Violeta Smailović-Huart napušta Sarajevo: Gasi se Festival "Muzika na žici"

Vjerujem da se zaključano može i otključati, iako ovako zaokružen Festival "Muzika na žici" djeluje kao cjelina, posebno jer je posljednji sedmi kao neka tačka obilježio 100 godina od rođenja Avde Smailovića. Dio mog pristupa u radu u serijskim programima na TV je da treba seriju završiti kad je najbolja, a ne produžavati je sve dok ne dojadi.

Dakle, može se gledati i iz tog ugla, da treba odlaziti kad je najbolje, ali ipak vjerujem da Violeta (Smailović) može da napravi još i još kvalitetnih festivala s nekom novom ekipom. Ko zna, možda i na nekom drugom mjestu..., rekao je  Slaviša Mašić, potvrđujući da se gasi "Muzika na žici", koji je od prvog izdanja tog festivala radio na njegovom dizajniranju, stvarajući magiju (kreirajući svjetlom i scenskim elementima).

Piše: Bisera Džidić

Tokom sedam izdanja Festival "Muzika na žici" postao je jedan od najuspješnijih događaja na području muzičke umjetnosti u regionu, radi visoke kvalitete umjetnika i uvijek zanimljive programske koncepcije, prije svega zahvaljujući umjetničkoj direktorici i pokretaču Festivala Violeti Smailović-Huart, koja je prošle nedjelje moderirala u Ateljeu Figure koncert violinistica njenih studentica, od kojih su neke u svijetu poznate i priznate, a u Sarajevo su ovaj put došle s raznih strana (Dalas, Dubrovnik, Beč, Keln). Dvije Sarajke su sutradan imale i završni ispit. Uz to, sve one su nastupale i na festivalima Muzika na žici. Bio je to susret koji budi sjećanje, koji otvara vrata narednih susreta... A sutradan, nakon koncerta, Violeta je raskinula ugovor o profesorskom angažmanu na Muzičkoj akademiji u Sarajevu? Tokom 11 godina rada, kao redovni profesor na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, Violeta je formirala jednog, za sad i jedinog koncertmajstora filharmonije, potom dva, također jedina asistenta violine na gudačkom odsjeku, brojne profesora i nastavnika koji su danas rasuti po BiH....i sedam festivala 'Muzika na žici'. Generacija profesora prije nje je cijeli svoj radni vijek bila bez ijednog asistenta.

Fena: Šta se dogodilo u nedjelju, za one koji nisu bili u Figurama? Koncert Ključ-kljač? Zašto taj naziv, samo zbog violinskog ključa, ili?

Mašić:Koncert se zove Violinski ključ-kljač, a mogao se zvati Violinska brava, dakle direktna je to asocijacija na otvaranje i zatvaranje, na stavljanje pod ključ, a uz postavljene plakate festivala Muzika na žici; u prostoru Ateljea Figure sve je nekako jasnije.

Fena: Rekli ste, u obraćanju publici, nešto što je bila duboka emocija, Vaša, a što je izazvalo suze u očima Violete?

Mašić: Koncert je to, možda nije trebalo ništa ni reći, ipak rekao sam da su plakati ponovo postavljeni na ista mjesta na kojem su bili i završnog dana Sedmog festivala i da tu moćno šute baš kao i njihov autor (Anur- Ideologija), ali da imaju svoju priču koja se može s njih iščitati.

Mašić: Eto ga ključ-kljač, vjerujem da se zaključano može i otključati, iako ovako zaokružen Festival djeluje kao cjelina, posebno jer je posljednji sedmi kao neka tačka obilježio 100 godina od rođenja Avde Smailovića. Dio mog pristupa u radu u serijskim programima na TV je da treba seriju završiti kad je najbolja, a ne produžavati je sve dok ne dojadi, pa da se pamte one nategnute i lošije emisije (nisam radio igrane serije, ali jasno je i tu da sve one nategnute i produžavane imaju istu sudbinu, nekad su bile dobre, ali se po tom dobrom ne pamte), zadovoljan sam što su serijali Dosije i Figure baš tako okončani na vrijeme. Dakle, može se gledati i iz tog ugla, da treba odlaziti kad je najbolje, ali ipak vjerujem da Violeta može da napravi još i još kvalitetnih festivala (koji mogu, a ne moraju biti i sa drugačijom koncepcijom i pod drugim imenom) s nekom novom ekipom, ko zna, možda i na nekom drugom mjestu ... Dakle, sudionik sam u oblikovanju Festivala u dizajniranju, u scenskom dešavanju, u programskom Violeta (autorica, kreatorica i art direktorica) je držala ključeve, jest da se ponekad i konsultirala oko dramaturgije i rasporeda koncerata, ali ona je odlučivala, i uspješno balansirala na toj tankoj žici ostvarivog.

