Preminuo je Irfan Horozović: Ovo su neki od citata po kojima ćemo pamtiti velikog bh. književnika

Bosanskohercegovačku i regionalnu javnost potresla je tužna vijest o smrti Irfana Horozovića, pripovjedača, romanopisca, esejiste, pjesnika i dramskog pisca koji je preminuo danas, 2. decembra, u Sarajevu u 78. godini.

Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika.

Irfan Horozović je jedan od potpisnika "Povelje o bosanskom jeziku" kojom se suprotstavlja pokušajima pojedinih hrvatskih i srpskih lingvista da manipuliraju imenom bosanskog jezika u političke svrhe.

Trending

Sarajevo "prodisalo", vjetar rastjerao smog: Pogledajte očaravajuće prizore decembarske noći

Dobitnik je nekoliko nagrada, a neke od njih su:

• Nagrada za najbolju knjigu za djecu u Bosni i Hercegovini (1987.)
• Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1988.)
• Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine za (1998.)

Prije 2 dana

Preminuo Irfan Horozović

Pamtit ćemo ga po brojnim djelima, a samo neka od njih su:

Roman Imotski kadija koji je kao cjelina ostvaren u suodnosu s najznačajnijom bošnjačkom baladom Hasanaginica, koja mu je poslužila kao prototekst. Horozović je stvorio metakreativni tekst te različitim transformacionim postupcima “prenio” baladu i njen kontekst u roman slijedeći postmodernu poetiku, po kojoj je prošlost dostupna samo preko ranijih tekstova, uz neizostavnu poetizaciju narativnog iskaza.

Romani Kalfa i Rea otvoreni su prema tekstualnosti i narativnoj igri magijskog i fakcijskog, historijskog i pseudohistorijskog.

Romani Sličan čovjek i Berlinski nepoznati prolaznik, te pripovijetke iz zbirke Prognani grad ispisuju historiju izgubljenog zavičaja i izgubljenog grada kao toposa traganja za identitetom poljuljanim u surovom prognaničkom i egzilantskom životu.

Pamtit ćemo ga po citatima:

"Da li su svi oni koji dobro žive, a kao puni su razumjevanja za druge i obećavaju da ćemo jednom svi dobro živjeti, ako svi zajedno dobro zapnemo, da li su oni sposobni? Da li su oni koji mnogo rade a slabo žive nesposobni?";

"Dok su nas ubijali u golim snovima
Sanjali smo budni putove djedova
U čemu je bila krivica njihova
Jer nož slijedi i njih u našim srcima" (iz pjesme Ostavština);

"Riječ nikad ne umire. Rukopisi ne gore. Ponekad je mrak toliko dubok da ga samo blijesak riječi može osvijetliti. Riječ se reinkarnira u čovjeku. I to je korijen svega";

"Nijedan čemer nije nikao bez ljubavi, kao što se nijedan ljubav nije iščupala iz sveopćeg čemera, osim onih trenutaka bisernih o kojima svi govore i zbog njih ludosti čine, a pjesnici neki grješni, nesvjesni svog oholog svetogrđa do božanskog spoznanja ih uznose" (Imotski kadija);

"Čovjek je da uči i da se uspinje, a ne da otkrije svijet samo za sebe" (Imotski kadija).