Trubadur, pjesnik i psihoanalitičar - Karl-Heinz Bomberg predstavio knjigu

U organizaciji Konrad Adenauer, u suradnji s Goethe Institutom, Trauma centrom i humanitarnom organizacijom Kruh Svetog Ante, Bomberg je u Sarajevu predstavio svoju knjigu Skrivene rane – kasne posljedice političke traumatizacije u DDR-u i njihovo transgeneracijsko prenošenje .

On je specijalist za anesteziologiju, psihoterapeutsku medicinu i psihoanalitičar, pjesnik i autor koji je svoju karijeru započeo u tadašnjem DDR-u. Zbog tekstova u kojima je kritizirao režim, odslužio je tromjesečnu zatvorsku kaznu. 

U razgovoru za Radiosarajevo.ba prisjeća se kako je uoči njegovog hapšenja tajna policija tadašnje DDR presrela traku koju je Bomberg uz pomoć stranih novinara pokušao poslati izvan zemlje.

Provodeći tri mjeseca u ćeliji, postao je svjestan da represivni državni sistem čini sve kako bi slomio ljudski duh i uveo atmosferu straha i nesigurnosti.

"Metode koje su koristili bile su osmišljene da lome zdrav razum i stvaraju kolektivnu paranoju. Npr. nakon posla dođete kući i vidite da je slika na zidu pomjerena malo udesno, ili da knjiga koju ste ostavili na stolu sada leži na drugom mjestu. Shvatate da je Stasi (tajna policija) sveprisutan, da ste kontrolirani i u sopstvenom domu", prisjeća se naš sugovornik.

Kaže da se ovo posebno ispoljavalo na međuljudske odnose.

"Niste mogli biti sigurni ni u najbliže prijatelje ili supružnika. Nikada niste mogli znati da li je u vašoj najbližoj okolini neko ko je radio kao 'informator' tajne policije. Ljudi su živjeli u strahu i pod stalnim osjećajem krivice gubili su samopoštovanje. A onima koji su po bilo kom osnovu bili sumnjivi, sistem je onemogućavao profesionalni uspjeh. Nisu mogli maturirati i upisati fakultet, a ako su već ostvarili neku karijeru, sve se činilo da ih se diskreditira.

Nakon ujedinjenja Njemačke u novembru 1989. godine, mnoge od žrtava represivne politike DDR-a nisu se mogle snaći. Nisu mogli nastaviti da se bave svojim poslom. Recimo, ekonomisti, ljekari...  kao da su izgubili tlo pod nogama. I dan-danas imam pacijente koji trpe posljedice represije koju su doživljavali prije trideset godina", priča nam ovaj psihoanalitičar koji danas u Berlinu radi kao zamjenik direktora, predavač-analitičar i docent u Radnoj zajednici za psihoanalitiku i psihoterapiju. 

Njegovo lično iskustvo u velikoj je mjeri oblikovalo karijeru psihoanalitičara, stručnjaka za posttraumatski stres i njegovo prenošenje novim generacijama. 

"Prema mnogim teoretičarima, potrebno je četiri generacije da bi se prevazišao stres uzrokovan političkim traumama. Djeca političkih zatočenika ili žrtava političkih tortura prenose traume njihovih roditelja i svjesno ili nesvjesno to oblikuje živote druge generacije", kaže.

On ističe koliko je važno da se u porodicama govori o traumama koje su prošle starije generacije. Suočavanje s prošlošću neophodno je da bi  se došlo do krajnjeg cilja - pomirenja. 

Ka tom cilju, društva treba da prođu trnovit put i promjene ne mogu doći preko noći. Važno je uključivanje i uvezivanje institucija i činilaca koji mogu pomoći u borbi protiv kolektivne traume - psihologa, ljekara, historičara, sociologa, teologa, umjetnika.  

Njemu osobno, umjetnost je pomogla u oblikovanju misli, želja i osjećanja tokom represije. Kao svojevrstan trubadur, on putuje svijetom, promovirajući svoje stručne knjige i interpretirajući uz gitaru svoju pjevanu poeziju.