Fena: Koliko će Sarajevo, Muzička akademija, javnost biti osiromašeni bez 'Muzike na žici', Violetinog nastavnog angažmana sa mladim talentima, profesorskog rada na Muzičkoj akademiji, njene moći da u Sarajevo dovede slavna imena klasične muzike?

Mašić: Da odgovorim naopako, od kraja pitanja, da, dovodila je značajne muzičare tamo gdje moć nije novac, to su ljudi koji poznaju ili su čuli za njenu muzikalnost, za njenu, rekao bih, genijalnost, kojima je saradnja na tom nivou prijala, i nema sumnje da je i to utjecalo na edukaciju mladih, i da je Festival bio i škola življenja muzike.

Ne bih govorio o osjećanju grada i zgrada, i o mogućem osiromašenju institucija, nebitan je taj ugao. Svaki čovjek je institucija za sebe, to je onaj čovjek za kojeg je rečeno (Meša Selimović) da je uvijek na gubitku, a pitam se da li je baš tako moralo biti. Možda su na dobitku oni violinisti koji su zbog Violetinih časova sa raznih strana dolazili u Sarajevo, a sada nema im druge nego u Pariz tamo gdje je na eminentnoj akademiji (historijski važna Schola Cantorum koja djeluje pri pariškom univerzitetu op.a.) Violeta prihvaćena i cijenjena. Jasno je da je to privilegija za rijetke, a šta s onima kojim nije moguće „tamo daleko“? Promišljam, osjećam da iako je Violeta čvrsto odlučila da ide, neko je trebao da izvadi džokere iz rukava koji bi je nagovorili da ostane i da ovdje gdje i pripada opstane. Nemamo mi baš toliko dragocjenosti poput Smailovićke, ali imamo bahatosti da ih rasipamo, da ne sačuvamo, ni za sadašnjost - jer su nam potrebni (gotovo neophodni), ni za blisku budućnost - jer zatrebat će, a prošlost smo ionako potrošili...

Fena: Svi programi u Ateljeu Figure počinju pjesmom Yesterday, tako je bilo i na koncertu violina?

Mašić: Ovaj je zaključan improvizacijom te pjesme na sedam moćnih violina rasutih po cijelom prostoru, uz profesoricu su svirale njene studentice, neke od njih su u svijetu priznate, ali i dvije koje su imale završni ispit sutradan i koji je završio jednom desetkom i jednom devetkom. Vraćamo se na koncert, a sviran je Bach, Ravel, De Falla, Chausson, Brahms, Franck, Debussy…Svirale su u solo nastupima violinistice Lorena Milina (Dubrovnik, Pariz), Sophia Hahn (Beč, Pariz), Agata Miklavc (Ljubljana, Dalas), Ornela Durović (Sarajevo, Keln), Jelena Vidović (Sarajevo), Melisa Karić (Zenica, Sarajevo ) uz pratnju na klaviru Dženane Hadžić (Sarajevo).

Desilo se i to da su jedno djelo svirale po stav različite violinistice nadovezujući se (ne bi trebalo tako, rekla je Violeta, može u Figurama rekao je jedan što eksperimentira (Mašić, op.a) moglo je, još se desilo i to da je Violeta započela jednu od kompozicija a da ju je studentica-diplomant uspješno prihvatila i navezala je (može i to).

Završavajući razgovor o Violeti Smailović, njenim postignućima, angažmanima, uspjesima.... Slaviša Mašić, predsjednik Udruženja za afirmaciju vrijednosti iz oblasti etike, estetike i ekologije EEEFigure koje djeluje u prostoru Atelje Figure, i scenski prilagođenim da se mogu dešavati različiti kulturni sadržaji, nestandardni, kreirani, originalni, kaže da je nedjeljni koncert "zaključan" sa Ravelovim Ciganinom, gotovo potpuno u mraku i violinisticom (Lorenom) figurom u crvenom.

"Kidale su strune, otkucaji srca ljuljali su žice, a na zidu (koji ne govori) već sedam godina stabilno visi uramljen baš taj notni zapis sa brojnim uputama, Violetinom rukom ispisanim. Ključ, kljač. Sutradan na kafi u društvu u kojem je bilo i onih koji su bili na koncertu, čavrljalo se na teme iz svakodnevice, a moj prijatelj potpuno iznenada je rekao da se sinoć desilo poetsko veče bez recitacija pjesama, razmijenili smo značajne poglede, osmijehe, poslije kraće pauze riječi su se nastavile trošiti na prolaznike. A ona suza Violetina, trebao bih šutjeti, ali nisam zid, otključala se na pomisao o Anuru, kreatoru svih plakata Festivala…", kaže s puno emocija na kraju intervjua Slaviša Mašić.