjerila na humanitarni rad i doslovno spašavanje hiljada života. U vrijeme kada za ženu nije bilo tipično da vodi poslove bilo koje vrste, Diana je vodila kampanju epohalnih razmjera čiji je rezultat bilo spašavanje 10.000 zarobljene pravoslavne djece s Kozare, Korduna i ostalih etnički očišćenih teritorija. Siročad zloglasnog logora Gradiška, dječicu izgladnjelu, promrzlu, bolesnu, izbezumljenu ratom i logorom, udomila je u porodice dobrih ljudi, od kojih je preko 2000 bilo iz samog Zagreba. 

Malo se, ili nikako, o Dianinom poduhvatu govorilo i tokom NDH vladavine, ali i  nakon oslobođenja. To da je  jedna buržujka učinila toliko dobrog ne bi bila popularna historijska činjenica u novonastalim okolnostima, pa je i sama Diana odlučila da o tome ne govori.  Tek nakon  smrti ove plemenite žene 1976.  njena unuka pronašla je dnevnik u kojem je, austrijski pedantno, Diana bilježila činjenice i podatke o svom herojskom poduhvatu.

Tako je do ove knjige došla i redateljica Dana Budisavljević što ju je nagnalo da započne desetogodišnje istraživanje koje će rezultirati filmom. Dianin lik utjelotvorila je sjajna Alma Prica, dok Ermin Bravo igra lik jednog od humanih činovnika (bilo je i takvih u NDH) koji su pomagali herioni. Film vizualne mekoće u kojem gledamo monstruoznost stradanja nepojmljivu ljudskim bićima.

'Dnevnik Diane Budisavljević' je vanserijsko umjetničko djelo u kojem je postupak prožimanja dokumentarnog sa ‘fikcijom’ (koja to zapravo i nije, jer je čvrsto bazirana na dokumentima) majstorski isprepleten i estetski savršen.  Kada je filmski jezik u pitanju, izdvaja se savršen osjećaj za dinamiku - spori ritam filma gledatelja zapravo konstantno drži u napetosti. 

No istovremeno, ovaj film je nasušno potreban umjetnički dokaz  naše prošlosti koja  danas, u 'post-činjenično vrijeme', toliko utječe na sadašnjost budućnost.

Posveta plemenitosti i dokaz da se plemenitost isplati.

Nježni antifašistički manifest. 

Film kojeg je nemoguće gledati 'usput' i  zaboraviti odmah nakon projekcije, preteško prepričati njegove detalje, ali kojeg je itekako potrebno gledati i preporučivati drugima. I ne prestati razmišljati o njemu. 

Vrijedilo je da Dana Budisavljević posveti deset godina svog života njegovom nastanku.

Ne propustite: u redovnoj distribuciji u bh. kinima od 5.12.